XII
U kancelariji narednika Burnika sedeli su mula-Redžo, Vilonja i Spaho. Uvedoše Rizvan-bega. On se tromo spusti pored hodže. Pogleda u sliku koja je visila na zidu. Ćutali su. Burnik otvori vrata širom.
– Sad će doći i gospodin kapetan kaznene ekspedicije, – reče on i pogleda u njih.
Stražar na vratima pozdravi. Kapetan dostojanstvenim korakom uđe. Sede za sto i osloni se rukama. Podiže glavu, pogleda ih redom. Spolja su dolazili jauci i psovke.
– Ko ste vi? pitam ja vas – ko?
Svi su ćutali i gledali preda se.
– Držite komite, hranite ih, čuvate.
– Ubiše, kuku ubiše – dopirao je glas spolja.
Kapetan viknu:
– Zatvori vrata! Škole smo otvorili, učitelje poslali, veroučitelje postavili, a vi neki džemijet, pa džemijet, komite i sve tako.
Hodža polako iz džepa izvuče sliku:
– Gospodine, pokorno molim, evo ko sam ja – i polako stavi sliku na sto. – I ovo nosim sa sobom – i izvuče malu knjižicu – eto to smo ti mi koji sedimo ovde.
Kapetan polako pogleda sliku i namerno je spusti na drugi kraj stola, a zatim pogleda knjižicu.
– Ustav – reče glasno – nosiš ga kao veliku amajliju, eh, znam ja vas, dobro ja znam.
Vilonja poteže sliku, stavi je na sto i gurnu Spaha da i on to uradi. Vadili su slike ređajući jednu do druge. Rizvan-beg je tražio, preturao po džepovima, iako je znao da je njegova ostala dole na noljani. On jedini nema bradatotr nolitičara. Šta će pomisliti kapetan? Rizvan-beg spusti ruke na kolena kao da se predao i žalosno pogleda kroz prozor.
– Gde je tvoja, beže? – pođrugljivo reče kapetan.
– Pocepali mi ovi vaši – odgovori on sasvim tiho.
Kapetan se nasmeja.
– Radikali velite, svi, baš svi radikali.
– Svi, Allaha mi – u jedan glas odgovoriše.
– A džemijet, šta je s njim?
– Džemijatu amin – reče hodža.
– Dobro, neka je tako, a ovi drugi – šta je s njima?
– Vala kuda mi, tu su ti i oni. Mi se nikada ne razdvajamo – osmeli se beg.
– Za Turke ste svi bili zajedno, za Švabe svi zajedno. i sad svi zajedno – baš ste sigurni ljudi.
– Ko stariji, mi mlađi – reče hodža.
– I ko jači – izusti beg.
Kapetan se nasmeja:
– Dobar dan, čaršijo, na sve strane, eh jadni ste mi vi, kako se menjate, prevrćete, obrćete, okrećete – kapetan je nabrajao i gledao čas u jednog čas u drugog.
– Vala se oni menjaju, a mi stojimo ovde kao ukopani – reče Vilonja – i čekamo ko će nas pojahati i kakvo sedlo da metnemo na leda.
Kapetan se nasloni na sto laktom, iskosi glavu, zažmiri na jedno oko i pogleda Vilonju.
– Hajd’, hajd’, produži, samo produži.
– Velim – poče Vilonja – svaka je vlast od boga i nije naše da se u to mešamo. Pokorno služimo pokorno plaćamo i slušamo. Neka nam je živ i zdrav on – i pogleda u sliku njegovog veličanstva – pa neka sa nama bude što biti. Oterao nam je one Švabe što glad doneše i zlo posejaše, pa neka nam je zdravo i živo.
Kapetan pogleda u sliku i ućuta. Vilonja se okrete prema Burniku i reče:
– Gospodine naredniče, ti si mi svedok da sam jutros dotrčao i da sam prijavio onog Bida da je zapalio svoju kuću i sena i da si ti pozvao gospodina kapetana, pozvao da dođe i da nas od belaja sačuva.
Burnik klimnu glavom.
– Spasite nas belaja, gospodine, spasite. Mi smo nemoćni. neuki, stoka smo ti mi, moj gospodine.
– Znamo mi to. Lukavi ste kao lisice, ali videćemo. Izbori idu, videćemo.
U sobu uđe Rašo sa dve boce rakije i sa nekoliko čaša u ruci.
Kapetan ga pogleda:
– Opet ti sa rakijom.
– Gospodine kapetane, ja tako narodski, šta ćeš, tako je običaj.
Kapetan pogleda u Burnika koji je celo vreme ćutao:
– Obustavi!
Burnik iziđe. Napolju se čulo komešanje. ., .Svi za radikale – reče kapetan i ispi čašu.
Svi ispiše.