XVII
Vilonja sede ispod trešnje. Mesto pod trešnjom ostalo je kao uspomena, lepa uspomena iz dana kada su se tu okupljali, razgovarald o mobama, svadbama, o pregonjenju sena sa planine. Učini mu se da je to davno, davno bilo. I eto sada sedi sam, gleda u vrhove planina, u počađale krovove i niko ga ne sluša, ne veruje. Krive ga za jaja, kokoške, za sir i kajmak koje nose žandarmima. Kriv je i za krevet u Dudinoj kući jer da nije bilo njega, ne bi se taj debeli đavo ni tu muvao da mu svi kao na nišanu stoje. Krive ga i za mula-Redža koji se uselio u Spahovu kuću i po ceo dan drži decu u školi, sričući sa njima zajedno arapska slova. Učini mu se da su svi zauzdani đavoljom uz- dom, uzdom koja ih vodi na krive puteve i nikako im ne da da budu mirni, da svoje brige brinu, livade kose i ovce strižu.
„Kriv? A šta sam ja kriv? Što, pitam vas, moji volovi, što? Nagovorio sam komite da se povuku, da zauvek odu, da svoje porodice uzmu i besu daju. Lutao sam, stavljao glavu u torbu, za koga? Za koga, hej, čujete li?”
Pogleda gore prema Demirovoj kući. U toru bleknu jagnje.
„Kolje čova, kolje. Čeka tog belaja iz belog sveta koji se došunjao i soli pamet ljudima. Soli, soli stoci treba, soli.
A ja sam drugo skovao. Vojska je otišla, komite otišle, le- teće čete i kontrakomite nestale. Sve sam ja to skovao. Molio, gde je trebalo podmićivao. A oni eto… Kriv si”.
Uz livadu je išlo nekoliko ljudi. Beleli su se šalovi na glavama. Čovek u kačketu jahao je konja. Iz kuće izlete Demir. Zamalo ne zgazi Vilonju.
– Đavole jedan, šta si se tu istegao.
– Kud si digao glavu, hajvanu jedan?
Demir se okrenu.
Pod trešnjom posedaše ljudi. Vilonja pomače svoj ćulaf na čelo, zažmiri na jedno oko, stavi ruku na prsa i kao nevesta priđe čoveku sa kačketom.
– Jusa? Ene, tako mi dina on, glavom.
– Nisi čuo da sam došao?
– Čuo, od koga čuo, ja ništa ne čujem, uvo boli a niko nema da mi piše.
– Eh, ništa se nisi promenio.
– Spaho kaže da mula-Redžo ne ume da piše. Zapisi mu nisu ilačli.
– Ja kazao? Ti si Vilonja poludeo, pamet si pomerio. Od pameti treba da ti pišu. Dve hodže imamo a kada se oni navale, i đavole iz krša bi isterali a ne samo tvoju gluvoću.
– Nikada ti nisam pisao i ne znaš koliko zapisi pomažu – reče mula-Redžo sedajući pored Jusa.
Juso polako izvadi cigarete. Vilonja ga je netremice posmatrao. Nije to davno bilo, kada je Juso Feleč sa velikom čalmom sedeo u hladniku ispred džamije i kada je sa tespihom u ruci besneo na te tamo u Turskoj koji su cara sa prestola oterali, koji su žene otkrili i neke čudne kape na glavu stavili.
„Djauri, krstu se priklonili, moja noga nikada neće tamo”.
,,E Juso, a kako sada sa kačketom sediš. Bukao si ti za cara, bukao, u din si hteo sve da uteraš. I kada je Tur- ska rekla dovale Balkaniji, lutao si po Sandžaku od mesta do mesta i jednog dana hop pa u Tursku, tamo kod njih koji su dinu rekli dovale. Juso, koje li su te vile ovamo donele?”
– Stambol si video? – upita neko.
– Stambol i celu Turćiju, sve sam video.
– Došao si da nas vidiš, da nas okućiš i da nam ovu decu u turkaluk uvedeš.
– Vala tako, Vilonja. Put se otvorio. Mnogo sam ti muke, braćo, video dok sam to uposlio.
– Bogu hvala, imati svoga negde na takvom mestu, Allahu šućur. Zemlja je to velika. Bogata zemlja.
– U hućumetu si ti nekom?
– Ja, pa da, da u hućumetu.
– Džamija ima?
– Ima mnogo, ima svuda, ima, e da ti je samo u Stam- bolu džamije videti, pa da umreš ne bi žalio.
– Uh, uh, Allahu šućur.
– A voda, kakva je, drva ima li, na šta hleb i pitu peku? A zemlje, ima li?
– Ima, Juso, ima ali…
– Ima je koliko hoćete.
– Nema tu ali, ima i kvit.
Pričao je Juso dugo i opširno o onima koji su pre ne- koliko godina otišli i tamo se okućarili. Pričao je kako nje-, gova pisma ovamo ne dolaze jer ih vlasti uništavaju. A pisma koja poneko i dobije, to pišu oni koji nikada nisu bili zadovoljni i koii nikada neće biti ni ood čiiom vlađom. Ta- ko se rođe belaii od đavolie sorte koii mute svet. koii u svašta stavliaiu prste. Slušali su ga ljudi, slušali, divili se niecovom odelu od plave čoje. Najviše su gledali njegovu kapu.
– Ima li tamo Burnika?
– Burnika ima, samo ti Burnici tamo nisu kao ovi, oni idu u džamiju, mole se Allahu i dele pravdu. Samo po zakonu.
– Ima li nebo?
– Jest, Vilonja, jedno nebo je, svuda je jedno nebo.
– Nije ovako kao naše, Allaha mi.
– Poreza, ima li tamo poreza?
– Poreza nema, tamo ga nema.
– Država bez poreza, nema takve države! Kako gledaju na nas Bošnjake? U kuću ti nikada ne ulaze, čuo sam…
– Eh, šta ste sve vi čuli, uh, uh, kako to da čujete.
– Čuli, čuli, šta sve mi nismo čuli, čovek je sve rekao. Objasnio je kako je i kako će nas dočekati. Meni je svuda bolje. Kosti istrulele i polomljene, hoću da se smirim. I do- sta je toga pregonjenja, no hajdemo da ručamo.
– Pravo kažeš, Demire, kad nas jagnjetina čeka pre- čeg posla nema – reče Juso ustajući.
– Tako je – ustadoše i ostali.
– Hodža, hodža, eno Burnik te nešto traži – vikao je Vilonja.
– Đavo te tražio, i što se ti petljaš, ja sa njim ništa nemam
– Nemaš, nemaš – ponovi Vilonja i spusti se na travu.
Svi su znali da čim se čalma zabelasa na brdu, iz sta- nice je polazio Burnik prema hodžinoj kući. Znali su da je mula-Redžo primio platu i da će započeti kartanje. Čučeći negde iza nekog trna ili grmuše, čekali su šta će se dogoditi. Često su viđali narednika, ljutog, opuštenih brkova, kako izlazi iz hodžine kuće, odmahujući rukama i mrmljajući. Zverao bi na sve strane ne bi li nekoga sreo i iskalio svoj bes. Znali su i to da će odmah posle Burnika iz kuće istrčati hodža, veselo se kikotati i zaputiti prema česmi da uzme abdest.
– Hodža, čeka te Burnik – povika glasno Vilonja gledajući kako se grupa ljudi približava Demirovoj kući.
– Ne deri se, budalo stara, no hajde s ljudima, pozvao ga Demir.
Vilonja okrete glavu od kuće i nasloni se na lakat. Utonu u misli, u priče koje su kolale putevima, njivama i u vodenici, svuda gde su se dvojica srela i bez uobičajenih pozdrava počinjala:
– Put je, Allahu šućur, otvoren.
– Otvoren, bogu hvala.
Vilonja pogleda u srušene ograde, u zapuštene torove, kuće, i glasno viknu:
– Idite, neka vam soli pamet neko iz belog sveta, idi- te, lomite vratove!
Vilonju niko nije slušao iako je sa svojim drenovakom išao od jednog do drugog, molio da se smire i da svoju decu, stoku i imanje paze, a ne da se zahuktaju i zavezanih očiju u svet odu.
Verovao je da je to velika ujdurma koju su skovali dole, u varoši, u mračnim hodnicima kancelarija. Te priče išle su polako, pričane samo na uvo. Poverovane onima koji nisu cvetali pričajući o odlasku u Tursku. Mnogi su zbog tih priča odležali po nekoliko dana kod Burnika i vraćali se meni, modri, uvučeni u svoje šalove.