XVIII
Burnik pogleda u grupu Ijudi koji su ukopavali tele- fonske direke. Osvrte se nekoliko puta i uđe u Dudinu kuću.
– Čast mi je obavestiti vas… – Veselo je cvrkutala Duda kad narednik uđe.
– Tako, ti se rugaš.
– Ne rugam, to si pisao.
– Pisao sam izveštaj.
– Čast mi je obavestiti vas – ponovi Duda i polete mu u zagrljaj.
– Dudo, Dudice – pomilova je po kosi i licu. – Te tvoje vragolaste oči pamet su mi zanele.
– E, ako te čuje onaj moj gaćonja, neće biti dobro ni tebi ni meni. Ne znaš ti ove Ijude ovde, jedno ti govore, a drugo ti misle. Miluju te kao mačku po sjajnoj dlaci, a gle- daju da te što pre negde pod krlje zatrpaju.
Burnik je gledao u svoje oružje, u svoje zvezdice i udarao se po njima.
– Luda si ti, Dudo, na ovo niko ne sme udariti.
– A ako mu neko došapne? Aljo, znam ja njega, neće bendati nikakve nišane. Buro moj, brkovi moji i bele ruke. Pametniče moj. Kako ti samo mirišeš na karanfil i kako si lepo obrijan.
Duda je bila lepo očešljana, mirisala je na sapun i na karanfile koje joj je donosio narednik, a ponekad i Aljo govoreći joj:
– Miriši mi, Dudice, čim postaneš vlast, onda treba da mirišeš i ti, i da ti kuća miriše, i da u kući kafa miriše i da se krevet napravi.
Protivila se Duda, govorila je da će joj se smejati što krevet drži u kući, ali Aljo nikako nije hteo da popusti – krevet i drugo neću da čujem. Dode ti vlast, narednik, pre- dsednik, dođe ti, brate, i strašni i sramni, pa kađ krevet imaš…!
– Pa ti si pandur – prekidala bi ga ona.
– E, moja Dudice, jesam, ali boga mi ništa predsednik bez mene ne bi mogao, ništa, kažem ti ja. Ali to su muški poslovi, i ti ne znaš – duga ti je kosa ali kratka pamet.
Seti se prve noći kad su Vilonja i Spaho doveli nared- nika i rekli Dudi:
– Dudo, ti pođi sa nama kod naše kuće, a gospodin narednik će ovde spavati. Ništa ga kod tebe neće pecati, ? krevet – eto imaš.
Kad je narednik video one njene oči, kada je video kako se u kukovima previja i zavija svojim toplim glasom nikako nije pristao da ona ode.
– Ne, rekao je, ja nikako ne želim da isterujem fami- liju, a da ja ostanem, to nikako.
A da nije bilo tog kreveta ne bi bilo ni ovog narednika. Ni brkova koji su je boli, ni čudnih poljubaca od kojih je usne brisala. Sećala se drhtanja, plača i sramote koju je doživela. A kasnije je jedva čekala da on dođe. Nije mogla da zaboravi ono što je narednik za nju učinio. Ućutkao je on sve one koji su pronosili neke munafikluke o smrti njene svekrve. Plakala je kad je ona umla, ali ljudi kao ljudi, pričaju, hteli su da nagovore Alja da pozove lekara. Spremao se Aljo da pođe. Gledao je svoju ženu, gledao i nikako nije mogao da veruje da je njegova Dudica mogla nešto učiniti njegovoj majci, pa baš zbog nje, zbog Dude i hteo je da dovede lekara koji će celom svetu reći: ,,Mu- nafici ste vi i ništa drugo, mrzite ovu ženu, mrzite njene oči, mrzite vi i mene što je samo oko mene svila ruke”. Nije odmakao ni nekoliko metara od kuće kad se pojavio na- rednik i prišao okupljenoj gomili ljudi koji su bili pred Aljovom kućom. Kada je narednik saznao o čemu se radi, kada je video da je Aljo naumio da pođe, pozvao ga je da se vrati,
– E, tice jedne – rekao je narednik – pa vi kod me- ne živa da tražite drugoga, a i taj drugi bi morao mene da pozove. Sve ja znam, znam da li je nasilje ili nije. Poz- vao je dva svedoka i upao u sobu gde je ležala mrtva sta- rica, obišao je oko nje, pogledao u njene zatvorene oči, po- gledao ruke, zagledao se u lice. Izašao je, seo na krlju, iz- vadio iz tašne hartiju, počeo da piše glasno govoreći:
– Čast mi je obavestiti vas, gospodine načelniče, da sam danas naišao na jedan slučaj iznenadne smrti, pa sam izvršio uviđaj i uverio se da nije nasilno prekkiut život. Smrt je nastupila prirodno.
Sećala se Duda svega toga. Milo pogleda Burnika i baci mu se u naručje.