O sve bi mogli mi, al pusto,
Ime nas naše oda.
Zorom trajemo
I mišlju se majemo
Da krv nam nije voda.
Davno je bilo,
Rastade se milo i drago.
O u snu se ne snilo,
Pradjed moj isprati četiri brata u Tursku
Sa petnaest sinova,
Odoše iz Bara preko debelih mora.
Kćeri nisu brojali (jer ih bijaše mnogo).
Rekoše oni što odlaze da je ovdje svanuo drugi zakon
I rekoše da je tamo miran grob i sloboda.
I plakao moj pradjed, i molio da ostanu:
Krv ipak nije voda.
Pradjed od tifusa umrije, odvuče u zemlju ženu
I dva sina.
Ostade djed moj Ahmet, nejak, sa sestrom,
Na tankoj zemlji, slatkog ploda.
Kad ojača Ahmet, u Tursku se zaputi
Uz želju da krv svoju nađe.
Preko Crvenog krsta rodbinu je tražio.
Listali su kartone, prevrtali imena,
Ahmet je uzalud tragao,
Krv ipak nije voda.
Vratio se natrag vozom, iz Stambola
(Da bar nije preko prokletog mora).
Slutio da u prahu Anadola
Krv damara njegova.
Upamtio je, tek nebitno, da je na stanici
(Nekom u vozu)
Mahao momak jedan desnom rukom.
Žena mu rodi šest sinova i četiri kćeri
(Vazda sa sofrom u boju).
Mnogo kasnije, oca mog je pratio
Na studije u Beograd, i otac moj mu mahao
Baš kao momak onaj u Stambolu, desnom rukom.
Dozna tad Ahmet da mu se nekad
Ispunila želja – vidio je krv svoju
(Po očima to je jasno i po ruci što maše).
Toliko o našima znamo.
Priča o sudbini naše krvi
Jeste priča o sjećanju na ruku koja maše.