FAIZ SOFTIĆ: “MUTNA VODA”


Prije zore, odmah poslije prvih pijetlova, majka me probudi i veli, a kao da ptica cvrkutnu: hajde, vrijeme je da se spremate, te otac moj predobri i ja ustadosmo ispod toplih jorgana i počesmo teturat po hladnoj i slabo osvijetljenoj sobi. Lampa je, kao na samrti, žmirkala na drvenom stolu u samom ćošku sobe, jer je majka, da ne bi smetala onoj preostaloj usnuloj djeci, bješe skinula sa eksera na zidu iznad naših glava i ponijela na sto. Tiho je koračala, skoro na prstima, i njen korak se nije osjećao, koliko osjeća li se let leptirice koja kruži oko lampe.

Nastavi čitati FAIZ SOFTIĆ: “MUTNA VODA”