XIII
Čobani su počeli da se dozivaju. Glas im je podrhtavao. Vikali su na stoku, gaćkali kamenicama volove. Iz kuća su žene istrčavale. Raba je polako, kao da traži jaje u travi, išla prema velikom glogu.
– Kuku nama – reče glasno i viknu na dete koje se probijalo kroz travu. Priđe glogu i pogleda dole na seoski put koji je izlazio iz doline. Odbijali su se zraci sunca o sjajne karabine i svetlucale su se čuturice. Ona se spusti pored trna. Dete je plakalo. Pogleda prema zgarištu. Vetar je raznosio pepeo i miris po selu i njoj se učini da ništa drugo i nema osim te gareži i tog mirisa. Pogleda prema brdu iza kojeg je zamakao Demir.
„Šta će od nas biti, kuku crnoj kukavici”.
Skoro vukući se vrati se kući i poče skupljati decu. Sede ispred vrata. Zurila je prema seoskom putu i kosi koja deli selo na dvoje. Dete je sisalo.
– Simit, jel’de, majko, meni simit i šećera i lažu, sve će meni babo doneti.
Majka mu ne odgovori.
Grupa uznemirenih žena sede pored Rabe.
Kod gloga se prvo pojavi žandarska kapa, a onda i glava. Izniknu nekoliko žandarma. Nosili su puške na gotovs. Žene se uskomešaše, deca zagnjuriše glave u Rabino krilo.
– Ustani, stoko! – prodera se jedan.
One se polako, bez žurbe podigoše. Deca briznuše u plač.
– Demira ovamo.
– On, Allaha mi, nije tu.
– Pobegao u komite? – prodera se kaplar.
– Vala nije, otišao je u čaršiju.
– Ah, tako dakle. Dobro, dobro, tako dakle.
– Isprazni sobu.
– Kuku!
– Ćuti, stoko jedna!
Žene polako počeše da se razilaze.
– Kuda? Čija si ti, a ti, a ti? – upita kaplar ne čekajući odgovore. – Gde su vaši, gde pobegli? Sve ćemo ih mi naći.
– Čuvaju stoku – reče jedna.
– Čuvaju komite, njih čuvaju, jadna li vam majka!
Sela su zaposeli vojnici i žandarmi. Umukla je pesma, nestao je žagor, nije bilo ni dozivanja, ni svakodnevnih svađa. U kuće se uvukli tuga i strah. Prikradali su se seljaci do svojih njiva i livada. Osećali su se nesigurni, a imovina im se činila tuđa, udaljila se od srca. Opustilo je mesto ispod velike trešnje. Čobani su čučali pored svoje stoke i gledali tužno u gudžališta. Dojučerašnja igra činila im se da je davno, davno igrana i da se više nikada neće ponoviti. Jedino se s vremena na vreme čuo Vilonjin glas.
– Pripremi, sada će neko doći, red je na tebe.
Iznosili su ljudi i žene kačice sira, kajmaka ili torbu brašna. G]edali su za odnetim stvarima prema kućama gde su stanovali žandarmi. Uzdisali su i pitali se:
„Koliko će još trajati, šta će biti kad nestane?”
Osvanuo je petak, a svaki petak bilo da je kišovit, sunčan, vetrovit ili oblačan, ličio je jedan na drugi. U rano jutro čula se bleka jagnjadi iz udaljenih sela. Terali su ih ljudi. Vilonja je dozivao svoje seljane, vikao da požure i na livadi pored puta sedao na drvo. Iz kuće koje su tog petka trebalo da pošalju kapetanu jagnjad terali su jedno, dvoje ili više. U torovima su blejale ovce, a jagnjad im od- govarala. Trčkarala su golotrba deca, plakala. Stariji su ih vraćali, psovali.
Vilonja ustade, pogleda u jagnje, pogleda u onoga koji ga je doterao i Ijutnu se.
– Mršavo je, na ugljen ne bi zasmrdelo.
– Nemam bolje – pravda se seljak i odmahujeglavom.
Deca su i dalje trčkarala, vabila svoje jagnjiće i brisala suze. Nikako nisu mogla da se načude tom velikom kapetanu koji jede toliko jagnjadi. Zamišljala su ga kao one o kojima im je Vilonja pevao uz gusle: velikih brkova, snažan…
Čim je otpratio gonioce stoke do seoske kose, Vilonja je počeo nervozno da šetka po ledini. Cekao je Burnika. Pogleda prema Spahovoj kući. Laknu mu kad se Spaho pomoli iza drveća. Vukao je dorata, koji više nije poigravao, frktao, odmahivao glavom i čulio uši.
– Hajde boga ti, uvek ti, brate, nešto čekaš.
– Čekam, čekam crnog đavola, čekam. Šta je tebi? Skitaš po selu i grdiš nas kao poreznik.
– Gori sam ti ja od svakog poresnika. Krmka niz dlaku miluj.
– Još ga nema, nikad ga ne bilo – promuca Spaho.
– Uvek će njih biti, niko bez kokarde nije vladao. Koliko sam kraljeva i careva promenio i svaki nam je kokarde slao.
– Mi smo ti kao krompir, guli nas ko god dođe, oljuš- ti te, kožu skine – reče Spaho milujući svoga dorata.
A kada videše Burnika kako se gega niz livadu, Spaho priteže kolan i pregleda uzengije. Bumik se smejao.
– Stići ćemo – reče i oprezno stade na veliki kamen. Spaho mu pomože da stavi nogu u uzengiju, a Vilonja sa druge strane prihvatio sedlo. Burnik se prevali preko sedla i usadi se kao vreća.
Pođoše. Vilonja je išao ispred Burnika. Spaho je gledao kako se dorat povija i pođe prema svojoj kući.
„Gotov je, obagljaviće, osipljiviće. Jadni dorate, šta ćeš. Gotov je kao i zelenko Vilonjin. Askeri su ga jahali, jahali i kad je obagljavio Vilonja ga je pustio da ide kuda hoće i da sam luta. Skakutao je tako zelenko, skakutao od ledine do ledine.
Seti se prvih zimskih dana. Sneg je padao, sitan, suv. Hladnoća stegla. A gore, na ledini pored izvora, video je kako iskomadan zelenko bulji velikim okom. Vuci su ga razneli.
Ne, nikada ja dorata neću tako ostaviti”, – ponavljao je u sebi, a znoj ga je oblivao.
Pođe skoro trčeći za njima.
Pored opštine, u novom hladniku, sedeli su kapetan, Rizvan-beg i pisar koji je točio rakiju i nazdravio kapetanu i begu.
Rizvan-beg primi čašu, pomirisa rakiju i spusti je pored sebe.
– Danas je petak, ne pijem dok džuma ne prođe.
Kapetan se nasmeja:
– Dobra je rakija, beže.
– Rakija je kao žena, nema slabe.
Kapetan se opet nasmeja:
– Možda su vaše dobre i zbog toga što ih krijete, a ja tako ne mislim.
Zagledaše se u vodu koja je polako oticala i. vijugala se.
– Eto Burnika – reče Bašo i nasu u čašu.
– Umoran je, neka ga puna dočeka.
Hodža je prestao da doziva verne sa minareta. Nekoliko seljaka bojažljivo pođe putem prema džamiji. Rizvan- -bez pogleda u nebo kao da je hteo da proveri da li je baš vreme za džumu. Izvadi tespih i poče ga okretati u ruci.
– Hoćeš i ti? – reče Bašo.
– Neću, nisam danas za džamiju, – procedi beg.
– Mi gore ponemesmo bez soli – upade Vilonja po- mažući Burniku da sjaše. – Ponemesmo i mi i stoka. Omr- šavila stoka, bleje ovce, muču goveda.
– Vama treba soli? – reče kapetan. – Da, stoci treba soli.
Burnik se nasmeja.
– Ni gasa nema podavi nas luč, njega samo palimo.