IX
Oko opštine gomila ljudi. Došli su iz raznih sela. Svaki je od njih držao poziv podvučen trima crvenim crtama. Pozivi uvek izazivaju stotine raznih misli:
„Šta li je? Porez, kazna ili neko svedočenje?”
A svedočenja ima, gde deca stoku čuvaju, gde se svad- be svadbuju, gde su mednici i ovce, svuda dođe do reči, do svađe, tuče, i po-ziv stiže, ne znaš zašto te zovu, ne možeš da se setiš, a kad se nađeš pred vlastima, očekuješ zbunjen i kad bane neko pitanje iznenada, pogodi te pravo u čelo i glava hoće da prsne, a nikako ne možeš da se snađeš, ne umeš da se izvučeš. Pamet ostane i tek kad se vraćaš kući, kad prolaziš pored reke ili pored šume, počnu da se ređaju odgovori, misli, ali sve je kasno. Vraške su ti te vlasti, su- mnjaju, iznenađuju, hvataju kao u kljusu.
Aljo pozva jednog, a svi ustaju, polaze prema vratima.
– Odbi kad ti kažem, i ti ćeš doći, tamo, svi ćete doći.
Pitaju ga, a Aljo samo viče:
– Dalje od vrata, dalje – smeje se. – Baš ste navalili kao ovce na solilo. Baš ste ovce.
Ulazi čovek velikih brkova, dugačak, neobrijan i sa velikim šalom oko ćulafa, pozdravlja i staje mirno pored vrata.
Gleda ga pisar Bašo, gleda, merka od glave do pete, i nešto šara olovkom.
– Hajd’ priđi, nisi pred bogom, nisi u džamiji.
– Vala nisam, ali tamo se ne bojim.
Bašo se nasmeja naglas:
– Ovde drhtiš, a tamo?
– Ne znam, Allaha mi, ali mi se noge odseku, tamo idem – niko me ne zove, a ovde – pogledaj, tri puta podvučeno.
Bašo ustaje, uzima sa stola jednu sliku, okreće je pre- ma seljaku, podnosi mu je pod nos i pita:
– Poznaješ li ga?
– Ne, Allaha mi, nikad nije kod mene dolazio. U decu ću se zakleti – reče i poinisli:
„Znam te, Bašo, znam, velika si ti lisica”.
– Nisi ga video, nije ti dolazio?
Seljak se češka po glavi.
– Nije – odbija odlučno.
– A ako ga uvedem i on te pozna, šta ćeš onda?
– Vala uvedi.
Bašo seda ponovo za sto, nešto piše na poleđini slike, piše, a seljak gleda, premešta se s noge na nogu, čelo mu je svo u znoju.
– Koliko imaš para kod sebe? – pita ga pisar.
– Para veliš – i polako dreši veliku voštanu kesu, pretura po njoj, zaviruje.
– Nešto ima, nije mnogo.
– Daj ovamo da vidim.
Seljak mu pruža nekoliko banki, a Bašo ih uze brzo.
– Više nema, nema vala.
– Hajd’, hajd’, pogledaj, pogledaj, još pogledaj.
– Nema, evo nema.
– Znaš li ti ko je ovo, reci – ponovo će pisar.
– Rekao sam da ne znam. U decu da se zakuinem.
– Ovo je, bre, stoko jedna, velika glava, ovo je, bre, vlada u Beogradu, vlada, kad ti kažem, i ti vladu ne znaš!
– Vlada, ene vlada – seljak zaneme, gleda u sliku koju mu pisar drži ispred samog nosa.
– Vlada i ima bradu.
Pisar se nasmeja.
– Uzmi sliku, on ti – ovaj predsednik vlade – šalje – i ti si sada radikal. I za njega da glasaš. Jesi li čuo?
– Ko radikal, je 1′ ja?
– Ti radikal, tvoj glas je radikal, razumeš li? Za njega šeć uvek glasati.
Seljak je držao sliku, premeštao je iz ruke u ruku, ne- koliko puta dotakao lice prstom, pipao je nos, oči, kosu, a nikako se nije usudivao da takne bradu.
„Biće da mi je ovaj dženabet podvalio”.
– Sliku u džep, pa kući. čuvaj je dobro.
Seljak izađe polako, sumnjičavo vrteći glavom .čim je izašao svi se okupiše oko njega. On im je pričao. Gledali su sliku, išla je iz ru’ke u ruku, od čoveka do čoveka. Iza- šao je i drugi seljak i izneo sliku u rukama.
– Pare trebaju.
Vraćali su se ljudi svojim kućama. Nosili su slike i zagledali ih. Slike su išle od ruke do ruke.
– Pomešaće se – reče neko. – Niko neće znati čija je koja.
– Pa ona je ista, šta mari.
– Mari Boga mi, mari.
Uze svaki svoju sliku, pa je na svoj način obeleži.
Glas o slici se brzo proširio i počele su svakojake pri- če. Ta ih slika brani od svake džinije, od svakog zla i prividi. Ona je jača od same velike hamajlije i od džandara te može odbraniti i od finanaca te spasti i od svega te izvlačiti.
,,Od poreza, od njega; može li te odbraniti i od kazni sudskih koje ti žandarmi ujdurišu, može li?”
„Može od svega, može od svega na svetu”.
Ljudi su se raspitivali kako je došla čak iz Beograda, došla u ovu nebesku sohu.
– Došla je, došla je, pa šta ja znam kako je došla. Pi- sar me je pozvao, stao mirno i rekao ovo, vlada sama, baš je tako rekao, šalje ti ovu sliku. Eto tako je došla. A ne pitaš kako je Burnik došao, eto, za njega ne pitaš. A kada je on došao, morala je i vlada da pošalje slike. Morala je.
– A džemijet, šta bi sa njim – pitam ja tebe?
Propao je kao Janko na Kosovu, propao i nigde ga nema. Ko će sa vladom, vidi samo kakvo čelo ima!