(Kemal Musić, Žig, „K club“, Bijelo Polje, 2012)
Kratki roman Kemala Musića Žig odigrava se na prostorima zatvora, bolnice i ludnice. Zanimljivo okruženje dostojno savremenog romana. Život se ovde vidi kao svojevrsni produkt okolnosti i mitskih klišea. To pokazuje da je Musiću veoma stalo do svojih čitalaca. Upravo zato on ih vešto vodi kroz psihološko-kriminalističku priču, delom ispričanu u tehnici skaza, delom moderno fantazmagorijski oblikovanu. Zlo nastaje ni iz čega i vremenom
Glavni junak romana gorštak Liman starac, ispoveda se odraslom slušaocu pripovedaču koji na kraju biva uvučen u vrtlog košmarnih halucinogenih strasti. „I ne mogu da se odbranim, od te Limanove mrtve žene“, kaže na kraju romana junak-narator.
Ovaj roman, naoko jednostavne strukture, snažne retrospekcije, traži čitaoca koji može da se snađe u njemu. Sposobnom da se uključi u receptivni i tradicijski horizont. Čitaoca sposobnog da prati aluzivna račvanja i po dubini i po širini u svim postojećim značenjskim prelivima. Toj složenosti pomažu univerzalni iskazi razasuti po romanu kojima se motivišu postupci starca Limana: „Čovjek rođen na tom parčetu zemlje i kamena ostaje gorštak zanavijek“.
U ovom romanu može se pročitati znatno više nego što se na prvi mah vidi. Musićevo delo, zastupljeno i u crnogorskim čitankama, odlikuje se po tome što njegovo stvarno razumevanje zavisi od široke mreže
motivacije uslovljene zavičajnim tlom. Junakovo verovanje da su „žene čudo“ koje može da napravi da „ti se kapa oko glave okrene“, „da te crni đavo ponese, pa da zaboraviš ko si i šta si“ diskretno vodi prema andrićevskom ili sijarićevskom preispitivanju značaja podneblja za život.
Musićev roman, međutim, ne traži ključeve izvan sebe da bi se mogao razumeti. U Žigu se, ipak jasno, naziru aluzivni tragovi, pa i pripovedački glasovi iz dubina vremena i prostora. Reč je o likovima koji „trpe sve što ih u životu snađe“, mada se život nenadano izvija tamo gde se najmanje nadamo. Tako i starac Liman ubija ženu koju voli. Međutim, i ona se na svoj način sveti njemu. Ona mu se opsesivno vraća, ali ne poput Jelene u Andrićevoj Jeleni ženi koje nema, već pre kao romantičarska kob, fatalna žena, koja je prošla široki lik od „idealne drage“ do kobne pratilje.
Zanimljivi pasaži ovoga dinamičkoga romana bremeniti su skrivenim smislom o krivici i kazni. Bogati su slikama razarajuće podsvesti glavnoja junaka. Čvrsto su ukorenjeni u tlo i navike iz kojih niču. Ne veruje se onima koji kažnjavaju, još manje onima koji kažnjavaju. Ta linija pisanja o tamnicama pravi zanimljivi značenjski luk prema Prokletoj avliji Ive Andrića. „Svi su ti zatvorski stražari ludi, moj zemljače.“
Pisac, očito, računa sa naličjem rečenoga. On strpljivo upozorava da se roman može čitati i na simboličkom niviou, daleko od svake doslovnosti. U njemu ima iznijansiranih nagoveštaja o dubini ljudskih tragedija čak i onda kada se izdaleka ne čini da je tako. Musić nije od onih koji radikalno inoviraju vlastiti postupak, ali se uvek mora biti oprezan sa kratkim refleksivnim i simboličkim nagoveštajima. Naročito zato što se u ovoj prozi, na sebi svojstven način, rekapituliraju pripovedačka i mitska tradicija i moderna vremena sa elementima nenaglašene delirične, gotovo gogoljevske fantastičke ostrašćenosti.
Kemal Musić nije od onih pisaca koji govore samo za sebe i po sili trenutka. Stoga on prošlost tla na kojem živi obogaćuje demonskim izazovima sadašnjosti. Istovremeno se, pri tome, susreću neviđeno i neznano sa viđenim i dobro znanim. Taj susret jeste i trenutak unutrašnjeg sukoba pri kome dolazi do svrhovitog preoblikovanja i svojevrsne mimikričnosti značenja.
Musićev roman je, suštinski, mešavina različitih poimanja tradicije i muško-ženskih odnosa. Ponekad su ti elementi heterogeni, ponekad uočljivo tradicionalni, a opet povremeno nenadano moderni. Tematska bliskost sa delima koja govore o motivima „zločina i kazne“ nije presudno značajno određenje romana. Iz Žiga se prema takvim delima pruža zanimljiv aluzivni spektar koji ne ide prema filozofičnosti ni prema religijskom objašnjenju pojava, već stvara koherentnu celinu vlastitih, stvaranosno utemeljenih, mreža.
Lik starca Limana je zamišljen, i jednostavnim motivacijskim postupkom tako motivisan i izveden do kraja, kao vrsta samoizopštenika po kazni zbog ubistva neverne žene. Kazna ga iznutra progoni. To govori o veoma osetljivoj shizofrenoj prirodi koja daje mogućnosti za neke moderne motivacijske izazove. Glavni junak stalno čezne zbog svoje preosetljivosti, ali i pati zbog načina kojim je u kuduzovskoj vezi sa svojim podnebljem. Najzad, posle učinjenog zločina, kao da nijedna kazna nije dovoljna.
Starac Liman je nepovratno osuđen na sećanje. Njega proganjaju slike zločina. Osuđen je na saznanje da je samožigosan. Kao i narator koji „drhti kao da vani briše mećava“. Kjerkegorovsko drhtanje i strah jesu, delom, uvodnici u kafkijanski stid koji će nas nadživeti zbog žigova koje nosimo. Ta zapitanost o vlastitim posrnućima, nepravdama i žigovima koje nosimo, jeste osnova autentičnosti Musićevog romana. Žig koji će nas, izvesno, nadživeti.