VITA JELA NASRED BJELOPOLJA

Vita jela nasred Bjelopolja,

pospustila grane do koljena,

kao tica krila salomljena;

u hladu joj zaspala đevojka,

poturila đerđef i vezivo.

Budilo je momče Prijepoljče,

tu joj dava stotinu dukata,

da poljubi lice neljubljeno!

Ona njemu kroz san odgovara:

“Nemoj, diko, malo je toliko,

još me nije poljubio niko,

osim nana, kad sam bila mala,

da sam znala, ne bi’ ni njoj dala!”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *