ENVER MURATOVIĆ “DRVO ZA MOJ TABUT RASTE”

Već dvadeset i tri godine

Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i suze;

Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,

Jer ima ljudi urokljivih očiju i crna srca,

A pjesma o Njoj treba da bude čista

Baš kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

 

Već dvadeset i tri godine

Ne umijem da odgonetnem: kuda to ode Enisa!?

A kao juče sreo sam je u povratku sa korzoa!

Ništa te noći, Bože, nije ličilo na to da je neću vidjeti ovako dugo;

Nasmijana i srećna bješe te večeri 22. juna 1993.

Kao da već sutra neće biti mejt na tabutu!

 

 

I pamtim njene ljubavi iz spomenarâ –

Sretnem te žive ljude, srećne, po čaršiji;

Drugaricama njenim, školskim, imena pamtim:

Lejla, Ema, Anka, Azra, Indira;

Volim ih sresti kao da dio Nje još traje u njima,

Vidim u njima svima Enisu samu!

 

 

A sve naredne godine hoću li čekati i pisati,

Sve dok me, jednog običnog dana, Melek smrti ne prozove, voljom Uzvišenog Gospodara?

Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste,

I platno posmrtno, moje, neko negdje tka…

 

Rožaje, 29/30. april 2016.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *