SAFET SIJARIĆ: „SARAJEVSKI DAŽD“

Prolazeći koševskom dionicom puta iz pravca Pionirske doline k centru grada, dionicom što se danas provlači kroz sama groblja, čovjek ne može a da ne pogleda oko sebe, koliki su redovi i redovi novih, sasvim novih nišana i nadgrobnih spomenika, koji su zauzeli nekadašnje travnjake i skverove, pa i same sportske terene. Ovuda ćete nerijetko primijetiti kako neko u prolazu, bio to pješak na trotoaru ili putnik u vozilu, podigne ruke i prouči fatihu, ili se pak, ako je hrišćanin, prekrsti. A i drugi se, osim kakve življe grupe mladih, spontano prišute.

Na jednom od grobova do samog puta, i uz ulaz, grobu sa obilježjem ni bijelim ni crnim već od nekakva šarena mermera, a lociranom na liniji gdje redove bijelih nišana smjenjuju crni spomenici, primijetio sam vremenom, svakoga dana, baš svakog, blista nov, svjež cvijet, nekada crven, a nekad plav, bijel ili žut.

– To samica jedna, baš od tvoje Crne Gore, možda i tvog kraja – pojasni mi moj stanodavac Galib, dobričina u poznim godinama – svom sinu jedincu donosi.

Toliko reče. Zabavljao se poslićima u dvorištu, bašči. Nešto čupne,  kopne, potkreše.

– Poginu joj devedeset treće na liniji, baš tu gore uz Grdonj – doda u jedno vrijeme. – Što napuni osamnaestu mobilisaše ga i…

– Naletje – reče sa žaljenjem. – Mlado, neiskusno.

– Omladina srlja – veli. – Ne čuva se.

Ručavši malo u svom stančiću u prizemlju kuće, izađoh da se provjetrim. Ali ove rede ne iskočih na Kromolj, ni na Poljine, Slatinu, Betaniju, već okrenuh Koševu. Povuče me nešto.

Zastao sam pred ulazom u groblje što leži ponad puta. Teška gvozdena kapija bješe odškrinuta.

„Da pogledamo…“ rekoh sebi.

Kao da mi nije dopušten ulazak, na prstima sam se ušunjao. A ne bi mi zbog nečeg ni jednostavno, zakoračiti među toliku šumu spomenika i nišana, humki.

 

Na grobu sa vječno svježim cvijetom, sada bijelim krinom, slika premlada crnomanjastog momka jasnih krupnih očiju, a ispod slike natpis: Damir Kujundžić (l975-l993). Tačno osamnaest ljeta!

xxx

Jednog jutra, negdje pred osam, idući trolejbusom na posao primijetih: žena u pomalo izanđaloj crnini, više stara no sredovječna, i podobro namučenog ali opet dopadljiva lica, zavrnula je sa cvijetom u ruci, žutim da u oči udara, na gvozdenu kapiju i zaustavila se kod onog groba. Osrednjeg rasta, gotovo i positna, a opet malčice pognuta, stala je malo kao da se pozdravlja s njim pod zemljom i pita, kako se uranilo, je l’ se naspavalo, onda položi onaj cvijet uklonivši jučerašnji i otkinuvši usput podno spomenika neku travku.

– Svakog jutra ona tako – reče mi adžo Galib kad mu kazah, po podne, da sam vidio onu ženu. – Prije osam sati posjeti taj grob. Svakog jutra, bilo sunce il’ kiša, bilo ljeto il’ zima. I spusti svjež cvijet. Za hljeba kad ne bi imala, za cvijet mora biti.

Ovo me se poče uistinu doimati, uvrzivati mi se u pamet, te prvog subotnjeg jutra nakanih se da odšetam do tamo…

I vidjeh je – bijaše već tu, uz grob. Vidjeh, ali se ne usudih ni zaustaviti, nekmoli zavrnuti s puta, udariti na kapiju…

Nije lasno približiti se nečijoj nesreći i bolu.

Još jedared mi se dogodilo slično.

Prepoznah je šetajući jednog popodneva gradskim parkom. Sjedjela je na klupi, sama kao jedna na svijetu.

„Eno je…“ rekoh gotovo naglas.

Ali prošao sam i sad. Ne, nije lasno prići nekom ko je u takvoj samoći i tuzi.

Međutim, nijesam prošao primijetivši jednom prilikom kako prti ne baš lahk tovar s pijace. Iz istih stopa svrnuh k njoj da priteknem.

– Pomogao bih… – rekoh.

Žena dopusti, pogledavši me bez riječi. Uzeh vrećicu s krompirima – oni su najteži.

– Jeftinije mi se uhvati – veli – kad uzmem vrećom.

– Jah – razumio sam.

– Ta vreća od sedam kilograma uhvati mi se koliko bih na mjerenje dala za pet.

– Jasno mi je, bogami – velim. – Meni dobre pare odu na neku krčmu.

– Jes’, jes’.

Onda se malko pošutje. Moglo je – progovorilo se.

– Sudeći po zboru – veli u tome – rekla bih da si s moje strane.

– Crnogorski sjever – kazah se, čestitajući joj u sebi kako je brzo primijetila.

– Eto – veli. – I sama sam ti otud.

– Svijet je, rekne se, mali.

– Mali – reče.

Kod jedne uličice s prastarim, olinjalim zgradama pruži ruku po krompire.

– E – veli – ja ovdje zavrćem.

– Ne – zadržah vreću. – Ponijeću dalje.

– Mogu sama, nema još mnogo.

– Ponijeću – rekoh.

Žena produži pomirivši se.

– A bojim se da kud ne žuriš – veli.

– Ne – rekoh. – Obični izlazak. Momački.

Odmjeri me zadržavši pogled na mom već prezrelom čelu.

– Još momkuješ?

– Još.

Ona pošutje. – A ne znam šta bih rekla. Lakše je dijete podići dok si mlađi.

– Moram požuriti – obavezah se.

– Nemoj se kaniti. – reče – Samo ako imaš dobru priliku.

– Pa još bih, čini mi se, imao nekakvu.

– E bogami grabi.

Zaustavi se pred jednom podobro osutom kućerinom, gdje očito živi par porodica.

– E – veli – sine, tu smo. Svrni na kafu, ako baš ne žuriš.

– Pa ne bih…

– Ma de! Samo ako ne hitaš.

I ja popustih. – Hajde – rekoh. – Ne hitam. – I uđem.

Unutra, na stolu njegova slika. Gledam je, dok majka tamo smješta namirnice. Završivši, ona primijeti.

– Poznato mi je… – otkrih.

– Je li? – sjede prilično iznenađena. Bi joj drago.

– Stanodavac moj – pojasnih – dosta toga zna.

– A-ha.

Nasta šutnja. Čuje se samo časovnik na zidu. I voda u džezvi počinje da šušti.

– Nemoj se uznemiravati – potrudi se ona da me zaštiti. – Ali eto, ne može da se prihvati. Ne može čovjek da se pomiri.

– Drugarice mu bile su počele da ga skoljavaju, salijeću – veli zagrcnuvši se. – Da se oko njega jate.

Skoči da pristavi kafu. Voda je već vrila na ringli.

– Nikad mi ružnu riječ nije rekao – pohvali se uz kafu, brišući suze.

– Viđala sam, hoće sin na majku glas podići, ruku dignuti, pa i koljenom je, bogme, gruhnuti, nogama ugaziti, a on – nikad ružnu riječ. Nikad!

– Lakše bi mi, čini mi se – veli gotovo se opet zagrcnuvši – bilo da je.

Nakon stanke, poče pričati: – Kad pridrijemam, pokriva me kao ja njega mali kad je bio. Podmeće mi jastuk.

– Lakše bi mi sada bilo, čini mi se – veli – da je bio drukčiji.

xxx

Zadnji put sam je vidio jednog olujnog novembarskog jutra. Dobro bijaše nagnulo zimi.

Bilo je to u početku tiho, pritajeno sivo jutro a onda, najedanput kao toz sitna pa skoro kao grad krupna ledena kiša s jakim vjetrom.

Saobraćaj usporio, čisto hmili. Onaj iz suprotnog smjera, iz pravca gradskog centra, kojem je tuklo sprijeda, moglo bi se reći da je već stao.

Na toj strani počinje i da nastaje haos, čuje se svirka, povik, psovka…

– Hajde mrdni!

– Kreni, majku mu!

Skočio sam sa sjedišta kad sam najedanput, tamo na trotoaru, primijetio nju. Jednom rukom štiteći oči a u drugoj, pripijenoj uz struk, držeći cvijet, ovaj put crven kao krv, stremila je naprijed, težila. Rafali leda biju je u prsa i ne može da makne. Samo unišanila onako prema kapiji i…

Stiješnjen u prepunom trolejbusu, koji ovdje nije imao ni stanice, uznemirih se, uzvrtjeh. Bio sam nemoćan da nešto učinim. Ako bih čestito znao i šta bih.

Ostala mi je, samo, u očima slika: sa strašnim jednim bahatom i hukom, tuče je led nemilice, hoće da je uništi, usmrti, a ona uprla naprijed, naprijed…

  • Objavljeno u Almanah, br. 48-49, Podogorica 2010.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *