XI
Rizvan-bega probudi velika lupa. Još bunovan, skoči iz kreveta. Otvori prozor. Sakri glavu iza zida. Na vratima lupa nije prestajala. U kući nastade uzbuna.
– Otvori! – viknu Aljo.
Vetar je duvao i odnosio reči daleko preko kuća. Kada mu je sluga otvorio vrata, promakao je pored njega kao iz puške izbačen. Trčao je uz drvene stube koje su vodile prema Rizvan-begovoj sobi.
– Još sam u čamaširu, šta je ako boga znaš, koje te je dObro nateralo da dođeš, šta vičeš bilmezu nijedan – ljutio se Rizvan-feeg i trčao čas dohvatajući pantalone čas kaput.
– Burnik, brzo, Burnik!
– Bumik, pa neka je, nije aždrail.
– Selo je opkoljeno. Žandarmi i vojska kupe, odvode.
Rizvan-begu se skameniše noge. Opusti ruke niza se.,
Buljio je u Alja.
– Vode ljude – jedva progovori.
– Vode – potvrdi Aljo, pa i on spusti ruke i zamalo mu ne ispade moskovka. Stajali su jedan pored drugoga. Nemi. Oči su im lutale, šarale po ćilimu. Sunčevi zraci proviriše kroz prozor. Pogleđaše prema prozoru.
Aljo skide pušku s ramena i zagleda se u sjajni metal. Nošeni istom mišlju priđoše do prozora i pogledaše prema velikom gaju. Iznad njega se plavilo jutarnje, čisto nebo. Sakriti so. Izvući se iz ipakla – sinula im je misao. Pođoše prema vratima. Rizvan-beg zastade. Dvoumio se.
„Kuda? A deca? Žena?”
Aljo ga povuče za rukav.
– Brzo, Burnik te traži.
Rizvan-begu se učini kako se sa dna sela podiže velika vika i kako neko vrišti, pa i on vrisnu i polete u sobu u kojoj je bila žena sa decom. Sruši se nasred poda i poče ridati.
Na vratima se pomoliše žandarmske kokarde.
– Izlazi, bando jedna.
– Polazi, stoko jedna, kada ti kažem. Koga ima još ovde?
Aljo stade mirno i pozdravi:
– Gospodine kaplare, – ali nije ni dovršio, a kaplar se prodera:
– Pušku ovamo, stoko jedna! – i uhvati za remenik.
– Ja sam …
– Stoka! – viknu kaplar na Rizvan-bega.
– On je… – okuraži se Aljo.
Kaplar se naglo pomače i svom snagom ga udari po licu.
– Stoko jedna, bando jedna, otkuda ti puška?
– Burnik, gospodine kaplare, – skoro plačući viknu Aljo.
Kaplar pljunu na njega.
– I ti da nosiš pušku! – i pruži je žandarmu: — Nosi!
Okrenu se zatim prema drugom i naredi:
– Vodi stoku!
Povijen, oborene glave, tromo je koračao Rizvan-beg, a uz same njegove pete unezvereno je išao Aljo, a za njima žandarmi.
Rizvan-beg je nekoliko puta pokušao da iz džepa iz- vuče sliku sa bradom, ali ga je uvek primetio žandarm i viknuo na njega. Uvrtela mu se ta misao da treba nekako sliku izvaditi, podneti je pod nos tom dugačkom brkajliji i reći mu:
,,E, nećemo tako, i ja sam za vladu, i ja za nju glasam, i evo vidi baš je meni ovu sliku poslala”.
Išao je polako i najednom je zastao.
– Gospodine kaplare, ja sam radikal.
Kaplar podiže glavu, pogleda ga oštro u lice, unese mu se tako blizu da Rizvan-beg pomače glavu.
– Vidi molim te – i gumu ga jako.
Rizvan-beg posrnu, ali se održa.
– Ja sam radikal – ponovi beg i stade sav crven u licu. Naglim pokretom ruke izvuče iz džepa sliku i brzo je prinese kaplaru:
– Evo, gledaj.
Kaplar polako podiže ruku, istrže mu sliku, zagleda se u nju i poče da je cepa.
– Ene, ti radikal, a komite ubijaju – ti ih nagovaraš. Napred!
„Gotovo!” – pomisli Rizvan-beg.
Podiđe ga jeza. Čudan je ovo san, protrlja rukom oči. Reka je žuborila, vrbe podrhtavale na lakom vetru.
Okrete se. Vide kaplarove velike brkove.
– Feslije, videćeš ti svoga boga čim dođeš gore – zapreti mu kaplar.
– Gore je Burnik – reče Aljo.
– Burnik – ponovi beg i pođe bržim korakom.
Videlo se kako uskim puteljcima žandarmi vode grupice ljudi. Gore, ispod velike stene, neko je vikao, trčao i čuo se pucanj. Pogledaše prema stenama.
– Bože! – reče kaplar.
,,Da nije Bido”, pomisli Rizvan-beg. „Blago njemu, daleko je on i u šumi mu niko ništa ne može. Zašto blago njemu, za ovo je sve on kriv. Davo neka ga nosi”.
Na poljani oko stanice gomila ljudi, opkoljena žandarmima i vojnicima. Svi su sedeli ili čučali na zemlji. Stra- žari su vikali na njih, psovali i udarali ih leskovim štapovima.
Zatalasa se gomila. Povija se i uzdiše. Gurkali su jedan drugoga i željno očima prelazili preko urvina, preskakali u mislima potoke, gurali se kroz glogovo trnje i bežali gore prema velikom stenju koje ih je odvajalo od tih sjajnih čizama, od blistavih kokardi i leskovaka. Gledali su u visoke stene i daleke prostrane šume koje su ih mogle sakriti ispod visokih stabala. Začuo bi se težak uzdah, ruke pomerale, dohvatale čelo, trljale ga, a pogled bi ponovo pa- dao na kokarde, na leskovake.
„Ludo izgubismo glave”, mislili su i zavideli Bidu koji im se odozgo negde iz daljine smejao i koji im se rugao. Čupkali su slamke oko sebe, zagledali u njih kao da su prvi put videli travke koje su im se svakog dana lepile za oči. Gledali su crnu zemlju, kopali po njoj, hvatali u ruke, trIjali među prstima, mirisali je.
„Svi smo od zemlje, svi ćemo u zemlju”.
Gledali su svoje kuće, upinjali poglede tražeći decu, tražeći žene, ali se niko nije video.
– Ne mrdaj, stoko! – vikao je žandarm i mahao štapom.
– Znam, tico jedna, znam šta hoćeš, daleko je potok, daleko je brdo, stoko jedna, bando jedna.
Zamahivao je velikim štapom iznad glave. Rezak fijuk kroz vazduh. Glave se poviše do zemlje, neki nosevima dotakoše i travu.
– Pasi, stoko jedna, pasi!
Ćutanje. Rizvan-bega uvedoše u stanicu, a Alja uteraše u tor kao izostalu ovcu. Žandarm se ustremi i podiže drveni štap, ali ga nečija ruka čvrsto uhvati. On se okrete i ugleda Burnika koji ga je još držao.
– Kad ti kažem, ostavi, čekaj.
– Ali, gospodine naredniče…
– Ostavi kad ti kažem, biće vremena.
Pogleda Alja i pokaza mu rukom da se skloni malo niže. Aljo ustađe i laganim korakom pođe. Usloni se uz ogradu. Zagleda se u prašinjavi put i rečicu koja je padala sa visokog kamena.
– Neće njemu ništa biti – čuo je tihi glas. – Čuva njega Duda.
Aljo se uhvati rukama za glavu i poče mu se vrteti cela gomila, svi Ijudi; drveće se okretalo.
Seti se kako je iznad velikog gaja, a kod kamenog hana, isto tako sedeo ograđen vrljikama, sedeo u logoru i kako je slušao švapske vojnike i osetio njihove batine. Seti se i noći, mračne noći i velike oluje i provale oblaka i teškog koca kojim je ubio švapskog vojnika i pobegao. Sve mu se vrtelo. Dali su mu pušku, dali su mu vlast, i sad ga gone. Obećali mu medalju, a eto sada zajedno sedi sa svima. Pogleda u te Ijude koji su čučali oko njega. Učini mu se da čuje njihove glasove i podsmehe. Pogleda gore prema pla- nini, prema šumama i pašnjacima, pogleda prema onim stazama kojima je bežao, bežao baš od Bida koji je sada gore u planini, koji se odozgo smeje i cereka mu se. Kuda gore? Oseti se sam kao nekada kad je ležao na livadi i gledao Švabe kako tuku njegovu majku. Pođoše mu suze.
Na vratima stanice pojavi se kaplar i snažno se prodera.
Kroz gomilu sveta išao je Hamid. Belasale su mu se gaće.
– Brže, brže!
Oči se prikovaše za Hamidova leđa.
Čuli su potmule jauke i reske uzvike. Straža se pojača.
– Šta je ovo Ijudi? Kijametski dan došao?
– Čuti, ne brbljaj. Ovo je kaznena ekspedicija. Evo vam vaših komita.
Tišina. Hamida izneše. Krv je iz njega lila. Ječao je. Ubaciše ga polako u tor. Čulo se novo ime i tako se ponavljalo.