VIII
Sedeo je Rizvan-beg u svojoj sobi, gledao niz veliko polje pod usevima. Gledao je kako ljudi rade, kako skupljaju seno. Gledao je šljdve okićene plodovima i već zarudele kruške. Poznavao je svako drvo, znao ukus svake jabuke. Često je gledao u velike hrastove, u gaj koji se prostirao od samog vrha brda. Gaj. Uvek ga je pokazivao kad kog su se begovi skupljali kod njega i hvalio im visoka stabla, prava kao sveće. Gledao je, gledao, prelazio sa pro- zora na prozor, sa jedne strane kule na drugu, i kud god bi pogledao, video bi samo njive, livade, voće i šumu. I sve što je video bilo je njegovo, njegovo od pamtiveka, njegovo od cara dato, od cara poklonjeno da beguje, da vlada, da cara pomaže. Poznavao je sve svoje čipčije, poznavao njihove žene i devojke.
„Klanjali su mi se do zemlje, klanjali i s puta se u stranu pomicali da bi mi širok bio put”, pomisli Rizvan-beg i sa musandare dohvati veliku kutiju i polako je otvori. U kutji su ležali svežnjevi hiljadarki. Poče ih brojati i tada ih vrati u kutiju. Šetao je zamišljen, a pred njim su se re- đala sela koja nije mogao sa svog prozora videti, ređala su se jedno po jedno. Jesen se primiče, a cela jesen je evo u ovoj kutiji, u ovom malom srebrnom sandučiću. Priđe kutiji i zalupi poklopac.
– Ceo begluk u jednoj kutiji!
Nasloni se uza zid i polako zatvori oči. Napolju se ču- še neki glasovi i vika. Beg polako priđe prozoru i pogleda niz njive.
– Kako se vesele, kako sada rade, a žene i devojke idu, niko mi se sa pruta ne sklanja, niko me ne zarezuje kao da nisam živ. Vele – zakon nam je dodelio, zakon koji je donet – on nam je zemlju dao, a ti, beže, pare ćeš primiti. Ko je doneo taj zakon, ko, pitam se ja? Ko je taj koji je carevu naredbu, careve fermane pogazio, poništio. Moju zemlju, zemlju mojih predaka, otkako je svet postao ona je samo moja, ona je moja i samo moja. I biće moja, biće, kunem se svim na svetu!
Zogleda niz livade i ču kako dole vodenica melje.
– Vodenica je moja, ostaviili su mi vodenicu, moja je, i šta mi možete, kod mene ćete dolaziti da meljete. E baš neću da vam meljem, neću! Crknite, puknite!
Žena unese kafu i stade mirno ispred njega držeći pu- nu tablju fildžana i veliku džezvu sa kafom.
– Sedi, bolan, sedi – reče ona. – Šta pričaš po toj sobi kao da se sa nekim inatiš.
– I inatim se – sa celim svetom, ti ništa ne znaš. Oduzeli su nam sve, baš sve.
– Gaj i vodanicu su nam ostavili.
– Gaj se ne jede, a ti zadrla gaj, pa gaj, kao da ti se za pupak privezao.
– Nije, bolan, neko kukaš, a eto pare su ti dali; glava li u Džemijetu.
– Sve su to trice i kučine, pare gledaj, tu kutiju gle- daj, tu ti je celo imanje, sva sela, tu je begstvo, moja ha- numo, tu. Pogledaj, što se stidiš, što ćutiš? Glava u Džemijetu, veliš, e jadna sam ti ja glava, niko i ništa. Burnik je sve, Burinik, kad ti ja kažem, a ti, Rizvan-beže, samo bulji i gledaj kako drugi tvoje rade, jedu i otimaju. Gledaj kako Burnik mrdne brkom da ti skočiš na noge i kažeš, gospodine naredniče, a on meni samo, Rizvane. Razgolitili su me i čini mi se da sam go kao od majke rođen.
Zatim polako ustade i iz ćurka izvadi tuce malih slika.
– Eto da vidiš, ovo da vidiš i opet ti kažem – jezik za zube.
Otvori veliki paketić i iz njega istrese slike. Na slici je hanuma videla gologlava čoveka, sa velikom bradom.
– Kuku meni, ko je ovo s bradom, a gologlav, koji ovo hodža?
Prinese sliku prozoru i poče buljiti u nju.
– Nije to nikakav hodža, to je čovek koji je begovima dao pare za oduzeto imanje.
Ležale su slike po ćilimu, ležale i kao da se čovek sa slike smejao i govorio im: „Dosta je bilo begluka, sve vam je plaćeno i sada pecite halvu, kupujte fesove i jašite konje”.
Rizvan-beg priđe slikama i poče ih, jednu po jednu, stavljati na stranu, ova je za ovog, ova za onog, svima treba razdeliti i svima reći ovo vam je poslao načelnik i od sada vi ste u njegovoj stranci i morate glasati za njega.
Pred kućom su se čuli glasovi. Begova žena se povuče u drugu sobu. Rizvan-beg skloni srebrnu kutiju i pokupi slike sa ćilima.
Soba se ispuni ljudima. Sedeli su prekrštenih nogu. Vadili duvanske kutije. Zavijali cigarete. Rizvan-beg je neko- liko puta pogledao u mula-Redža, koji je često prebacivao nogu preko noge.
– Ti, beže, bi dole? – najzad procedi hodža, pa za- ćuta i zagleda se u velike šipke na prozorima.
– Vala bih – odgovori beg i polako pomače fes prema čelu.
– Koje nam dobro donosiš odozdo?
– Biće dobro, biće dobro.
– Načelnika, njega vide li? – viknu Vilonja kao da je hteo da svojim glasom ispuni ostatak sobe i da im kaže što su tako utanjili kao da deset dana nisu ništa jeli.
– I njega sam video i on mi je rekao da ponesem ovo i da vam razdelim.
Zagledaše se Ijudi, zagledaše i od čuda zinuše.
„Čudite se, čudite, jadna li vam majka, i ja sam se čudio, a šta da radim no da se čudim”.
Eto to je poslao i rekao mi: podeli gore onim tvoji- ma. I od sada ste svi radikali.
– Radikali, a džemijet, šta je sa njim? – upita Vi- lonja.
– Džemijet, radikali, sve je to dobro. Demokrati – to je zlo, veliko zlo – reče Rizvan-beg.
„Zlo, beže, zlo kad se bore da ti država imanje ne pla- ti i da ti tvoje begstvo skreše”, pomisliše neki i ispustiše velike dimove iz usta.
Gledao je Rizvan-beg svoje seljake, gledao, želeo je da im pronikne misli. Nekoliko puta pogleda i mulu-Redža. „Đavo jedan, ćuti, a dan odmiče”.
– Visoko je sunce, već je prošlo podne – reče Riz- van-beg.
Mula-Redžo se nakašlja, prebaci nogu preko noge. Svi pogledaše u njega očekujući šta će im hodža reći.
- Drvo se na drvo oslanja, kamen na kamen, a čovek na čoveka – poče hodža.
„Hajđe kaži šta misliš”, pomisli Vilonja. „Šta zavijaš kao krava oko plota”.
– Svi znamo da je begu sve oduzeto i da je sve to nje- govo bilo.
– Vala čovek i tapije ima.
– Pa velim nije pravo, a da čoveku nešto ne plate čipčije.
– A hoće li oni to? – opet će Vilonja.
– E, nije tako lako reći Ijudima hajd’ platite Rizvan- -begu njegovu zemlju.
– No kako?
Treba ljude zamoliti, treba im reći, sa njima porazgovarati, evo ja ću im iz Musafa, iz šerijata reći: ko tuđu njivu uzme, foo tuđu ženu pogleda, nikad u dženet neće zaviriti.
Svi ućutaše.
„Vraže jedan, ia koliko ti je u to džube stavio, i još će ti podmetnuti”, pomisli Vilonja. ,,A vala ni ja se ne dam iako mi je kosa osedela za ovcama”.
– Ma ljudi, hvala vi, ali neka, bog me neće ostaviti da umrem – i krišom pogleda u kutiju koja je sa musandare srebrnasto bleštala. – Neku crkavicu će nam i oni da- ti, ako radikali nadjačaju. Neka, neka, hvala vam.
– Zaseok ja uzimam na dušu i platiće, tako mi dina. No Burnika ne preskočite. Burnika ne zaboravite – save- tovao im je Vilonja.
– Njega neka na dušu beg uzme i videćete, svi će platiti.
Rizvan-beg se smeškao, zahvaljivao, svakom po redu obećavao da će i on pomoći njima, da se vo za uvo hvata, a čovek za jezik. Zadovoljno je počeo da pretura po paketu i da gleda slike.
– Išao sam dole i evo slike sam vam doneo, a one sU vam kao molitva protivu đavola. Nosiš sliku u nedrima, nosiš pod pazuhom da ti ne pokisne. Pušiš kačak duvan, oseća se na sve strane, i čim žandar vikne, a ti, brate, sli- ku vidiš i njem pod nos, e, brajko moj, nema više… i ja sam za bradu i ja sam za krunu vidiš, a on te gleda, gleda, steže mu se oko srca, hteo bi da te proguta, ali ni makac. Prikovala ga slika, pa ćuti i misli se da li da pozdravi ili ne. A ti polako stavljaš sliku odakle si je uzeo, pa ideš svojim poslom.
Gledaju ga, gledaju i skoro u jedan glas dodadoše:
– Allahu, šućur, Allahu šućur.
– Sliku nam daj, sliku nam daj.