XX
U sobi na krevetu sedeo je Burnik, raskopčane bluze sav zajapuren. Trgao se kada ugleda Alja, koji zastade na vratima. Gledali su jedan drugog.
– Šta ima novo, Aljo?
– Novo, pa novo, vala, ništa, gspodine naredniče – i stade mirno.
– Hajde, napred, uđi, sedi, tvoja je kuća.
– Moja, pa da, moja je kuća.
Polako priđe rasklimatanom stolu na kojem su se pu- šili vrući uštipci.
– Zaželeo sam se vrućih uštipaka, pa sam zamolio Dudu da mi napravi. Daleko sam od svoje kuće, od rodbine.
– Tako, tako – ponavljao je pandur i polako skidao pušku. Obesi je o čiviju.
Zatim uđe u kuhinju. Duda se trže. Okrete se, a znoj joj obli čelo.
„Kuku mene!”
– Kučka jedna – stisnutih zuba, tiho, ali oštro reče Aljo.
Duda se pomače ustranu, pogleda ga pravo u lice. Dva sjajna oka zakolutaše i upiše se u njegova besna.
– Rekao je da će otići kod načelnika i da će te ostaviti u opštini, hoće, rekao je. Čuješ,,
– A tako, a zašto? – šištao je i dalje.
– Šta je to tamo, dođite, uželeli se jedno drugog pa na gosta i zaboravili.
Aljo polako uđe u sobu. Duda prođe pored njega i unese punu čašu varenike.
– Veliš da će ga načelnik ostaviti.
Burnik je shvatio.
- Rekao sam ti da ću sve učiniti.
Sedeli su za stolom. Mirisala je rakija. Pili su. Burniku je bilo teško, poznavao je on te Ijude koji su za jednu reč dobačenu ženi skidali glave, Ijude koji su podnosili sve muke, a bili su gotovi da glavu izgube, a obraz sačuvaju.
– Dajem ti reč, Aljo, dajem i obećavam ili ćeš ti osta- ti i pušku nositi, ili ću ja odavde otići.
Dugo ga je Burnik uveravao, dugo mu je pričao i po- veravao mu se. Aljo je odgovarao kratko, često ljutito.
– U žandarme treba da ideš, i to ću načelniku reći, vojsku si odslužio, pomoći ću ti. Zamisli, ti žandarm! Sa mnom ćeš zajedno!
– Žandarm, ali ne ovde, negde daleko, gde nas niko ne poznaje.
– Daleko, Aljo, daleko, tamo gde je mirno.
Duda se trudila da što manje bude sa njima. Ona je sa- mo unosila pune i iznosila prazne sudove i boce. Straho- vala je od pića, strahovala od njihovog razgovora. Straho- vala šta će biti kada Burnik, ode a želela je da ode. Zelela je da i Aljo ode, da svi odu, da ostane sama, da ode i ona negde daleko, daleko od svih njih. Demir joj je padao na pamet. Demir – taj mimi čovek, obrhvan sitnom decom i ženom koja „nije ni smrdela ni mirisala”.
– Žandarm, a onda kaplar, i ko zna, možda do velikog čina da dođeš, i podnarednik možeš biti. Hoću, sve ću reći.
Sedeo je Aljo za solom, učini mu se da vidi na sebi uniformu, sjajne bombe i novi karabin. Video je veliku sjajnu kokardu.
„Staviću i zlatan zub”.
Verovao je Burniku, gledao uin.iljatim pogledom i sve priče koje su dolazile podmuklo, ubačene namerno d.a ga bocnu, bile su sada blede. Rasnrsnula se njegova oštri- na, ublažio se njegov oštri pogled. Zagrli Burnika, htede da ga poljubi, ali se uzdrža, Burnik mu stavi ruku na ra- me i steže ga snažno.
– Krivo je onim volovima što si ti Aljo, na plati, štn imaš krevet, što imaš rakiju u kući, što ti dolaze samo viđeni ljudi.
– I jeste. gospodine naredniče, i jeste.
Duda je gledala kako se oni grle, a ledena tuga joj se svijala oko srca.
Teturaiući se, Bunik je nešto nerazgovetno govorio, Aljo je već naslonjen na. jastup zaspao.
Dugo je Aljo spavao, a kada se probudio. vide kako Duda sedi ispod čiviluka. Cev puške joj je dodirivala leda. Protrlja oči. Pipao se za glavu. Sve mu se mutilo. Sede na krevet. Okretao se, gledao je po sobi kao da nekog traži. Činilo mu se da je sanjao čudan san. Na stolu nije bilo ni- kakvih boca, a mirisala je rakija. Duda mu polako priđe, pomilova ga po kosi.
– Budan si?
– Budan – jedva izgovori.
– Hoćeš li da jedeš, gladan si?
– Gde je Burnik, on je bio ovde?
– Otišao je.
– Tako? – i ponovo spusti glavu na jastuk.
Duda mu prinese leđen i ibrik da se umije.
– Neka te nosi đavo sa tim, kučko jedna!
Stajala je i dalje sa leđenom i ibrikom.
Učini mu se daleka, kao da mu je već polako odvode, kradu.
Gledao je čas u Dudu, čas u mosvovku. Moskovka je odlazila, morao se rastati od nje. Ali Duda? Ne poverovati ovim sjajnim očima i poslušati šta selo govori to znači ra- stati se i od nje. Koliko su seljaci planinci žudili da ostvare svoj san – životni san. Svaki od njih je maštao o lepoj ženi, o sjajnoj ^puški i dobrom sedleniku. Sanjali i skoro ni- kom nije to pošlo za rukom, a eto on je bio tu blizu. Lepa žena je već bila u njegovom zagrljaju, puška je visila na njegovom ramenu – samo je trebalo još dobrog konja. Mer- kao je on, obilazio stočne pijace i želeo da nabavi takvog konja, kojeg će Ijudi gledati, diviti mu se i raspitivati či- ji je. Maštao je on to danima i kada mu se ukazala prilika da to ostvari, predsednik dovede drugog pandura.
– Moskovka ode, đavo je odnese – promlja glasno.
Duda se trže.
– Biće i boljih, čuo si šta su rekli. Molila sam ga, molila, obećao je, i tebi je obećao. Mislila sam da te obradujem kada dođeš. Gledam kako se polako prikradaš selu, gledam te kako razgovaraš sa njima dole i mislim: iznena- diću te. A ti mene kučko. Znaš da te nikada nisam prevarila, znaš da te nisam izdala. Nisi nikad slušao munafike, ostavi to sada.
Prilazila mu je polako i naslonila se na njegovu ruku. Odbijao ju je zadah iz usta, pijani zadah koji je ona više puta osetila kada bi joj Bumik dolazio u pohode. Zažmuri i poljubi ga. Aljo se uhvati za glavu.
„Poludeću, pamet ću pomeriti. Otići ću, ostaviti moskovku i Dudu i tog trbonju, sve ostaviti, pa svet na oči’:.
Ustade polako i skoro teturajući izađe na vrata. Bilo je to prvi put da on prođe kroz selo, a da o ramenu nije nosio pušku.
Dudu je dugo samu ostavljao, nije imao vremena, morao je stalno da sedi u opštini, tako su mu naređivali. I kada je dolazio, uvek ga je dočekivala raširenih ruku, umi- ljata, vesela. Osećao je toplinu, radost doma. Merkao je u župi da nešto zemlje kupi, da se preseli, merkao i sanjao. Prvo je trebalo kupiti konja, pa tek onda zemlju. Dudu je već smatrao uhvaćenom, smatrao kao slavuja u kavezu ko- ji samo za njega peva i njemu se raduje. Nije on mislio ni na šta drugo. Ko bi se usudio, kada je moskovka uvek spremna gotova da zaštiti njegov obraz, da saeuva Dudin obraz. Obraz je samo jedan, njen obraz je njegov, a njegov njen.
Ispod velike trešnje sedela je grupa ljudi. Kada im Aljo priđe, oni ustadoše. Spusti se pored Vilonje.
– Pokisao si nešto, Aljo — reče mu Vilonja.
– Pokisao.
– Moskovka, gde ti je ona?
– Visi o čiviji.
– Dosadila ti.
– Sve mi dosadilo. Ja moram da je predam.
– Četiri puta plaćam ispašu, dva puta porez, a put Tursku se otvorio i idem; ko hoće neka uzme moju zemlju da se tuđin u selo ne uvuče – veli Demir nastavljajući raniju priču.
– Ma dobro, Demire, jesi li dobro smislio. Ti jedini da se spaseš.
– Smislio ili ne, Demir, Allahu šućur, ode u Tursku.
– Onaj što je došao zavrteo ti glavu, e moj Demire. Pogledaj ove planine, pogledaj ovu ledinu, ove jele. B.oga mi ovo nigde nema.
– Ima, Vilonja, ima. Izvedu te na brdo pa ti kažu: „Pogledaj, odavde pa sve dokle ti oči dopiru, sve je tvoje, radi, sve je tvoje, poreza nema, ispaše nema”.
– Halal ti vera, Demire, halal ti vera! Jesi li čitao pi- smo koje je došlo u Dolove? Veli, živim, brate, dobro kao onaj naš Rašid, ništa mi ne treba, ne ložimo, hleb ne jede- mo i šta će nam? Kaša je mekša za zube. Vode malo pijemo, a ona je kao iz lokve. Tako piše, čitao mi je čovek.
– Idem, idem, ko hoće neka kupi.
Svi pogledaše u Alja.
– Uzmi, malo je zemlje, kuća je lepa, voda je blizu.
– Hoće si još neko da proda? – upita Vilorija.
– Ja hoću, i ja hoću! Ovde se više ne može, žandarm- ske kazne, poreznici i busije.
– Idite, idite, Vilonja će ostati. Ja nigde neću.
Spaho protrlja ruke.
„Biće zemlje, jeftinije zemlje”.
– Kupujte vi koji ostajete.