Između gustih borovih kičica skakuće nemirni leptir, virka vršak bijelog klobuka; čas izroni kao tek iznikla pečurka, čas potone, nestane, izgubi se u boriku.
Podne je. Sunce je skočilo nasred neba. Nadjahalo gole planinske čalme, zapalilo sjajem i toplinom.
Leptir se ponovo krenu, poče da igra okolo žbunja, između grana.
Svitkaju mu srebrna krilca. Skače s grane na granu, sveže se za poneku, bere zelene borove šišarke.
Panto se diže, savi grančicu: leptir se ukaza, naraste, pretvori se u pravu mušku kapu.
Ćulah!… Pravi arbanaški ćulah…
– Jedan ćulah manje – reče, podiže pušku, sastavi ga s nišanom, spusti za glavu niže. Kačaci treba puškom da zakolju.
– Taako…
Zape oroz na prvu nogu, još jače priljubi obraz uz vreli kundak, zatvori lijevo oko, prekide dah.
Baš tada mu jedan mrav izmilje na vrh mušice, ispuni zarez na nišanu, zatvori mu oko svojim crnim, nakaznim trupom. Konac se prekide, sniza. Prst pade s metalne noge, dograbi nemirnog mrava.
Ćulah klisnu, potonu, izgubi se u gustišu granja.
Panto otpuhnu plasu ustajalog i vreloga daha, pljunu i nogom razmaza gusti ispljuvak po kamenu. Smrvi među prstima mrava. Spusti na zemlju dugačku mrku moskovku. Pričeka trenutak, pa još jedan, navodeći se čas na jednu, čas na drugu stranu. Oslušnu, razmrsi borovo granje da bolje vidi. Kad riješi da mu pođe u susret, ćulah ponovo izroni, ukaza se
bijeli, veći, radosniji.
Uputi se pravo prema njemu.
– Ovaj baš hoće da pogine. Hoće da mu ja svitku utulim, da mu ćulah obojim, fes da mu od njega načinim. Da ga više na glavu ne posadi. Hajde, majkoviću, u dobri čas… Sad ću ja tebe, prvo u ćulah, pa u glavu. Tako i treba: prvo vjeru, poslije vjernika.
Panto podiže pušku, pruži je niz dugu smolavu granu. Ćulah se kao gruda snijega stvori na nišanu.
Pred njim je bio lazurak, zakrčen granjem, pokriven gustim kapama planinske trave. Na sredini golo, ukleto drvo, kao kostur okamenjenog čovjeka, izjedeno zimom i vremenom. Uz njega mravinjak, žut, velik kao naviljak.
– Sačekaću da izađe, da ga vidim. Pa onda… Niko mi nije s puške pobjegao, neće ni on, ne može. Evo ga, ide kao omađijan – sriče Panto, povlači pušku nevidljivom stazom koju za sobom ostavlja arnautska kapa.
A ćulah raste, poigrava, grabi uz mladi borovi gaj. Sve je življi, sve je okretniji.
– Mora da je neka silna ljudurina kad ovako krače? Što li ga je, Bože, nagnalo da lomi vrat uz ovu goru? Ovo nije bez neke? Iz obijesti?
Ne ostavlja Turčin dućan i bulu bez velika zora. A zor mu je kad ovako ide. Gornevolja.
– Pa neka, ako… Što bolji čovjek, to deblja crta na kundaku, – veli on i letimično pogleda dugačku nisku tamnih, raznolikih i umašćenih zareza.
Sve su od godine i starije, jer zimu je proveo u mišjoj rupi, bez traga i glasa, a ovo će biti prva, svježa, ovogodišnja crta. Još samo da bude debela i duga kao što ćulah obećava, pa će sve početi lako i dobro, srećno kao nikad ranije.
Hoću živog da ga vidim – pomisli i zaželje u isti mah. Što da ne? Imam ga kao na dlanu. Možda ću ga još i poznati. Znam dobro sve varoške age i begove. Samo, daj Bože, da je neko od njih.
Zagrli pušku, čvrsto je pribi uz obraz, ponišani u pravcu bijelog mjehura što se izvlačio iz gustog borovog čičvara.
Iz njega izađe momče: vitko, stasito, gledno – jedva ako je imalo šesnaest godina. Nosilo je uske i duge čakšire, opšivene crnim gajtanima, i košulju od zelene prizrenske čohe. Ispod novog, malo zaturenog ćulaha, vire mu svrdlovi kose crne kao zift. Čelo mu je široko, glatko, sjajno; oči
šarene, nasmijane. Plamte ispod gustih, sastavljenih vjeđa. Grudi mu raspučene; na njima krupan mladež – zrela šumska malina. Crvena hamajlija sa tri pozlaćena lista.
Posljednja zapeta grana vrati se na svoje mjesto, zakači mu ćulah, podiže ga, prebaci preko tanke borove brkljaje. On se zakofista u zraku kao uhvaćena riba, pade, otkotrlja se niz strminu.
Mladić ga isprati rukom i pogledom, uzdiže slijepljenu kosu, obrisa znojavo lice. Ispravi se prema raspetom panju na lazurku.
Panto razgorači oči, pa nabra oko njih sijaset tamnih koturića, protrlja ih širokim dlanom da bolje vidi, zatrepta teškim kapcima. Zaigra mu jabučica na mršavom grlu, dolje-gore, kao da guta posne zalogaje proje. Obliznu suhu, ispucalu usnu. Kroz poluotvorena usta ote mu se mukli šapat:
– Isti…
Isti unuk mi Gavro. Isto čelo, ista kosa, iste oči… stas i krok… Sve je isto na ovom Turčinu.
Prst mu smrže na obarači.
Na nišan pade nemirna mladićeva kosa. Poklopi krajeve tankih metalnih krila. Kroz njih izviri jedno, pa drugo oko, progleda krajičak čela, zarudi rumeni cvijet na licu. Potom sve to prsne, splasne, nestane, izgubi se u plavetnilu neba. Javi se u obliku zelene borove tube koja se
kotrlja niz glatku puščanu cijev. Igra kao leptir, vrda, izmiče, oblijeće vršak još neupaljene svijeće. I mušica se uzjogunila, zabada se gdje stigne: u čelo, u lice, u grudi. Pada sve niže i niže, titra po krupnoj hamajliji, uvlači je u prazni prostor. Ona se praćaka kao da je živa, izvlači se, bježi od praznine koju treba da zatvori. Čas se vine put neba i sunca, ostavi ga i zaboravi za trenutak, čas se ponovo ustremi k zemlji, titra mu po čelu i grudima.
Igra kao da je pružena radi te igre. I ništa više. Neće. Ne zna. Ne može.
Ni glava Pantova nije više tamo gdje je bila, odbila se i razvedrila. Ni prst nije na obarači, ni oko na nišanu.
Panto spusti pušku.
Mladić sjede da se odmori.