X
Spaha probudi lavež pasa i potmula lupnjava. Ustao je, dohvatio pušku i oprezno, ne približujući se vratima, stao uz brvna. Lupa se nastavila. Žena i deca su se probudili i drhtali u postelji.
– Odbij od vrata, nikom neću da otvaram – viknuo je i ubacio metak u cev.
– Ako ne otvoriš, znaj da ćemo ti sve zapaliti – čuo se glas spolja. – Spahijane, otvori, vrdanja nema, otvori, ovo je glavom Bido, koji je došao da poseti svoga brata Spahijana.
Spaho je drhtao, prepoznao je glas i znao je da ga niko tako nije zvao osim Bida.
– Bido ili ko drugi, nikom vrata neću otvoriti i pucaću.
– Pucaj ako ti što pomaže – čuo se ponovo glas.
– Odstupaj kad ti kažem, pucaću! – vikao je Spaho.
Najednom tresak. Vrata padoše u sobu. Deca su kukala, vrištala. Stajao je Spaho sa puškom u rukama i nije imao snage da puca. Znao je on dobro svoga rođaka Bida, znao je da će on učiniti ono što je rekao i da će mu sve u dim pretvoriti, Znao je i to da će za državnu pušku, za neborbenost odgovarati i možda glavu izgubiti, ali nikako nije mogao da se reši na otpor. Zjapila su otvorena vrata i naziralo se čisto nebo.
– Spahijane, ako se čuje jedan metak, znaj da ću sve uništiti. Spaho ču kako vrata od kuće, mala vrata, tresnu- še i kako ljudi tumaraju po kući.
– Zapali nešto da vidim gde smo.
– Čekaj, sad ću ja podložiti vatru pod strehu, pa će se brzo sve osvetliti.
Spahu sevnu svetlost pred očima. On skoči i iz sveg glasa viknu:
– Ne pali, ako boga znaš, evo bacio sam pušku, ne pali! – Tresnula je puška o pod, a Spaho je sa podignutim rukama stajao nasred sobe. Huktao je, molio se Allahu kao da je došao poslednji čas.
Slaba svetlost obasja sobu. Pred njim se stvori Bido, visok, sa redenicima oko pasa, sa bombama zakačenim oko redenika i sa sjajnim srebrnim ćustekom, okićenim srebrnim pucima. Stavi Spahu ruku na rame i snažno mu se navali. Spaho se povi pod težinom.
– Spahijane, drhtiš, tresu ti se gaće. Čutiš, a kad ti narednik dođe, a kad ti onaj pas Rizvan dođe, trčiš, spre- maš, jagnjad kolješ, sir iz čabrice vadiš, pite mesiš. E, Spahijane, a ovako Bida dočekuješ. Sramota, sramota! – uhvati ga rukom za jaku i prodrmusa. Spaho je ćutao.
– Znaš li ti, Spahijane, da sam ja živ, da se ja nalazim na slobodi i da gledam odozgo sa planine, i vidim sve šta vi radite. Moje livade kosite, moju nafaku nosite, moju decu progonite. Ne može tako, Spahijane.
– Sila boga ne moli – promuca Spaho. Bido se sagnu i dohvati pušku koja je ležala na podu. Zagleda se u nju i nasmeja se, otvori zatvarač i izbaci sve metke.
– Gde su drugi meci, koliko si ih dobio? Ne laži, znam koliko ih imaš, znam koliko svaki od vas ima metaka. Daj ovamo sve.
Spaho poslušno dohvati fišeklije i predade ih Bidu.
– Više ih nemam.
– Verujem ti, još ti ponekad verujem, nisi lagao, ali se čovek iskvari. Pas Rizvan me tera. čujem da javno govori da sam za vreme Švaba ja zlo činio. Kad sam sa njegovim sinovima preko Lima prelazio i ovce doterivao, meni je odvajao ono što je hteo, a sad ja ne mogu na sredu, ja sam zlo činio. Neka psa, neka se u mišju rupu zavuče ja ću ga naći, slobodno mu to reci, a i onom trbonji sa brkovima…
– Šta sam ja kriv, Bido, mi gorimo, živi gorimo, jaše nas svaka hala i vrana, ko stariji mi mlađi, šta sam ja kriv? Sećaš li se Švaba, molio sam te, molio, sedi s mirom, ostavi ti Rizvan-bega, ostavi ti njega i gledaj svoga posla. Jok, brate, niko te nije mogao ustaviti, a sada si se našao sa onima koji su pali u krv, koji su ubijali i pljačkali i koji su tuđe žene otimali. Zbog vas nekolicine ceo kraj gori, nikom više nije do života. Eto, Bido, eto pogledaj onog tvog brata, bolje je sto puta da nije živ. Vuče se kao vega od njive do livade. Pogledaj me, istih smo godina, ja sam štarac, a ti? Ti kao mladić.
– Gorite, goreli biste još gore da nije nas; ovako i ti žandarmi i svi ostali imaju strah od nas, pa vam manje navaljuju.
– Jadna nam majka što nam je bolje. Pogledaj samo ovu decu, gledaj kako se tresu. Šta ti misliš, šta će sada sa mnom i svima ovde biti kad ti odeš, doći će narednik, doći će Burnik, doći će. .. i sve opet po nam’a.
– Mnogo vas žalim! A moja deća? Moje livade kosite, – onda patite svi, baš me briga. Puške, pa u komite, neka se ceo narod digne, neka ratuje, eto, zar nam nije blizu granica i ljudi će da nam pomognu, nego ste svi vi sna- še, uhvatili še kravama za rep, uhvatili se ženama za zapregu, pa čekate da vam Burnilc prebije kosti. Vi niste ljudi, niste vi ništa.
– Kažeš, granica je.tu blizu. A deca, a žene, zašto svoje da ostavljamo?
– Ništa nije tvoje osim dva metra koja te čekaju na groblju. Radi šta hoćeš, uvek si radio šta si hteo.
Bido pogleda decu, pogleda u Spahovu ženu i brzo se okrete.
– Hajde, pođi sa mnom. Drugi neka niko ne izlazi, sve je opkoljeno.
Deca zavrištaše. a žena stade kao ukopana.
U selu nisu više lajali psi i čulo se nekoliko r»uta: „Stoj!” To je straža ustavljala Spaha i Bida. Bido je držao pušku na gotovs i zverao na sve straiie. Proveravao je da li su njegovi ljudi na mestima koja im je odredio.
– Šta radi žandaruša? —upita on Spaha.
Spaho je ćutao. Bido ponovi pitanje i malo se prodera. Spaho se trže i kao da se probudio iz sna začudi se što njega pita za tu Dudu koja je dojadila svima i koja navlači bruku na njihovo selo.
– Ne znam ja ništa, neka je đavo nosi – jedva čujno reče Spaho, posle dužeg lutanja.
Pred Demirovom kućom dočeka ih straža. Oko ognjišta su sedeli još neki seljaei opkoljeni ouvarima. Demir je stajao uz naćve, prislonio se i opustio. Bido priđe i pogleda ga od glave do pete, unese mu se u lice, a zatim ga zagrli.
– Ni hošđedum mi, brate, ne požele. Od kada se nismo videli, od kada ti u kuću nisam ušao, od kada ti prag nisam prekoračio!
Demir se polako poče odlepljivati od naćava, ali se plašio da se ne sruši.
– Eh, Bido, eh Bido! – samo je ponavljao i gledao u njega. Video je rumeno lice, video one strašne oči koje su streljale, koje su ispitivale. Bido se pomače od njega, po- gleda druge seljake i polako se spusti na tronožnu stolicu.
– Burnik vam je strah u kosti uterao, iz vas sve ljudsko iscedio. Kako jadno izgledate, kako ste se zapustili. Sramota!
Svi su ćutali.
– Decu i ženu mi proteraše i niko se ne nađe da mi haber učini, i vi ste mi braća, i vi ste mi rođaci. Ništa mi vi niste!
Oči su sijale, svetlele, i njima se učini da ništa drugo i aie svetli osim njegovih očiju i da se ništa drugo ne čuje osim pucketanja ugaraka na ognjištu.
„Dobro neće biti”, mislili su.
– Ćutite, ćutite. Dobro, niste znali kada će ih povesti, niste znali gde se nalazim. Hajd’ da vam pomognem kako da lažete, hajd’. Livade mi pokosiste i to mačku o rep, ni tada ni glasa ne čuh od vas. Pa puške primiste, protiv koga, protiv svoga! E, jadna li vam majka, zaboravili ste ko je Bido.
Seljaci su gledali kako ugarci dogorevaju i kako se iz njih podiže dim, leluja, pa ga nestane u pomrčini.
– Bido, polako, – oslanjajući se na naćve, progovori Demir i pođe prema njemu. – Brat si mi, evo mene, evo moga roblja, pa brate izvedi ili bolje baš u kuću, sve na jednu gomilu, jednim metkom u nas i idi i nikada se više ne vraćaj. Bolje odjednom umreti.
Bido ustade, drhtao je od ljutine.
– Brata da ubijem, decu njegovu, to ne.
– Bolje je ti nego narednik, od danas meni više nema života. Jutro ne smem dočekati.
Gledao je Bido lica seljaka koja su se grčila, skupljala. Gledao je kako se tresu.
Na vratima je stajao Sadko. Bido mu priđe, pomilova ga.
– I moj je sada ovoliki, ako je živ. Otkada te nisam video, a oči su ti iste.
Sadko zadrhta, skupi se i naježi kao da ga je ledena zmija dotakla.
– Plašiš se i ti?
Sadko je ćutao.
Spolja se čuo jak zvižduk, a onda neko čudno kretanje. Bido otvori vrata i polako izađe; nešto se došaptavao sa svojom stražom pa se ponovo vrati u kuću.
– Znate li kuda je otišao Vilonja? On mi mnogo treba; njega moram naći. Ni Alja nema kod kuće, negde su ti panduri pobegli, imaju oni nos i velike su to lisice.
– Danas sam ga oko akšama video, išao je gore prema brdu.
– Lisica jedna. Zao mi je što i njega nismo našli. Izlazite – naredi im Bido i stade kraj vrata; kad i Sadko htede da izađe, on ga uhvati za ruku i naredi mu da uđe u sobu. Otimao se Sadko jer je želeo da ide sa svojim ocem, ali ga Bido gurnu i pozva Rabu koja se celo vreme nalazi- la u sobi.
– Tako devera dočekuješ – reče joj Bido. Ona se zaplaka. – Uzmi Sadka i ne daj mu da izlazi. Šta radi Duda? – osmehnu se na nju Bido.
– Nju, kurvu, trebalo bi konjima za repove, dovlači tu žandarme i sramoti selo.
Bido se nasmeja i izađe.
Prikupljeni seljaci stajali su pored velikih zdenutih stogova sena. Bido je ušao u svoju kuću. Vrata su zarasla u travu. Gazio je snažno nogama, gnječio je, a onda polako otvori sobna vrata. Išao je od ćoška do ćoška, izašao u kuću, gledao velike verige koie su visile. Pepeo u ogništu ie još stajao i kada upali zublju luča vide mala stopala kako su se ocrtavala po pepelu. Gledao je u ta stopala. Tražio je nešto po hatulama, preturao neka stara kosišta i polomlje- ne grabulje. Dugo je gledao u veliki sanduk u kojem je stajalo brašno. Širom je otvorio sva vrata, a onda izašao na mala kućna. Sa upaljenom velikom zubljom luča lagano je prišao stogovima sena. Buknu jak plamen i obuhvati sena. Vetar se igrao visokim plamenom. Zaigraše senke. Lju- di su se polako izmicali od velike vrućine. Bido sede podalje. Nepomično je gledao u plamen i kule dima koje su se visoko dizale. Pluća su mu se punila mirisom izgorelog sena. Svi su ćutali.
„Poludeo je”, pomisli Spaho. „Šta nas sve čeka?”
Bido pozva Huska i reče mu da uzme veliki kolac i da podiže seno koje plamen nije još obuhvatno. Suknu oštar plamen, suknu do samog vrha i izgubi se visoko, a njima se učini do samog neba i još dalje ako se ima gde. Pogledaše krišom u svoje kuće, pogledaše u svoje kotare i videše samo plamen. Vetar jače dunu i povi plamen prema kući. Zapali se i ograda koja se jednim delom naslanjala na torove. Vatra je lako prelazila sa jednog predmeta na drugi. Širila se. Zamirisaše čamove vrljike i zapali se lub na kolibama. Plamen se približavao kući.
– Kuća će izgoreti!
– Neka gori sve, sve neka gori, i kuća neka gori – izdera se Bido. Niko neka se ne miče, niko!
Planula je drvena kuća, pucala je građa.
– Plašite se Burnika, samo neka dođe!
Krov i podovi se stropoštaše. Plamen suknu visoko. Bido ustade, stavi ruke na kukove. Disao je duboko.
– Ostanite tu i neka niko ne mrda. Ako se vatra počne primicati Demirovoj kući, branite kuću. Moje je sve gotovo.
Zviždukom dade znak svojim ljudima i nestade zajedno sa njima.
Ljudi utonuli u misli i skrštenih ruku gledali su krišom kada je Bido umakao.
– Neka, nemojte da branite – reče Demir kad nekoliko ljudi poče da razvaljuje ogradu koja se nastavljala prema njegovoj kući. – Neka đavo nosi sve, i onako će sve odneti. Ko će čekati žandarme!
– Šta da radimo, iz ove se kože u drugu ne može – dodade Spaho.
Selo je mirisalo na goreljavinu. Raznovrsni mirisi su se širili.
Sunce se pomolilo i seljacima su činilo da nekako ble- do gleda njihovo selo; da ga gleda kao da je i njemu – suncu – učinilo nešto krivo. Niko nije znao odakle će se Burnik pojaviti, odakle će leteće čete doći i koja će četa biti. Svima je Borje pripadalo, jer se nalazilo na tromeđu srezova i svi su upadali u njega, i svi su tražili isto, i svi su nosili isto, i svi su imali iste kokarde, i leskove štapove, a svi su im ličili na njihovog narednika, na niihovog Burnika, i mislili su da su svi žandarmi samo Burnici i da drugo ime žandarmi i nemaju.
Spaho je hodio po kući sa rukama na leđima, gledao ispreturane sanduke i pobacano sukno. Puška je visila na čiviluku, puška mrtva, puška bez ijednog metka. Tužna je takva puška, liči na nemoćnog čoveka. U kući se govorilo tiho.
U jednom uglu sobe -primeti vezenu maramu koju je još od venčanja čuvao. Podiže je. Tek tada se seti da su u njoj bili svežnjevi novčanica. Zagledao je, prevrtao, vrteo glavom.
„Allah, Allah, sve su našli, sve uzeli, odneli. Odoše moja jagnjad, Allah, Allah!”
Graške znoja probiše i počeše se slivati niz čelo. Baci maramu na pod.
– Pare su odneli.
– Odneli, odnela ih mutna reka, odneli ih đavoli.
– I dukate.
– I dukate i sve, samo neka su žive naše glave – reče žena.
– Glave će sada Burnik. Malo pomalo svakog dana, svake noći.
Spusti se tromo pored žene. Gledali su kako na kraju ognjišta jedan ugarak cvrči i pušta belu penu.
– Makni ga – reče Spaho.
Neko je vikao i kukao. Izađoše napolje i videše kako niz livadu sva raspletena trči Duda i iz sveg glasa kuka. Išla je ka putu koji vodi prema stanici. Nekoliko žena je jurilo za njom i dozivalo je. Na dno sela su je sustigle. Ridala je i vikala:
– Pustite me, pustite!
Povedoše je prema kući.
– Ne tamo, ja neću tamo!
Iskupila se gomila žena i dece. Košulja joj je bila sva krvava, noge i ruke modre. Na čelu joj je bila velika čvoruga.
– Ko te tako nagrdi, jadna bila?
– Prokletnici, ko bi drugi, onaj nesredni Bido – vikala je koliko je grlo nosilo.
Gomili se polako priključiše i muškarci.
– A gde ti je bio čovek, sinoć je tu zamrknuo?
– Posle akšama je otišao – reče ona. – Da je on ovde bio, ne bi se ovo zlo ovako uradilo, ne bi Bido besneo, ne bi on sirotinju prštio i nas ovako mučio.
Vrteo je Spaho glavom, gledao krvavu košulju i dodirivao čelo rukom, pa polako, više za sebe, da niko ne čuje:
,,E, baš si se sada setila da počneš da plačeš i kukaš, sada kada se sunce visoko popelo i kada je prošlo mnogo časova od kako je Bido zamakao. E, Dudo, Dudo”.
Duda se umirila.
– Boli li te, futo jedna, boli li te, nesrećnice?
– A kako ću svetu pred oči tako jadna bila? Čudili su se seljaci zašto još niko ne dolazi, zašto već
Burnik ne tera ljude prema školi i kako to danas seoske kuće ne puše i stoka leži po torovima.
Od Demirove kuće pojavi se nekoliko ljudi, dece i žena – svi su išli niz livadu. Demir je vodio Vranca. Na dno livade izgrli se sa svima koji su ga pratili. Pojaha vranca i potera ga u brzi hod.