V
Zavladalo je opšte strahovanje i zabrinutost. Iz zasede su mnogi ginuli i sve se to pripisivalo komitama koje su krstarile šumama. Čobanske svirale, koje su se ponekad razlegale brdima, tužno su cvilele. A kada bi se začula poneka pesma, stariji bi psovali i vikali da to ne sluti na dobro. Pesma im je izgledala tužna, tuđa.
Čim je Demir otišao, Raba istera oce i pusti ih da same jure uz brdo. Toga jutra ovce i krave otišle su nabreknulih vimena. Sede kraj praga gledajući tamo kuda je njen Demir otišao. Žujov zalaja. Raba pogleda i vide kako se Duda polako privlači njenoj kući. „Uvek ona prva u sve zaviri”. Brzo utrča u kuću da sakrije sirovu kožu zaklanog jagnjeta. Strpa je iza velike kace. Tamo gde su se još videli tragovi krvi posu pepela i poče da briše. Diže se velika prašina. Žujov je jače lajao, trzao se. Duda, ne prilazeći bliže vratima, zovnu:
– Rabo, Rabo, ima li koga?
– Hajde, tu smo, hajde. „Stotine te gromova ubilo, a šta ćeš mi sabahile ovamo? Kučko prošpijava”. Nikada nije volela da se Duda vrzma oko njene kuće. Znala je da je želela da se uda za Demira i uvek je strepela od nje. ,,Ne volim ja njene oči koje šaraju kao u maoke i igraju kao u đavola”, govorila je ona često Demiru i ljutila se kad bi Demir seo pored nje i šalio se. Sa Dudom su se svi mogli šaliti, dobacivati joj. Rano je ostala bez oca, a braće nije imala. Majka nejaka i malo pogrbljena, okupljala je oko sebe ljude koji su joj pomagali. Prvo njoj, a onda Dudi: Duda je bila ponosita na svoju lepotu. Devojke su joj zavidele i o njoj svašta govorile. Pričalo se po selu kako gore sa eobanima valja travu i skriva se po šumaricama.
„Eto neka je đavo nosi, kud ću sa njom”, pomisli Raba kada se Duda pojavi na vratima.
– Uđi, evo baš sada spremam kuću, ova zemlja se stalno kopa, pa se digne velika prašina, nemaš gde ni ući.
– Ja ću ovde – i spusti se na prag. – Velika je kiša sinoć pala, dobro što nije bilo grada – nastavljala je Duda gledajući po kući kao da nešto traži.
„Bavo te gledao, kao da ja ne znam što si ti došla”, pomisli Raba i uplaši se da ne primeti sakrivenu kožu. Deca izađoše iz sobe i razmileše se golotrba po kući sa komadi- ma hleba i sira drhteći od hladnoće. Čučala su oko vatre.
– Grada nije bilo i ova kiša je mnogo dobra, sve se bilo osušilo, nije ni stoka imala šta da pase.
Mališan se tukao sa sestrom oko nekog drveta. Ona ga gurnu do kace, on dohvati držalo, povuče ga i zajedno sa njim izvuče jagnjeću kožu.
– Mama, evo koža. — i sva se deca okupiše.
– Đavoli jedni, neka vas đavo nosi – vikala je Raba.
– Nešto ste klali? – smeškajući se upita Duda.
– Klali nismo, zanemoglo jagnje, pa ga Demir odrao i kožu sakrio od dece, a od ovih vragova ništa se ne može sakriti. Znaš, ako vide kožu, tražiće meso, a meso smo bacili. Bolesno jagnje.
– Nisam čula da vam je jagnje bolesno – reče Duda vrteći sumnjičavo glavom.
– Nismo u bubanj objavili da nam je bolesno – i Raba baci kožu iza kace.
– Demir ode dole, dala sam mu bocu i torbu da mi kupi gas i soli.
Raba je začuđeno pogleda.
– Otišao, pa neka je, i bogati, Dudo, što ti stalno nešto tako kao da me ispituješ.
– Ništa, vala, ja samo onako svratila, a što si takva, neću ti više ni svraćati.
– Vi žene ništa drugo ne znate nego samo da se svađate. Žene se sa svađom rađaju. Od svađe ste stvorene – začu se Vilonjin glas. – Vredna ti ova naša Duda kao krtica, stalno nešto radi – reče on podrugljivo, pa nastavi – Ne možeš da spavaš, mladost, krv, vri, a Aljo dole, pa muka živa. Jutarnja rosa je dobra, noge ti hladi. Teško je to kad nema ko drugi.
– Ti si, Vilonja, veliki dženabet i uvek se meni rugaš.
– E, Dudo, da je nešto meni manje godina – i pogladi se po bradi – smirile bi ti se te zelene oči.
– Vrag si, Vilonja, vrag si ti, ne da ti đavo mira – i pođe.
Rabi je laknulo, pozva Vilonju da ude u sobu, ali Vilonja se polako spusti na krlju gledajući prema planini:
– Razgaliće se, vidim, oblaci idu prema Musinoj jami, a dim sa krovova ide pravo, ne kovitla se. Dobra je ova kiša.
Raba stade na vrata, uhvati se za oba direka i duboko uzdahnu:
– Šta će mi kiša, šta će mi stoka kad su mučna vremena! Sve nas nešto tuče kao maljem pravo u glavu.
– Rabo, Rabo, velika si ti budala, ti ništa ne znaš – kao ovca si, samo što ne blejiš.
– Vala, Vilonja, i sama znam da sam kao ovca. Eto vidiš odavde se vidi gde sam se rodila i evo i decu sam izrodila i već navalila u godine, a sem ovih sela druga ne znam. Borove šišarike, smrčeve šišarike, borovnice i maline znam šta su, i sir i kajmak znam šta je, a za drugo sam ti pravo goveče.
– Nisi ti sama. Ženama je suđeno i Allah je tako rekao.
– Demir mi ode dole.
– Znam sve, video sam, bolje čuo, jer se ništa nije videlo od onog kijameta. Po selu se već priča, bili vele kod Demira i kod Spaha. Čujem ja, a i video sam. Noćas nisam spavao u kući, osećam biće nešto, pa polako u svoju staju podaleko od ovaca. Prođoše, čujem kako govore. Jadna moja Rabo, nisu to bile komite nego kontrakomite.
– Kontrakomite, pa ko su sada to ako Boga znaš, zar ima nekih drugih?
– Žandarmi su sami osnovali svoju komitu i šalju je po selima. Noću lupaju i razvaljuju vrata i gledaju kako će ih ko primiti. Pa ako ih ne prijave, onda pozivaju, kažnjavaju i tuku.
– Kuku meni, pa oni su mi uzeli dukate!
– I kod Spaha su bili.
– Alaha mi, ja ništa ne znam i nikako ne mogu da se načudim šta kome treba ovolika moika. Sve vi to ljudi činite. Bido se odmetnuo i sad eto svi mi krivi. Muku mučimo.
– Tako je to, Rabo, a kad će se vratiti Demir? – upita je Vilonja.
– Nikada on meni ne govori. Ja ga ne smem ni pitati. Ova kurva što je ovde bila zna, ona je izašla pred njega i sa njim razgovarala. Dabogda crkla kao kučka negde za plotom.
– Eh, ti, uvek o svojim jadima. Blago ti pameti – uzdahnu Vilonja.
Na brdu ispod sela pomoli se velika grupa ljudi, opkoljena žandarmima koji su ih gonili putem.
– Eno gone one koji su ih noćas primili lepo – reče Vilonja i ustade. Pođe brzim koracima gore prema omorikama.
Vide kako žandarmi sa grupom ljudi zamakoše iza brda. Laknu mu.
Blistale su omorikine grane i srebrnaste jele su sijale na suncu. Jastreb je kružio iznad sela. Posmatrao ga je kako se spušta sve niže i niže i najedanput polete pravo prema kokoškama. Nije nikoga zvao, nije vikao da bi ga preplašio, neka ga, neka nosi, svak od ponekog živi i jede jedno drugo.
– A mi ljudi – reče glasno – jedemo sami sebe, zec zeca neće, vuk vuka – nisam čuo. A kotimo se, kotimo gore nego zečevi.
Kokoške preplašene zakokotaše.
Raba je često izlazila na brdo odakle se video put kojim je Demir jutros rano otišao. ,,E, jadna Rabo, tele li si ti veliko”, mislio je Vilonja gledajući je kako polako hodi i oprezno prilazi velikom glogu. Gleda ona, pa se vrati nekoliko koračaja i ponovo zastane, a onda skoro mileći sag- nute glave pođe u kuću.
Nebo čisto, nigde oblaka, a sunce prevalilo preko klisure i ostavilo borje u senci. Sela koja su se u luku nizala ispod planine Vilonji su učiniše još bliža i svetlija.
Dole u Demiirovoj kući čuli su se plač i kuknjava. Vilonja oprezno poče izvirivati iza omorike, upinjao se, stavljao ruke na oči, na uši da bi bolje video i čuo, ali ništa drugo nije mogao razabrati osim jecaja i plača. Podiže se i krenu prema kući.
– Koji im je đavo tamo – reče glasno.
Ugleda vranca kako halapljivo pase travu i frkće. „Vranac pase sa iskidanom uzdom, šta li je ako boga znaš?” Pred kućom je stajala Raba okružena decom. Vilonja im priđe. Deca briznuše u plač. Najstariji Demirov sin polete prema Vilonji moleći ga da pođe sa njim da potraže Demira. Proklinjao ga je, vukao za ruku, a Vilonja ga je gledao umirujućim pogledom, milovao po glavi. Pođe prema vrancu, uhvati ga za grivu i skide mu uzdu. Prela- zio je rukom preko sapi, grudi, opipavao, zagledao, pre- traživao svaki delić na vrancu, a onda ga pusti i pode pre- ma Rabi koja je jecala.
– Krvi nerna nigde, rane nikakve, a i samara nema. Nije bilo nikakvo zlo. Čobani puške nisu čuli. Odjeknule bi one, a i crni bi glas već došao. Umirite se i ne kukajte, ne ukopavajte živa čoveka. Umiri deeu i ćuti, šta sliniš, to je sramota.
Oko kuće se iskupilo mnogo sveta.
– Negde ga je Demir svezao i on se otkinuo i pobegao, samar mu je Demir skinuo siguran sam u to – reče Vilonja, pogleda u okupljene žene pa nastavi – A vi ništa drugo ne znate no samo slinite i bunite decu.
– Ko zna šta je sa mojom bocom i torbom, propadoše, i ko zna gde se so prosula – vajkala se Duda jednoj od žena. Rabine oči zakolutaše. Ona pojuri prema Dudi.
– Boca, torba, so, trice su to, a meni muž ko zna gde je sad jadnik – poče da plače – a ti – nastavi ona kroz plač – pominješ torbu i bocu. Bezobraznice jedna, idi mi od kuće. Znala sam da će me neko zlo snaći čim si se jutros pobola pred moju kuću kao mednik.
– Kad su ti ovce odozdo blejale i Bido donosio raše i kuću punio, nije ti zlo pred kućom nicalo – vikala je Duda.
Žene skupljene u gomilice živo su razgovarale, jedna drugu gurkale, neke odobravale, neke pretile.
– Ćutite, jadi vas našli!
– Krvometnica, stotinu bi ljudi zavadila i krv zamela – pretećim glasom, mašući rukama prema Dudi siktala je Raba.
– Rabo, rospijo jedna, sve ćeš mi ovo platiti – vikala je Duda.
Vilonja je išao od jedne do druge, umirivao ih, ali mu ništa nije vredelo. Priđe plotu, odlomi podugačko drvo i mirno reče:
– Eh, žene, dosad ste vi vikale, a sad ee ovo progovoriti. Kući, bezobraznice jedne!
Neke pokušaše da nešto kažu, ali Vilonja nije hteo da ih sluša nego zamahnu koliko je mogao. Zafijuka leskovak po vazduhu. Žene potrčaše svaka na svoju stranu i izgubiše se.
Snopovi mesečine počeše upadati kroz pukotine vrata i pocepanu prozorsku hartiju. U dnu sobe sedela je Raba i držala dete na krilu. Ostala deca su se skupila oko Vilonje koji im je pričao o divovima i vilama, o strašnim priviđenjima. Sadko, najstariji Demirov sin, netremce ga je gledao, poluotvorenih usta, sav zanet pričom. Kada su deca zaspala, Vilonja se diže i, ne govoreći ništa, tiho izađe.
* Roman “Vrtlog” Muhameda Mula Musića objavljen je 1976. godine u Ediciji “Biblioteka B” Međurepubličke kulturno-prosvjetne zajednice sa sjedištem u Pljevljima. Urednik knjige bio je Ćamil Sijarić, a recenziju pored Sijarića potpisuje i Radomir Barjakatervić. Knjigu je likovno opremio Aleksandar Aleksić, dok je kao odgovorno lice ispred izdavača poTpisan Kemal Šećerkadić.
Izdavački savjet činili su: Mišo Vučićević (predsjednik) Mustafa Hadžiatlagić (potpredsjednik) akademik Dušan Kostić, akademik Ćamil Sijarić, Ramiz Bambur ,Mirko Vraneš, dr. Vojislav Maksimović, dr. Radovan Vučković, Manjo Vukotić, Bedrija Zaimović, Slobodan Dabetić, Rasim Ćelahmetović, Svetozar Radonjić-Ras, Kosta Radović Dragomir Brajković.
Obzirom da je riječ o autoru velikomedresantske generacije sandžačkobošnjačkih pisaca kao i veoma raritetnom i skoro nepoznatnom i nedostupnom djelu, sajt sandzackaknjizevnost.com objavit će ovaj Musićev roman u više nastavaka.