IX
Sad da vama za vezira pričam.
Svate viđe đe su zanoćili, 9810
U Budim se pratnja povrnula.
Vezir zove vojnog komandara:
„Sve četiri na gradu kapije,
Zatvor vrata na svakoj kapiji!
Na bedeme i tablje careve 9815
Obrnite grla od topova,
Kuda džada ide ka Budimu,
Kud su svati odveli Fatimu!
Kad se svati sretu z Dženeralom,
Te him puknu puške među vojske, 9820
Te se stane ljuta borba gradit,
Vojsku tvoju, carske janjičare,
Nakleči hi na bedem duvare!
Kad svatovi šćenu okretati,
Da pobegnu u Budimu amo, 9825
Po emeru ako puštaš koga
Do bedema da sa glavom dođe,
Hoće tvoja tebe razminuti;
Car će tebe turit pod dželata!
Dobro gledaj svate durbinima, 9830
Pa hi poljem udri topovima,
Da nikakav ne pristupa amo!
Makar borba koliko trajala,
Ili danak ili i dva dana,
Makar tamam i neđelju dana, 9835
Da ne smije ostavljati vojska
Tvrdi beden okolo Budima,
Ni da pušta da ko dođe amo,
Po emeru i kanunu carskom!“
Vojna struka ne zna za drugoga, 9840
Ona mlađi’ sluša starijega.
Vezir pušta u Budim telale:
„Od ujutru do današnjeg dana,
Da ne smije niko z dvora svoga,
Na avliji otvoriti vrata, 9845
Ni zovnuti jedan kod drugoga,
Da upita đe se borba gradi!
Ko otvori – obesim ga živa!
Ko upita – bacim u Dunavo!“
Kad se sjutra zora pomolila, 9850
Počeše se rujati svatovi,
Da pokreću i vode devojku.
Dokle svati pritegli kolane,
I svijetlo pripašu oružje,
Dokle Halil sigura Fatimu, 9855
I njezino četrdes komora.
Sa Halilom trista đeverova.
Zora sjaknu, a ogranu sunce
Vrhovima, jos nije poljima.
Vedro nebo, oblačine nema. 9860
Pogledaše tri paše careve
S visokije konja carevije,
Što su mogli očima viđeti,
Od Dunava đe utječe Klima,
Pokraj Klime kolko je dužine. 9865
Pokraj vode s obadvije strane,
Tama pala od teškog dumana.
Premisliše tri paše careve,
Šta je tama Klimu pritisnula.
Kuda oči mogu pogledati, 9870
Ne vidi se Klime ni ćuprije.
Pogledaše nebu u havaje.
Kad po nebu nema oblačine.
Da se magla digla pokraj vode,
Da se nije Dunav zamaglijo, 9875
Pa pred kišu maglu opružijo,
Uza Klimu, uza vodu hladnu?
Pa him nešto mlogo čudo bilo.
Pa pitaše bega ličanskoga:
„Beg Mustaj-beg, ogledalo carsko, 9880
Mi smo paše, jabandžije daljnje.
Mi u Budim nismo dolazili,
Ni Dunavu tabijate znamo.
Vedro nebo, oblačine nema,
Niti kake kiše od oblaka, 9885
Da se magla diže od Dunava!
Pritiskuje polje pokraj Klime.
Vetra nema da dalga udara,
Da udara Dunav u obale.
Da ti ne znaš šta se s tijem radi? 9890
Ti si puno puta dolazijo.“
Beg pogleda, pa se začudijo,
Pa pašama riječ govorijo:
„Ja sam puno puta dolazijo,
I sjedijo po neđelju dana, 9895
Nekad ljeti, a nekad i zimi,
Ovo čudo vidijo nijesam!“
Pa potrča do Hrnjice Muja.
Pita Muja da on štogođ ne zna.
Mujo se je više začudijo: 9900
„Mene ovo prvo na očima!“
Počeše se zbijat komandari,
I sa š njima carevi ajani.
Pa sve mlađi pita starijega.
Svi rekoše: „Nama ovo prvo, 9905
A prije ga ni čuli nijesmo.“
Pa se Mujo okretaše tamo.
Kad mu Tala u blizini nema,
Kad pogleda serdar sa đogata,
Kad se Tale naljutijo strašno. 9910
Na jandal je išćero kulaša,
Svoga hodžu i svoju družinu,
I svojega Belaj-bajraktara.
Sa svatima nema miješanja.
Poznade ga hrnjički serdare, 9915
Da se Tale strašno naljutijo.
Savi Mujo ruke na srdašce,
Pa zavika: „Leleh mene, majko,
Đe onomad ne upita’ Tala,
No da danas nama kuka majka, 9920
Pa od danas taman do vijeka!“
Pa potrča Cifrić Hasan-agi.
„Hasan-aga, tako ti imana!
Ti si prvi prijatelj Talagi.
S vašom mu je kućom milovanje, 9925
Nijesi ga ništa naljutijo.
Nek ti kaže, zamoli ga fino,
Šta je ona tama od Dunava?“
Hasan trči, jaše bedeviju,
Pa doleće kod oraškog Tala. 9930
Odjaha se z bedevije stari,
Pa zagrli oko vrata Tala.
Tale njega i više i ljepše.
Pa Cifriću reče Hasan.agi:
„Šta je s tobom, Cifrić Hasan-aga? 9935
Šta je s tobom, Bog bijo sa tobom!“
Cifrić Hasan aman učinijo:
„Aman Tale, ka brate od majke!
Aman Tale, ne ljuti se na me!“
„Zašto, gazi Cifrić Hasan-aga? 9940
Šta je s tobom, šta ti je nevolja?“
„Da nam kažeš šta su one tame,
Jal’ od neba, jali od Dunava,
Jal’ je Klima premlogo ilava,
Pa iz ila isturila tama?“ 9945
Tale reče Cifriću Hasanu:
„Hasan-aga, nit je ona tama,
Jadan da si, nit je od oblaka,
Nit je tama, brate, od Dunava,
Niti Klima, niti njejno ilo, 9950
Pred zoricu maglu isturilo.
No kaž’ Muju i begu ličkome,
Ono se je zagrijalo vino,
Ono što smo pili kod vezira,
Pa je sade duman isturilo 9955
Od Dunava us cijelu Klimu.
Ono mu je stima od vezira,
Hasan-aga, vaše povraćanje,
Koji ste mu oduzeli Fatu
I posjekli careve delije. 9960
Sad pogledaj, Cifrić Hasan-aga,
Od budimska sva četiri grada,
Na svakome zatvorena vrata.
Na duvare stoju janjičari,
Paftalije k nama naklečili, 9965
A ka nama grla obrnuta,
Obrnuta grla od topova,
Da nam natrag nema povraćanja,
A naprijed nema koletanja.
Ona tama što je preda nama, 9970
Ona tama nije od dumana,
No je ona tama od hajvana!
Sve iz noždri Petrovije ata!
I noćas je, i od prve noći,
Bila borba na jadna Osmana, 9975
Na bihaćko sedam buljukbaša.
Ono što je sreće naše bilo,
Ono nas je, brate, razminulo.
Sad je tepe pred nas ufaćeno,
Ona straža što je naša bila 9980
Razminula, žalosna joj majka!
A onđe su njihne toprakale.
Naše bilo dvadeset topova,
Hasan-aga, i više četiri,
A njihovo i pedeset ima. 9985
Našije je sedam buljukbaša
Tuna bilo sa sedam hiljada,
I osma je sa Osmanom bila.
Kunem ti se, Cifrić Hasan-aga,
Njihni’ ima i od dvades više. 9990
Sada idi i reci mi Muju,
Nek upravlja kako Mujo znade!“
Hasan-agu suze propadoše,
Stočiše se niz bijelu bradu,
Baš ko biser niz bijelu svilu; 9995
Plačući se ka serdaru vrnu.
Tale zovnu Hrnjičić Halila.
„Odjaš’ Fatu sa zlatna jedeka,
Otovari Fatine komore!
Slobodno joj razapni čadore, 10000
Ne osami njejne đeverove!“
Halil odma’ Tala poslušao.
Raspe šator, uvede Fatimu –
Ta je čador te tri paše carske –
I unese Fatine darove. 10005
Komordžije konje popuštaše,
Nek po polju panduriku pasu.
Kad se Hasan kod serdara vrati,
Kaza Muju šta je reko Tale.
Muju s nosa jugovina puhnu. 10010
A š čela mu kiša udarila.
A s oči mu suze polećeše
Niza mrke brke serdareve
Na paše se đovde zadrhtaše,
Pa s hajvana na polje padoše. 10015
Beg Mustaj-beg tevdilijo lice.
Objesijo po prsima glavu,
Ka da mu je lani posečena.
Mujo huče, a dogata vuče.
Kad su svati viđeli glavare, 10020
Đe su rušni i snižili glave,
Počeše se svati miješati.
Mujo kumi Cifrić Hasan-agu:
„Ja ne smijem otist kad Talage.
Ja sam svijem krivo učinijo, 10025
A najviše Tala ne slušao.
Kaži Talu da mu ljubim ruku;
A ti za te među oči crne
Ljubi Tala i Bogom ga kumi!
Neka Tale z Bogom čini čare, 10030
I s velikom od Boga pomoćom.
A od mene danas čare nema,
Bez da slušam kud mi rekne Tale.
Kaži Talu, besa mu je tvrda,
Kud me s vojskom ili sama spremi, 10035
U nad Boga i z Bož’om pomoćom,
Vratiti se od emera neću,
Dok mi mrtva ne zijevne glava!“
Ondar Hasan ode plakajući.
Talu priđe i zagrli Tala, 10040
U vrane ga oči poljubijo:
„Ovo za me, naš pogledu zlatni,
Što ti ljubim tvoje oči vrane;
A za Muja, daj mi desnu ruku!
Mujo ti je selam učinijo. 10045
On je prizno šta je učinijo.
Danas kuka što te ne posluša.
Čini čare z Bož’e strane, Tale!
Mujo ništa učinit ne more,
Bez ovako ’Aman!’ tebe daje. 10050
Kuda ćeš ga po emeru spremit,
Ili s vojskom, ili njega sama,
Da ti emer pretvoriti neće,
Dok mu mrtva ne zijevne glava.“
Kad je Tale čuo Hasan-agu, 10055
Glavom mahnu, reče Hasan-agi:
„Bih volijo istaknuti Muja,
Samo sama među paradama,
Da on vidi kako pije pivo!
U Budimu rujno pije vino, 10060
A mi amo da gubimo glave.
Da ga vidim da je poginuo,
To mi isto ne bi milo bilo,
A rane mu ne bi’ zažalijo!
Tek ovako, Cifrić Hasan-aga: 10065
Uzmi bajrak jednog bajraktara –
Jedan bajrak, pa ma koji bijo –
Iznesi ga jandal od svatova,
Na prijeko polu od sahata,
Il’ na desno, ili na lijevo. 10070
Kad ćeš bajrak pobos u ledinu,
Ti se vrni natrag u svatove.
Pa ćeš reći ličkom Mustaj-begu,
Neka pušti u svate telale.
Tek ovako da viču telali: 10075
’Viđite li, po imanu turci,
Đe nas dvije ćeraju države!
Murtat ćera, a dušmanin čeka,
Napred more, a natrag još gore.
Naša straža đe je ostanula, 10080
Ona bila, pa sad razminula.
Tu je vojska Petra Dženerala,
I topovi viši od našije,
Na ćupriju grla obrnuta.
Bez ginjenja prolaženja nema, 10085
Ne maloga, no baš velikoga.
Sprema toga, izrad Boga svoga,
Rad imana celog muslimana,
Rad vatana ludog sibijana,
Radi šana našega sultana, 10090
Da ne žali danas poginuti,
Da ne misli što su đeca luda,
Što su sama na kuće ostala!
Da učini fedah svoju dušu,
Da od sebe oturi oružje, 10095
Da prolomu krne na sabljama,
Da sa sebe svuče đeisiju,
Da ostane sal u čamaširu!
Ostru sablju turi među zube,
Da je u čem povratiti nema! 10100
Vedru luntru u desnicu ruku,
Da pritegne konja ’zengijama,
Da zaviče što ga grlo daje:
’Allah! Allah! Pomozi mi jaki!’
Da učini hudžum u dušmane! 10105
Ako njemu suđen danak dođe,
Bolje mu je tuna poginuti,
Nego vezir carski postanuti,
Pa no i car u Stambolu biti.
Kad pogine, gotove ćefine, 10110
Neće njega trljuhat dušmani,
Da mu ruho i oružlje skida,
Da pogani đovdu na šehitu!’
Tek ovako, Cifrić Hasan-aga,
Tu ni jedan ni deset ne treba, 10115
No tu treba od stotine gore.
Što je više, to će biti bolje.
Ondar, brate Cifrić Hasan-aga,
Da vidimo naše fidahlije,
Koliko će biti fidahlija! 10120
Ja ću ondar sa Bož’om pomoćom
Učineti šta ćemo raditi.“
Sad se Cifrić Hasan-aga vrati
Sve plačući kod serdara Muja.
Kad je tamo došo kod serdara, 10125
Mujo huče, a đogata vuče.
Pa Cifrića Hasan-agu kumi:
„Hasan-aga, ja te Bogom kumim!
Šta ti, brate, razgovara Tale?“
Sve mu Hasan vakisuna kaza, 10130
Šta je Tale emer učinijo.
Beg Mastajbeg na munasip nađe.
Namah pušćo četiri telala.
Sad vikaše četiri telala:
„Braćo turci, radi Boga Jaka, 10135
Vidite li do smo zapanuli?
Ni naprijed ima koletanja,
Ni nam natrag ima povraćanja!
Kad je mrijet nije se zavrijet,
I o’đek je reda umrijeti! 10140
Da sedimo i dva i tri dana,
Na nas ‘oće udriti dušmani.
Kad je na nas težak danak došo,
I velika muka od dušmana,
Među nama ima l’ muslimana, 10145
Da iskoči nekoliko ljudi?
Nit nam treba deset ni petnaes,
No nam više treba od stotine.
Što bi bilo više od stotine,
Što je više, to je mlogo bolje. 10150
Ene bajrak jandal od svatova!
Sad ko od seb’ ima dušu dati
I fedah je sada učiniti,
Da sa sebe skine odijela
I njegovu svitu i oružje, 10155
I da slomi krnu na gadarku,
Da je turi među svoje zube,
I u ruku plamenitu luntru,
Sal na sebe svilna čamašira,
Boga svoga i desnicu ruku. 10160
Da izide odmah iz svatova,
Da prileti alajli bajraku!
Koji se je jandal isturijo,
Da izide jedan za drugijem,
Da vidimo u naše svatove 10165
Koliko će biti fidahlija
Izrad Boga da izgubi glavu,
I rad turskog dina i imana,
Porad šana našega sultana,
Radi našeg ludog sibijana, 10170
I rad naše zemlje i vatana!“
Cijel sahat vikaše telali
Kroz svatove u zeleno polje.
Majka nije tu rodila sina
Da rad Boga fidah čini dušu, 10175
Ni da s konjem pod bajrakom dođe.
Svakome je grko umrijeti.
Vika telal dva puna sahata:
Opet niko nema kod bajraka.
Telal vika ravna tri sahata: 10180
Pa nikoga kod bajraka nema.
Sve tri paše suze propadoše.
Plaču baše, a plaču bimbaše.
Vojska rušna sjedi neveselo
Doklen dana polovina dođe. 10185
Telal viče, nikad ne prestaje,
Dokle jedan junak poletijo,
Svuko ‘dela i svetlo oruž’e,
I na sablju krnu salomijo.
Uzo pušku u desnicu ruku, 10190
Sal u svilnu na se čamaširu,
Pod bajrak je s konjom priletijo.
Bože mijo, ko je junak bijo?
To je Turčin Cifrić Hasan-aga!
Nema ljeta bez Đurdeva danka, 10195
A ni brata dok ne rodi majka,
Ni jabanu srce zaboljeti!
To viđoše svi glavari redom.
Šta je tuna mladije momaka
I srednjije od godina ljudi, 10200
I na kući zasež ostavijo –
Neko brata, neko bratučeda,
Neko sina, a neko sinovca –
Pa se niko istaknuti nema,
Bez Cifrića Hasan-age starog. 10205
Malo bilo, dugo ne trajalo,
Iskočiše tri gazije carske,
Na tri konja u haljine bl’jele,
Koje će him pristat za ćefine.
Bože Mili, ko su age bili? 10210
Kod Cifrića pod bajrak dođoše.
To su bila tri ajana carska,
Dva s Kanidže, jedan od Vrljike.
Cifrić Hasan i sva tri ajana,
Sva četiri bijelije brada. 10215
I za tijem paše zaplakaše,
Pa rekoše jedan sa drugijem:
„Do sad stari, a nema mlađije.“
Malo bilo, dugo ne trajalo,
Dva gazije konje istakoše, 10220
I pod bajrak došli kod Hasana,
I na njima bijele haljine,
Na adžemke krne polomljene;
One oba došli kod Hasana.
Bože Mili, ko su age bili? 10225
To dva stara bega sa Cetinja.
I njih oba bijelije’ brada.
Malo bilo, dugo ne trajalo,
Istače se dvanes gazalija,
I na njima bijele haljine. 10230
Na sablje him krne polomljene.
Pa pod bajrak došli kod Hasana.
Bože Mili, ko li su aglari?
To dvanaes tursko kapetana,
Preko Une od Unđurovine. 10235
Ondar kad je osamnaes bilo,
Počeše se svati miješati,
Mlađi momci šaptat i zboriti,
Jedan drugom prijekore davat:
„Šta radimo, je l’ ovo sramota, 10240
I od Boga velika grehota!
Jesmo l’ došli na rat u Budimu,
I za to se hazur učinjeli?
Pa gledamo šta je preda nama,
A vidimo šta će na nas doći! 10245
Je li bolje muški poginuti,
Nego ženski živet bez obraza!“
Počeše se skidati kalpaci,
I zlaćene toke i oružje.
Počeše se Turci iskoravat, 10250
Pa ni dekik, niti dva dekika,
No po deset leti iz svatova.
Pod alaj se bajrak primicahu.
Kad je bilo dva sahata ravna,
Dva sahata preko pole dana, 10255
Naprema se prebrojijo Tale
Kolko bješe fidahlije carske,
Što rad Boga odgoreše glave.
Tamam ravna hiljada atlija.
Tale Bogu diže dvije ruke: 10260
„Amin, Bože, Ti nama pomozi,
Kad si kadar, među dušmanima!“
Pa pojaha na kulaša Tale.
Među paše i svatove dođe,
I kod bega i serdara Muja. 10265
Pa him vako reče sa kulaša:
„Je li bolje bilo, paše carske,
Da nijesmo bili kod vezira?
I ako bi s nama borba bila,
Ne bi Klima ufaćena bila, 10270
Ni na Klimi čekmedže-ćuprija,
Nit bi straža naša propanula,
Ona vojska i one gazije,
Što su u nas najsilnije bile!
Ama ćemo otist’ na sudbinu. 10275
Sad kade se vako učinelo,
Sad bijele raširite ruke,
Zagrl’te se i poljubite se.
Što je koji kojem učinijo
Išta krivo u vijeku svome, 10280
Halal’te se za ovoga dana!
Ko će danas poginuti o’đe,
Neće žalit što je poginuo.
Dženetska su otvorena vrata.
On će znati što je doživijo. 10285
Tome blago ko će poginuti,
A blagše je ko će ostanuti;
On će na se dobit gazaluke.“
Tale reče, vojska ’Amin’ daje,
I od rata niko ne ostaje. 10290
„Ja sad, braćo, odo do Hasana.
Kako pola od sahata prođe,
T popane noćca po zemljici,
Ja ću spremit sebe i kulaša,
Sa mlom poves hodžu i družinu, 10295
I mojega Šaćir-bajraktara,
S ono moje što sam naučijo.
Propuštiću naše fidahlije,
Nek udaru na čekme-ćupriju.
Na njih hoće topi zapucati, 10300
Četres topa s visokoga brega,
Duman panut od neba do zemlje.
Ko pogine, ’Allah rahmetile!’
Ko ostane, amanet mu težak.
Nek ne vrće konja u svatove, 10305
No nek ćera konja u logore.
Neka seče dok mu je sudbina.
Kako duman pa’ne od topova,
Ja ću moga naćerat kulaša.
Ako Bog da i nada od Boga, 10310
Ka i što sam vazda naučijo,
Pravo z društvom idem na topove,
Na topove i na toprakale.
Vi nemojte, age, izrad Boga,
Začamati, ni mene gledati, 10315
Šta s’ od mene i Hasana gradi!
No vi svoje ate pritegnite –
Svi glavari svoje vojske znate –
Na ćupriju jedan za drugijem,
Hudžum s vojskom izrad Boga svoga! 10320
Preskačite jedan pro drugoga!
Nek ne žali živi umrloga,
No neka se sobom razgovara
U nad Boga šta će učiniti.
Što su vama puške napunjene, 10325
Sal po jednom puške isturite,
Puške duge i kubure s konja,
Čim, dok puške duge isturite,
Povešajte duge na umkaše.
A za male ruke ne pružajte, 10330
Male vaše što su u silaha,
Jer vi potlje mogu trebovati
Da svrh sebe zamijeni glavu!
E da Bog da i sveci od Boga,
Ko gođ drugom pušku napunijo, 10335
Ostala mu za uspomen ljubi,
Da je ljuba gleda mešte muža!
Za ostre se sablje prifatite!
Braćo moja, Boga pomenite!
Na dušmana hudžum učinite, 10340
Pa što Bog da i nama i njima!“
Šale nije od Orašca Tale!
Pri njemu je Bož’a pomoć jaka.
Pomoć ode kod svakog junaka.
Sve se age šenli učinješe, 10345
Ka i da su borbu izvršili,
I u ruke mejdan zadobili.
Tale ode k Cifrić Hasan-agi,
I k’ hiljadu tursko fidahlija.
Selam dade među njima Tale. 10350
Svi mu Turci selam prifatiše.
Ovamo se izmiješa vojska.
Svaki svoga starešinu traži,
I čekaju, kada vakat dođe,
Šta će njima stari narediti, 10355
I kuda će okretati š njime.
Pritegoše na toke kolane,
A bijele raširiše ruke;
Sve se redom turci ižljubiše.
Jedan drugom svašto halališe, 10360
Što je kojem krivo ostanulo.
Kad je Tale selam naturijo,
I s agama sohbet učinijo,
Ovako je govorijo Tale:
„Fidahlije, Bož’e dženetlije, 10365
Što ste sebe kurban učineli
Izrad Boga i vatana svoga!
Sad je hemen akšam čatisao,
Sahat cijel trajat ne moremo.
I vi toke stež’te na kolane! 10370
B’jele svoje raširite ruke,
Poljub’te se i halalite se!
Bož’a pomoć pred vama najprva,
Vi za njome, a Tale za vama!
Cijela će za nama Krajina. 10375
Moji, braćo, dobri bešareti!
U nad Boga, biće pogibije,
Svetli obraz i mejdan pri nama.
Ko goj umre, dobro mu je voma.
Ko ostane, dobro će živeti, 10380
Pa i onaj što će poginuti.
Dečicu će rahat ostaviti,
Da ne teglu jade od murtata.“
Odmah turci konje pritegoše,
A bijele ruke raširiše. 10385
Ljubiše se i halališe se.