Kad se Fehima Hasanova vratila iz bijela svijeta u Potkrš, svi su u nju gledali kao u čudo. Kratka kosa ofarbana u crvenu boju, dugi nokti, obrve očupane, a lice ispijeno, kao da je milion jutara budno dočekalo. Nigdje one djevojke što je po potkrškim livadama čuvala stoku, nigdje one djevojke što je sa petnaest godina sjela na motor nekog neznanca i otišla. Tada je za njima ostao samo crni dim iz auspuha i prašina sa potkrške džade.
Otkada se vratila u svoj kraj, Fehima je svaki dan, polako, silazila niz uzani potkrški put, pazeći da joj se ne slome kao čivije tanke štikle, dolje do magistrale, da čeka «neki prevoz». Čučnula bi, zapalila cigaretu i čekala.Jedan put, dok je tako čekala, kroz prozor dugačkog automobila pojavilo se brkato lice Hajra Pendrekića, ponudivši se da je prebaci. Fehima se osmjehnula i sjela do vozača.
Opet je iz auspuha pokuljao crni gusti dim.
Hajro ga nije vidio. Zaboravio je da pogleda u retrovizor, a na pamet mu nijesu pali ni sin i žena što su ga kod kuće čekali. Nagazio je jače papučicu gasa i ubacio mjenjač u najveću brzinu.
Put do čaršije ni osjetili nijesu.
– Hvala na prijatnoj vožnji – rekla je Fehima.
– I drugi put – skliznule su Hajru riječi ispod brkova.
Fehima se zakikotala.
Sjutradan ju je Hajro ponovo zatekao kako pored puta puši. Zgazila je opušak i ušla u automobil.
Hajro se obliznuo oko ustiju.
– Kurvaru! – planula je žena na Hajra kad je došao kući.
Nekoliko šamara se zalijepilo na njene obraze.
– Seljanka – rekla je Fehima sjutradan, zakopčavajući šlic na pantalonama.
Hajro je, uskreknut u sjedište, ćutke pušio. Povuče dim i osjeti ljutinu.
Na cigareti je gorio filter.
– Kurvaru! – ponovo mu je žena skočila za oči, kad je kući došao.
– Kurvaru, sa kurvom – vrisnula je Hajrova supruga i ponovo su se šamari lijepili za njene obraze.
Hajru su bridjeli dlanovi i mozak mu je bučao kao ključala voda.
Izletje napolje. Na sljepoočnici mu je pulsirala žila kucavica a u glavi, kao u prznoj sali, odzvanjao mu je ženin glas: “Kurvaru! Kurvaru!” Odjednom bi ponosan na samog sebe. Zavodnik. Zagladi guste brkove i Fehimin mu se lik pojavi ispred očiju. Htjede da ode i potraži je u Potkšu. No, sjeti se djeteta koje otkada je Fehimu upoznao jedva da je jednom vidio. Vrati se u kuću. Dijete je spavalo a žena je držala glavu između dlanova i jecala.
Hajro napravi nekoliko krugova po kući i ponovo izađe napolje. “Reći ću Fehimi da je gotovo među nama”, odluči. “Uostalom, zna da sam porodičan čovjek i da od mene nema šta da očekuje”, mislio je i duši mu bi lakše.
Opet se vrati u kuću.
– Znaš, Fehima, ja sam porodičan čovjek… – nesigurno Hajro poče da priča, – iii…
– Ti porodičan… Je liii?- izvi Fehima obrve. – Znaš li šta si ti? Ti si jedan običan vočak. Ujarmila te ta tvoja, ne da ti mrdnut. Vidiš li, jadan da od nje ne smiješ imenom da se kažeš.
– Ali, Fehima…
– Ne da ti živjet, no te na svaki korak provjerava. Neka je. Ti da si neki čovjek, ne bi dozvolio da ti žena komanduje. Ali dobro. Neka komanduje, kad ima kome.
Sada je Hajro držao glavu između dlanova. Kući mu se nije išlo. Znao je da ga tamo čeka ženin razdorni glas i prijekori. Čekalo ga je stotinu pitanja i svađa sa ženom. Svjestan je bio svega što čini, a opet ga je nešto Fehimi vuklo.
Kod kuće žena bijaše pripremila zavežljaj. Sjedjela je pored njega i brisala suze. Kad Hajro uđe u kuću ona ustade.
– Dijete ti ostavljam – reče u mimohodu. Mislila je da će poslije ove rečenice umrijeti, no, ipak, uspje uzdignute glave da izađe napolje.
Hajro je bez riječi stajao na sredini sobe i gledao dijete što je spavalo. Nije znao da je Fehima dolazila kod njegove žene. Nije znao šta su njih dvije pričale.
– Baš si luda – rekla je Fehima.
Hajrova supruga je ćutala.
– Ostavila bih ga ja da mu zlatna zvijezda sa čela sija – popravila je Fehima crvenu kosu i zapalila cigaretu. – Od njega ni ja ne mogu da živim. Ne da mi niđe stat. Juri me. Prati na svaki korak. Bože, kakvih ljudi ima. Glavu bi ti uzeli da mogu – pričala je Fehima povlačeći strastvene dimove.
– To je jedan prevarant… Lažovčina! Ne znam samo kako izdržavaš sa njim? Kako sa njim možeš u postelju da legneš. Duša mu je prljava. Zijeva za svačim što suknju nosi, a kod kuće ima ovakvu ženu i dijete. Ko zna tebi šta priča i kakvim se lažima služi. A ti… Budala! Ne bih mu ja više ni čučnula ovdje da sam na tvom mjestu.
Hajrova supruga nije bila sposobna ni riječ da progovori. U duši joj se gomilala muka i samo što joj tijelo nije eksplodiralo od nakupljene gorčine.
Fehimine riječi su bubnjale u njenoj glavi. Kao da su dolazile iz neke daljine, iz ružnog sna koji je davno sanjala.
Ne sjeća se kako je Fehima otišla iz njene kuće, ali je odmah počela da prikuplja svoje stvari. Lomila se da li da uzme i dijete, međutim, iako joj je bilo žao, riješi da ga ostavi Hajru. Uostalom, mislila je da će muž doći da je moli za oproštaj.
“Ipak, ostaviću mu dijete. Neka vidi pošto sam. Neka pere govna”, mislila je.
Kad Hajro uđe u kuću, prođe pored njega i izađe na sokak.
Hajro nije znao šta ga je snašlo. Gledao je kroz prozor. Staklo mu se mutilo preg očima.
Dijete je grajalo.
– Znaš, Fehima, žena me juče ostavila – reče Hajro.
– Ostavila!? Zbog čega ostavila? – začudi se Fehima.
– Šta znam. Neko joj pričao za tebe. A i u posljednje vrijeme sam malo vremena provodio sa njom i djetetom – s pogledom uprtim u zemlju reče Hajro.
Fehima popravi svoju crvenu kosu.
– Kad pogledaš, i nije ona bila za tebe. Ta seljanka! Kurvetina! Ne bih joj se, da sam na tvom mjestu, pobola pred vrata da je molim, kad bi joj ona rabota od zlata bila. Ne, da je Titova šćer!
Toga dana se Hajro kući vratio malo veseliji. Ali, bilo mu je naporno da presvlači i hrani dijete, da ga uspavljuje, da ga hrani, trči za njim i nosa ga po sobi kad počne da plače. Došlo mu je bilo da poludi od tog dječjeg plača. Nije znao šta da radi sa prljavim pelenama koje su se neprestano množile.
“Kako bi bilo da zamolim ženu da se vrati”», pomisli, ali se sjeti Fehiminih riječi i odmahnu rukom. “Neće Hajro Pendrekić bacat obraz pod noge, kad bi neznam šta bilo.” Na pamet mu dođe druga misao. “Ponudiću Fehimi brak.”
– Ovaj, Fehima…- nesigurnim glasom poče Hajro, – kako bi bilo da se udaš za mene?
Fehima spusti glavu i nekoliko minuta zavlada tišina.
Hajro ju je gledao ispod oka.
– Pa, ne znam, Hajro… Ne znam kako…
– Hoćeš li? – uzbuđeno je disao Hajro.
– Da razmislim do sjutra – iskosa ga pogleda Fehima.
Nakon nekoliko dana, Fehima je razmještala stvari po Hajrovoj kući.
– Bože, kako si ovo mogao da trpiš? I onaj krevet na kom je ona spavala, pothitno da se izbaci iz kuće. Neću da zaradim neku boleštinu.
Opet ono dijete plače. Poludjeću od njega! Što ga nije povela sa sobom ona kurvetina, nego da mu ja perem kaljavu guzicu.
Hajro ništa nije zborio.
– Mogli bi da odemo u Potkrš kod mojih. Uželjela sam se majki.
– Šta ćemo sa djetetom? – upita Hajro.
– Šta god hoćeš, bogomi. Ja za njega neću da znam. Nosi ga onoj halajkuri što ga je rodila.
Hajro ustade da nahrani dijete.
Fehima je sjedjela pored ogledala i pincetom čupala obrve.
– Spremaj se – pogleda Hajra ispod trepavica.
– Šta ćemo s djetetom – upita Hajro ponovo.
– Rekla sam ti. Šta god hoćeš – odbrusi Fehima.
Dijete je na patosu guralo malu drvenu stolicu.
– Rrrrr, rrrrr…
Tog dana nijesu otišli u Potkrš. Nijesu imali gdje dijete da ostave, a Fehima nije dozvolila Hajru da ga povedu sa njima.
– Izvini zbog djeteta – rekla je Fehima Hajru. – Dobar je malac, samo da se naviknemo jedno na drugo. Zavoljeće on mene, vidjećeš.
Hajro je bio očaran Fehiminom osjećajnošću.
– Ružo moja, crvena – poljubio ju je u pramičak kose.
Kad je sjutradan vidio da se Fehima igra sa dječakom, Hajrovoj sreći nije imalo kraja. Bez razmišljanja joj je kupio zlatnu ogrlicu. Još nježnije ju je milovao, provlačio joj prste kroz crvenu kosu i ljubio napuderisano lice. Ni Fehima njemu nije ostajala dužna. Šašoljila mu je brkove i češkala maljave grudi, govoreći da je on njen “slatki majmun”. A kad bi dijete zaplakalo, skakala i pripremala mu flašicu sa varenikom. Ljuljuškala ga u naručju i tepala mu. Hajro svu brigu o djetetu prepusti Fehimi. Na dječakovu majku je bio skroz zaboravio. Kao da se s njom nikad ni vidio nije.
Fehima je za njega bila jedino što u životu postoji.
***
Jednoga dana, kad Hajro nije bio kod kuće, Fehima je pred ogledalom češljala crvenu kosu. Voda u šerpi koju je stavila na šporet, ključala je kao krečnjak u krečani. Bijeli mjehuri su pljufkali. Šporetska ploča je bila užarena.
Imala je boju Fehimine kose.
Dijete se igralo. Fehima mu ništa branila nije. Pustila ga je da prevrće stvari po kući, da prstićima dira prozorsko staklo i da gura malu drvenu stolicu.
– Rrrrr, rrrrr…
Sjedjela je pored ogledala i dotjerivala već dotjerane obrve. Namještala frizuru i mazala lice puderom. Krajičkom oka je pratila dijete.
Šerpa sa ključalom vodom je bila na samoj ivici šporetske ploče.
Bijeli mjehurići uzavrle vode su pojačavali svoju igru. Iskakali su na patos i tu se rasplinjavali.
Dječak je gledao buket pljuskica i činilo mu se kao da su to kristalne kugle sa kojima bi mogao da se igra. Digao je ruke i smijući se krenuo prema šerpi.
Fehima ga je, stavljajući tuš na trepavice, pratila krajičkom oka.
Dječak je ubrzavao svoj još ne usavršen korak. Ruke su pale na usijanu šporetsku ploču.
Šerpa sa ključalom vodom se prevrnula.
Dječaku pravo na glavu!
Vrisak je prošao kroz obadva Fehimina uha.
Dječakova koža se grčila kao hartija bačena u vatru.