U Pljevljima je poslije kraće i teške bolesti u sedamdeset trećoj godini preminuo Uzeir Bećović, jedan od najplodnijih kulturnih stvaralaca na prostoru Crne Gore.
Bećović je rođen 8. aprila 1936. godine u Lever Tari, pored Pljevalja, gdje je završio osnovno školovanje. Gimnaziju je završio u Pljevljima, a potom je više obrazovanje stekao u Zagrebu i Beogradu. Obavljao je značajne funkcije u mnogim društveno-političkim, sportskim i kulturnim organizacijama u Pljevljima, Crnoj Gori i šire.
V
Zavladalo je opšte strahovanje i zabrinutost. Iz zasede su mnogi ginuli i sve se to pripisivalo komitama koje su krstarile šumama. Čobanske svirale, koje su se ponekad razlegale brdima, tužno su cvilele. A kada bi se začula poneka pesma, stariji bi psovali i vikali da to ne sluti na dobro. Pesma im je izgledala tužna, tuđa.
IV
Dizala se magla iz doline prema vrhovima planine. Demir je nekoliko trenutaka stajao ispred kuće gledajući ma- glu koja se pela. Poče obilaziti oko kuće i ugleda sveže tragove ljudskih stopala. „Otišli su prema planini”, pomisli i pođe, ali se odmah vrati i reče ženi da deca isteraju ovce i da ih poteraju gore prema bregu kako bi utrli tragove. Uđe u kolibu i izvede psa. Natače lanac na kolac i pomilova ga po dugačkoj dlaki. „Moram otići, moram prijaviti, nema druge, neka sve u dim izgori, neka me ubiju, neka rade šta hoće, ja moram”. „Čekaj, čekaj, šta žuriš, imaš vremena”, govorio je izvodeći vranca iz izbe. ,,Ne idi, budalo jedna, niko ih nije čuo, a stoka će utrti tragove i nikom ništa”. Pogleda vranca, bio je lep kao devojka. Brzo navuče nove čakšire, vezani mintan i zavi oko glave beli šal. Pomisli da se suviše nakinđurio. „Šta će oni dole reći?” Skinu sedlo i prinese samar, Vranac se uznemiri. Nije on navikao na samar. ,,E, moj vranče, nemoj se čuditi i mene samare i još mi jaram, onaj veliki jaram, stavljaju i niko me i ne pita. Naviknućeš se i onda će ti bez samara biti neobično”. Osamaren vranac izgledao je mali, kratak i mršav. Zauzda konja i pođe. Jutro je poodmaklo, ali crni oblaci su bili niski i učini mu se kao da je tek svanulo. Pođe nekoliko koraka i kada se okrete da pogleda svoju kuću, šal mu se zakači za smrčeve vrljike. Šal, nove čakšire, mintan – vezan mintan. E to ne ide, ne ide. Priveza konja za vrljike i povrati se kući. Skinu sve sa sebe i navuče po- cepano ruho.
Nastavi čitati MUHAMED MULE MUSIĆ “VRTLOG” ČETVRTO POGLAVLJE
* Roman “Vrtlog” Muhameda Mula Musića objavljen je 1976. godine u Ediciji “Biblioteka B” Međurepubličke kulturno-prosvjetne zajednice sa sjedištem u Pljevljima. Urednik knjige bio je Ćamil Sijarić, a recenziju pored Sijarića potpisuje i Radomir Barjakatervić. Knjigu je likovno opremio Aleksandar Aleksić, dok je kao odgovorno lice ispred izdavača potpisan Kemal Šećerkadić.
Izdavački savjet činili su: Mišo Vučićević (predsjednik) Mustafa Hadžiatlagić (potpredsjednik) akademik Dušan Kostić, akademik Ćamil Sijarić, Ramiz Bambur ,Mirko Vraneš, dr. Vojislav Maksimović, dr. Radovan Vučković, Manjo Vukotić, Bedrija Zaimović, Slobodan Dabetić, Rasim Ćelahmetović, Svetozar Radonjić-Ras, Kosta Radović Dragomir Brajković.
Obzirom da je riječ o autoru velikomedresantske generacije sandžačkobošnjačkih pisaca kao i veoma raritetnom i skoro nepoznatnom i nedostupnom djelu, sajt SANDŽAČKAKNJIZEVNOST.COM objavit će ovaj Musićev roman u više nastavaka.
