XIV
Sporo su odmicali dani. Svima se činilo da ti vojnici iz kaznenog bataljona već godinama haraju imovinu i praz- ne torove. Niko nije znao koliko će to trajati. Skupljali su se Ijudi krišom od očiju vojnika, od očiju žandarma, šaputali, ali nisu mogli da se sete, da pronađu nešto što bi ih spaslo od ove more. Iz raznih krajeva dopirali su glasovi da su vlasti rasterale grupu džemijetlija. Lutale su priče teške i strašne. Kapetan je često zalazio po selima, pretio i batinao ljude. Nekoliko mladića je pobeglo od svojih kuća. Žandarmi su tragali za njima.
„Kako goli život, golu dušu spasti”. Moje je prošlo i imovina propada, a vi eto kao žene sedite i čekate – ljutio se Vilonja na okupljene seljake koji su oborenih glava ćutali.
– Vragove treba naći, zamoliti ih da odu ili silom oterati.
– Hajd’ pronađi ih ti ako te je majka rodila.
– Ovako se ne može, svi puške u ruke pa u planine.
– A deca?
– Deca u vatru, a žene neka hodaju po kršima.
– Blejite kao ovce, neslane ovce, šut s rogatim, gde je to bilo! Država je to.
– Lako je tebi, Vilonja, u kući ti kaplar stanuje, a imaš neki čudan jezik.
– Pamet imam, a ne surutku, sivonja!
Spaho izvuče iz džepa kutiju i poče polako zavijati cigaretu. Pruži je Vilonji i kutija ode od ruke do ruke. Svi su pušili, vetar je nosio dim. Nosio je njihove misli i sve se to gubilo i razbijalo o granje trešnje pod kojom su sedeli. Ispred Vilonjine kuće sedeli su žandarmi.
– Sedimo dugo, sedimo, šta će misliti oni đavoli.
– Zlo će misliti.
– Đavola nekog da kujemo – to će misliti.
– Demira na sredu, tako je rekao Burnik, a on je zamakao preko brda.
– Zamakao i kao da je u zemlju propao, ni traga ni glasa od njega.
– Ama Ijudi, da nije sa Bidom?
– Demir? – osmehnu se Vilonja – zečje je srce u njega. Ljigav je on, a Duda mu se za srce privezala, doći će.
– On pobeže, a sa nama šta bude.
Spaho ponovo zavi cigaretu i poče se pomerati. Pogleda pravo u Vilonju, zausti nešto da kaže, pa stade sa otvorenim ustima.
– Gukni, slobodno gukni.
– E, Vilonja, gukni, lako j.e reći, a posle, šta posle?
– Samo ti gukni.
– Vala ću reći, pa puklo kud puklo. Neko mi je pričao da je on u Dukađinu, da je tamo kod begova i da je poručio neka žena proda sve što ima, neka potovari stvari i dođe sa decom.
– A Raba, šta ona kaže?
– Veli, neka on lomi vrat kud hoće, a ona će sa decom ostati.
– A Duda, šta je sa njom?
– Ima ona Burnika.
– E moj blento, blentavi, svašta li ti pada na um – ljutio se Vilonja. – Ćutiš, ćutiš, pa kad progovoriš, a ono kao da ti je u toj ćupi samo voda. Ko ti to reče?
Svi pogledaše u Spaha, pa u Vilonju.
„Čutaćemo mi, ćutati”, mislili su.
Svi su se plašili jedan drugog i pazili šta će reći. Poverenje se izgubilo, nestalo, isterala ga je leskova močuga. Uzdisali su Ijudi za prošlim vremenima.
Spaho zavrte glavom.
– Vala sam ja čuo to, pa sad eto mene, a eto vam Burnika.
– Vala se od mene ne bojte, što si rekao kao da je u vodu propalo, kao da si ga u zemlju ukopao.
– Blebletala jedna, i vi ste mi Ijudi, a evo vidite me, pogledajte me, ovo je Vilonja, i ako zucne ko i jednu jedinu, slobodno neka se ne nada da će mu glava na ramenima ostati. Sutra je petak, jagnjad se moraju terati i ti ćeš, Spaho, čekati dole na livadi i primati jagnjad, a Vilo- nja ide da potraži Demira, da ga dovede.
Začuđeno su ljudi gledali Vilonju, ispitivali. Njegov pogle je bio tako hladan, prodoran i odlučan da su obarali glave.
– Recite da sam otišao dole kod bega i kod kapetana.
Ustao je, uzeo svoj drenovi štap i polako, ali odlučnim
korakom zakoračio prema kosi i zamakao.