U prošlosti neki vojskovođa se spremao da napadne jednu sandžačku varošicu. Da bi iskušao imali u njoj pametnih ljudi, posla njenom komandantu pismo.
„Da mi pošalješ jelo koje nije jelo, u sudu koji nije sud, po čovjeku koji nije čovjek“
Misli se komandant nedjelju dana, rok se bliži, sjedi u jednoj kahvi, potkočio glavu rukama, ushujao se i onervozio, no evo ti odnekud čobanina u talaganu. Zapovjednik viknu:
– Fukara napolje iz kahve!
Znali su zapovjednika kao čovječna, ali svakojaka raspoloženja insanu dođu, te svi izađoše iz kahve, osim čobanina.
– A ti, zašto ne izađeš?
– Ja ću izaći kad ti izađeš!
Zapovjednika začudi ova čobaninova junačnost, bi mu to čak milo, te priđe, sjede do njega i naruči mu kahvu. Riječ po riječ i zapovjednik mu ispriča nevolju zbog koje je hujevit i zlovoljan.
– Pa, to ti je bar lako – reče čobanin – Jelo koje nije jelo, jest pita zeljanik, to stavi u sud koji nije sud – korubu od tikve i pošalji mu po svome zetu, koji se „udao“ kod tebe.
Zapovjednik dobi čehre. Ono treće što je od čobanina čuo, ipak, ne kaza zetu, nego ga posla da ponese „odgovor“ vojskovođi. Kad vojskovođa vidje, zadivi se onako lijepom momku, pa mu ispriča kakve je zahtjeve poslao komandantu varošice, zatim iskoristi mladićevu zbunjenost i zapita ga.
– Hoćeš li da ti dam hiljadu dukata da ostaneš kod mene?
– Ne, čestiti vojskovođo! Ja sam se jednom „udao“ , ponovo da se udajem neću.
Onda vojskovođa naredi svojim potčinjenim:
– Spremajte vojsku, bit će otpora i ljuta boja.