Uskoro će se navršiti 100 godina od Balkanskih ratova. Tadašnju srbijansku geopolitiku karakteriše teritorijalna ekspanzija (na Sandžak, Kosovo, Makedoniju i dijelove Bugarske i Albanije – luke na Jadranskom moru). Na početku Prvog balkanskog rata od strane Srpske vojske (Ibarska vojska i Javorska brigada) izvršeno je zauzeća Sandžaka. Dan nakon zauzeća Sandžaka, uslijedila je Kumanovska bitka (11.10.1912.godine). U podne 20.10. iz Skoplja su u Kumanovo došli strani konzuli i predstavnici grada, obavijestili da u gradu nema turskih trupa i pozvali Srpsku vojsku da uđe u grad. Nakon toga, u Skoplje je svečano ušao Vrhovni komandant NJ.V. kralj Petar I.[1] Slijedilo je zauzeće i ostalih gradova na tom prostoru.
Autor je želio potaknuti javnu raspravu o uzrocima i posljedicama ovih ratova. U tu svrhu obrađene su teze kako slijedi. Ove teze i njihov sadržaj podložan je osporavanju, kritici, odbacivanju i korigovanju. One za autora predstavljaju jezgro od koga, u predstojećem naučnom radu, planira nastaviti istraživanje ove problematike. Za sveukupno sagledavanje prilika u toku balkanskih ratova, neophodno je koristiti i rezultate istraživanja turske, srbijanske, grčke, bugarske, makedonske i crnogorske historiografije. Zbog nedostatka šire literature i nepoznavanja turskog, bugarskog i grčkog jezika, autor se ograničio na literaturu kao u popisu.
Za pripremu ovoga eseja najviše je korištena knjiga autora artiljerijskog pukovnika Vojina Maksimovića, Istorija ratne veštine – Rat Srbije sa Turskom 1912.-1913. godine, predavanja 1927-28 na Prvoj godini Više škole vojne akademije, Autografska radionica Vojne akademije, Beograd, 1925/26.
Dana 06.09.1912.godine balkanske države predale su Carigradu kolektivnu notu sa zahtjevom za zavođenjem nove administrativne-autonomne podele u Evropskoj Turskoj u duhu člana 23. Berlinskog ugovora o miru iz 1878.godine, i to na četiri oblasti: Makedoniju, Staru Srbiju, Epir i Albaniju, pod zaštitom velikih sila i sa autonomijom: svoj parlament, milicija i guverner-hrišćanin. U odgovoru na ovu notu, Porta je, pod izgovorom držanja manevara, 10.09. naredila djelomičnu mobilizaciju svoje vojske u evropskom dijelu Turske i koncentraciju četiri korpusa oko Jedrena.[2]
Prema strategijskom razvoju Srpske vojske 1912. godine: „Za zaštitu desnog boka III armije i radi zauzeća izvornog dela Ibra sa Novim Pazarom, kod Raške se grupisala Ibarska vojska (ojačana Šumadijskom divizijom II poziva). Kao krajnje desno krilo operaciskog fronta na Javoru se razvijala Javorska brigada.“[3] Ibarska vojska bila je pod komandom generala Živković Mihajla, nastupala je na Novi Pazar i Mitrovicu. Snaga: oko 23.000 ljudi, 16.257 pušaka, 18 mitraljeza, 56 topova i 520 sablji.[4] Ibarska vojska mogla je da štiti duboku pozadinu glavne grupe (1. i 3.A) i da nastupa preko Novog Pazara u susret Crnogorcima. Ona je, u isto vrijeme, mogla da posluži kao oslonac srbijanskoj odbrani (Javorskoj brigadi u Novopazarskom sandžaku), u slučaju da Austro-Ugarska iz Bosne oružjem pokuša da interveniše u korist Turske.[5] Prema direktivi Vrhovne komande od 05.10.1912.godine, Ibarska vojska imala je zadatak da 07.10. godine nastupa preko granice ka Novom Pazaru i da zauzme ovo mjesto, a prije toga da se izvrši prikupljanje njenih trupa. Granični front bio je od Madljike, preko Raške, do sela Vanjske. Štab Ibarske vojske premješten je iz sela Valjevca u Rašku. Ostale jedinice bile su u selu Trnave, kod Nosoljina i Raške. Komandant Ibarske vojske bio je jako nezadovoljan stanjem naoružanja i vojne opreme svojih trupa i sposobnošću rezervnih oficira.[6] Javorska brigada bila je pod komandom pukovnika Anđelković Milivoja, imala je zadatak da zauzme Sandžak, osmatra Bosnu sa te strane i da izvrši nastupanje ka Sjenici i njeno zauzeće. Snaga: 11.832 ljudi i to: oficira 134, podoficira 1.332, redova 10.366.[7]
A „kako su Arnauti bili upali na Kopaonik, ka Blaževu, Vrhovna komanda naredila je da se ka Blaževu uputi odred s pojačanjem sa zadatkom da se taj prostor očisti za nastupanje ka Vinogoru.“[8]
Opštu mobilizaciju saveznici su objavili 17.09., a Turska 18.09.1912.godine.
Između Srbije i njenih saveznika s jedne i Turske, s druge strane, u Londonu je 17. maja 1913.godine potpisan mir. Rat Srbije sa Turskom završen je u međunarodno-pravnom pogledu, mada su operacije bile prekinute još oko polovine aprila 1913.godine.
Uzroci savezničkih pobjeda
Glavni uzrok savezničkog uspjeha u Prvom balkanskom ratu 1912.godine, jeste politički sporazum o savezu četiri kraljevine: Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke za zajednički rat protiv Turske.
Inače, ni jedna od kraljevina na Balkanskom poluostrvu ne bi bila u stanju da sama uspješno ratuje sa Turskom i da ostvari rezultate kakvi su postignuti zajedničkom akcijom. Iako je Turska bila davno proglašena „bolesnikom na Bosforu“, ipak je još imala dovoljno snage da formira dovoljno jaku vojsku da neprijatelju može nanijeti odsudne udarce i završiti rat u svoju korist. U tom pogledu dokaz je rat Turske sa Grčkom 1897.godine.
Uspjeh saveznika u Prvom balkanskom ratu 1912.godine, zasnovan je na političkom, a u vezi s tim, i vojničkom napadu na Tursku. Turski državnici, sve do pred sam rat, nisu vjerovali da joj se balkanske kraljevine mogu suprotstaviti o formirati savez. Zbog toga je, pred sami početak rata naređeno otpuštanje 120.000 isluženih vojnika Anadolaca, čime je Turska vojska, naročito u svom evropskom dijelu, bila jako oslabljena. Prema tome, glavna zasluga za saveznički uspjeh u ovom ratu pripada politici saveznih balkanskih kraljevina.[9]
Kraći podaci o Turskoj vojsci: dislokacija, struktura i nedostaci
Turska se Carevina dijelila na četiri armijske inspekcije, od kojih je Druga (II) sa štabom bila u Solunu i obuhvatala je cijelu Makedoniju, Staru Srbiju, Novopazarski sandžak, Albaniju i Epir. Dopunska oblast ove armijske inspekcije bila je oblast Pete redifske inspekcije (Sirija i Palestina). Na teritoriji II armijske inspekcije bili su korpusi: 5. – štab u Solunu, 6. – štab u Bitolju i 7. – štab u Skoplju. U sastavu 7.korpusa bile su nizamske divizije: 19. – štab u Skoplju; 20. – štab u Mitrovici i 21. – štab u Đakovici. Sedmi korpus bio je na tromeđi: prema Srbiji, Austro-Ugarskoj (Bosna) i Crnoj Gori. Bio je najjači po broju divizija, koje su na njemu trebale da se formiraju (tri nizamske i pet redifskih). Međutim, ovoliki broj divizija ne bi mogao u ratu postojati ni pod uslovom krajnjeg naprezanja ljudskog sastava, jer tolikog broja vojno sposobnih obveznika na korpusnoj teritorji nije bilo. Nedostatak se mogao dobiti iz Pete redifske inspekcije ili sa druge strane. Brojno stanje nizamskih divizija 7.korpusa bilo je pred rat znatno veće od ostalih korpusa II armijske inspekcije, zbog pojačanog stanja povodom pobune, koja je bila 1912.godine na teritoriji ovoga korpusa.[10] U vezi s tim, Vojin Maksimović piše: „Ali posle umirenja Arnauta, početkom jeseni ove godine, turska državna uprava, ne verujući, pri tom, u mogućnost novoga rata na Balkanu, nadajući se neprestano u intervenciju Austro-Ugarske i Nemačke, kao najbolju zaštitu Turske u Evropi, otpustila je početkom jeseni 1912.godine 120.000 isluženih vojnika i rezervista Anadolaca iz jedinica Evropske Turske i time, takoreći, u oči samog početka rata, jako oslabila brojno stanje svoje vojske u Evropskoj Turskoj. Na primer, samo iz 6.korpusa otpušteno je oko 20.000 vojnika“.[11] Pored toga, redifi iz Novopazarskog i Sjeničkog puka nisu hteli da se koncentrišu gde je naređeno i ostali su da se bore u blizini svojih kuća.[12]
Ukupno vrijeme u vojnoj obavezi Turske bilo je 25 godina. Kao kadar za redifske jedinice postojali su, prema zakonu od 1911.godine, u mirno doba: za redif I klase, po 15 oficira i 36 podoficira na bataljon, a za redif II klase po devet oficira i osam podoficira. Pri tom, kadar za redifsku pješadiju II klase postojao je samo u evropskom dijelu Turske. U ovim kadrovima, u oficirskom sastavu, postojao je nedostatak oko 15%.[13]
Od 1911.godine Turska se vojska dijeli na:
- Stalni kadar (nizamska vojska), sa njegovom rezervom (ihtijat), čini operativnu vojsku, vojsku I linije. Rok službe bio je tri godine. Po odsluženju u nizamu, obveznici su bili šest godina u ihtijatu; tako je u redovima operativne vojske bilo devet klasa ljudstva – godišta.
- Rezervna vojska sastojala se iz redifa I i redifa II klase. Redif I klase obrazuju rezerviste, koji su odslužili šest godina u ihtijatu. Redif II klase obrazuju obveznici, koji su ili odslužili skraćeni rok (tri do devet mjeseci) u nizamu (zbog porodičnih prilika), ili su proveli 18 godina ukupno u nizamu, ihtijatu i redifu I klase.
- Posljednja odbrana – mustahfiz. Nju su sastavljali obveznici od 38 do 45 godina starosti, koji su odslužili u redifu I ili II klase.
Po planu iz 1911.godine, Turska vojska je bila u fazi reorganizacije. Ova reorganizacija trebala je biti završena u 1913.godini, te je, prema tome, Tursku vojsku rat zatekao u najtežem organizacijskom stanju.
Mobilizacija vojske nije nikako bila pripremljena za vođenje rata u evropskom dijelu Turske. Šta više, umjesto pripreme za mobilizaciju, prije početka iste, izvršeno je otpuštanje velikog broja islužnika – nizama. U toku same mobilizacije pojavila su se mnogobrojna naređenja i kontranaređenja. Vidjelo se da se mobilizacija ne vrši po planu i da njom niko ne rukovodi; nizamske jedinice nisu se mogle popuniti svojim rezervistima (ihtijatom) već je preko 50% redifa ušlo u nizamske jedinice. Dakle, odmah je narušena osnovna podjela na operativnu vojsku u koju je ušao slabo uvježbani redifski kontigent, ka i regrutni kontingent, koji nije bio ni najelementarnije obučen i osposobljen.[14]
Dolaskom Nazim-paše na čelo Vrhovne vojne uprave, sa dužnosti su bili udaljeni mnogi oficiri koji su otpočeli rad na reorganizaciji Turske vojske. Zbog toga su moblizacija i koncentracija vojske bile postavljene u najteže uslove, jer su ovim važnim poslovima počeli da rukovode oni koji nisu bili kompetentni za ove komplikovane aktivnosti, od čijeg izvršenja, u mnogome, i zavisi ishod rata.
Oficirski kor Turske vojske bio je politički podvojen, međusobno zavađen i, pri tome, nepotpuno odan svojoj službi. Komandovanje je dato politički pouzdanim i poslušnim ličnostima koje, vrlo često, po svojom sposobnostima nisu bile sposobne da vrše svoje uloge. Zbog toga je, npr. Taksin-paša, bez otpora i olako predao Solun; Karasaid i Feti-paša slabo su vodili svoje korpuse, a Zeki-paša je eksperimentisao cijelom armijom. Karijerizam i nezadovoljstvo u oficirskom koru učinili su odsustvo motivacije za ovaj rat i čvršće veze između oficira i vojnika. Zbog toga se trupe nisu potpomagale kako treba i bile su demoralisane lošim primjerom starješina.[15]
Obuka vojske nije vršena racionalno. U svakoj armijskoj oblasti bio je po jedan ogledni puk za svaki rod vojske, pod komandom njemačkih instruktora. Gađanje je vršeno sa vrlo ograničenim brojem metaka, zbog čega je, naročito artiljerija ostala neuvježbana, mada je bila naoružana modernim njemačkim topovima.
Slaba naučna i stručna sprema turskih oficira (55 % iz trupe i 45 % iz škole) pored njihove opšte malobrojnosti u odnosu na mobilisanu vojsku (1908.godine u Turskoj vojsci bilo je 19.175 oficira, a u borbi jedan oficir komandovao je sa 130-150 vojnika) činila je Tursku vojsku malo sposobnom za manevrisanje i rad po inicijativi starješina.[16]
Organizacija snabdijevanja vojske, posebno Indendantska služba, nije bila spremna ni za osnovne potrebe. Organizacija komorskih baza bila je veoma slaba. Zbog toga je sav posao snabdijevanja municijom i ostalim potrebama u pokretnim operacijama bio neadekvatan.[17]
Zamorena ratom sa Italijom, u Tripolisu od 1911.godine i unutrašnjim nemirima – ratovima (u Albaniji i Arabiji), finansijski iznurena, tek što je u avgustu 1912.godine otpustila iz evropskom dijela Turske oko 120.000 isluženih vojnika, Anadolaca, Turska otpočinje novu mobilizaciju.
Obostrani gubici
Srpska vojska imala je oko 5.000 poginulih i oko 18.000 ranjenih, kao i preko 18.000 mrtvih od rana i bolesti. [18]
Zarobljeno je 16.346 turskih vojnika (od njih odmah je pušteno kućama 5.000 hrišćana koji su se sami predali) i 354 oficira. Tome treba dodati i oko 2.000 ljudi koji su se dobrovoljno predali u Albaniji (na Škumbi i prema Korči).[19]
Odnos politike i vojske
Interesi balkanskih kraljevina protiv Turske bili su opšti i zajednički. Srpsko-bugarske diferencije smetale su njihovom sporazumu, mada je on bio osnovni uslov za uspješan rat protiv Turske. On je bio na prvom mjestu, jer je time bilo omogućeno pristupanje njima Grčke i Crne Gore.[20]
Ministar vojni, Nazim-paša, nije vjerovao da će se Srbija i Bugarska sporazumjeti. Za njega je saveznička nota bila „blef“, pa je uvjeravao svoju vladu da može izaći na kraj sa snagama i sredstvima koja je imao u evropskom dijelu Turske. Nova vlada Muhtar-paše, željela je da, otpuštanjem vojnika iz kasarni, dobije na ugledu i osigura pobjedu na predstojećim izborima za parlament.
Srpska vojska je zadatke srpske politike uspješno i na vrijeme rješavala, tako da se s pravom može konstatovati da je odnos između vojske (strategije) i politike u tom ratu bio ispravan.
Odnos dijela međunarodne zajednice
Intervencija evropskih sila: 25.09. u Beogradu, Sofiji, Atini i na Cetinju, a tako isto i u Carigradu, 27.09., da Turska realizuje član 23. Berlinskog ugovora – zakasnila je.
Za to vrijeme izbili su pogranični sukobi koji su ubrzali objavu rata. Na srpskoj granici, od 02.10. vodili su se krvavi bojevi na Merdarima i kod Vasiljevačkih karaula. Srpski poslanik je 04.10. uveče u Carigradu predao deklaraciju svoje vlade, koja je bila isto što i objava rata; istoga dana i Bugarska je objavila rat Turskoj, a Grčka, 06.10. Crna Gora objavila je rat Turskoj još 25.09. i otpočela neprijateljstva. Smatrajući da su zahtjevi balkanskih kraljevina u noti od 06.09. neprihvatljivi, Turska objavljuje rat saveznicima. Pod pritiskom zapleta na Balkanu, Turska je 05.10. bila prinuđena zaključiti mir sa Italijom u Lozani. Zahvaljujući zapletu na Balkanu, Italija je od Turske dobila Tripolis, mada je u Libiji i, pored toga, nastavljen rat slabijeg intenziteta.[21]
Politički protežirana od strane Njemačke, Turska je, pored organizacijskog napretka svoje vojske i flote, mogla računati i na materijalnu pomoć Njemačke, u oružju, municiji, drugoj ubojnoj i materijalnoj spremi, pa i u finansijskom pogledu.[22]
Autro-Ugarska je smatrala da Turska može uspješno riješiti ovaj problem i dopustila je da se saveznici mobilišu, davši još i Rusiji obećanje o neutralnosti.
Karakteristike geografsko-strategijskih cjelina i bojišta (zemljište, komunikacije, stanovništvo i operacijski pravci)
Zemljište, po kome vodi Ibarski operacijski pravac, izrazito je planinsko, ispresijecano i sa malo komunikacija. Za kretanje vojnih kolona koristili su se putevi od Raške ka Novom Pazaru i od Raške ka Mitrovici. Za operacije na ovom zemljištu mogli su se upotrijebiti i pravci duž pomenutih puteva, preko planinskih grebena Kopaonika, Rogozne i Sokolovice. Uzanom dolinom rijeke Ibar, vezuje se Kosovo sa dolinom Zapadne Morave. Rijeka Ibar, na prostoru od Mitrovice do Raške, znatna je prepreka, i, u kišovito doba, teško se prelazila, sem po mostovima u Raškoj, blizu Mitrovice i u Mitrovici. Rijeka Raška, uz koju vodi put od Raške za Novi Pazar, neznatno je; ona teče usječenom dolinom. Operacije ovim pravcem vodile su se preko planinskih ogranaka, po objema stranama ove rijeke.[23]
Opisujući nacinalnu i vjersku strukturu stanovništva, Vojin Maksimović, shodno tadašnjim prilikama, Bošnjake tretira kao Srbe-Muslimane i ističe da su prema srpskoj vojsci bili neprijateljski raspoloženi. U vezi s tim, on piše: „Stanovnici ove prostorije Srbi su, pravoslavni i muslimani, uz prilično jak procenat Arnauta. Kako Arnauti, tako i Srbi-Muslimani neprijateljski su bili raspoloženi prema nama i oni su, uglavnom, i dali otpor Ibarskoj vojsci. Jedan od važnih zadataka naših trupa bio je da razoružaju muslimane ovoga kraja. Mesna sredstva ovoga kraja nedovoljna su za ishranu jedne naše divizije i za najkraće vreme, jer je kraj siromašan.“[24]
Na ovom prostoru karakteristični su Sandžački i Ibarski operacijski pravci. Sandžački operacijski pravac: Javor – Sjenica sa pomoćnim pravcem: Sjenica – Plevlja – Metaljka (granica sa Austro-Ugarskom/BiH). Ibarski operacijski pravac: Raška – Mitrovica sa pomoćnim pravcima: Raška – Novi Pazar i Mitrovica – Peć, vezuje se na zapadu sa Limskom visoravni, koja je bila operacijski objekat Javorske brigade, kao i sa Crnom Gorom. Ova visoravan, zasebna je geografsko-strategijska cjelina; to je koridor, koji spaja Bosnu i Hercegovinu sa Starom Srbijom i Srbiju sa Crnom Gorom. Ističući geopolitički značaj Sandžaka, Vojin Maksimović piše: „Kao politički objekat, ova je prostorija, zajedno sa gornjim slivom reke Ibar, pod imenom ‘Novopazarski sandžak’, znatno dugo, posle okupacije Bosne od strane Austro-Ugarske zanimala spoljnu politiku Evrope, jer je austro-ugarska politika želela da i ovaj kraj okupira, te da na taj način postigne dva važna cilja: 1) konačno razdvojiti Srbiju od Crne Gore i sa ove strane obuhvatiti Srbiju i Crnu Goru i 2) da zauzećem Kosovske Mitrovice, kroz Sandžak, olakša ekonomsko nadiranje germanske rase ka Solunu i Maloj Aziji (‘Levantski program’)“.[25]
Put, koji je od Požege vodio preko Ivanjice i Javora za Sjenicu, bio je operacijski pravac Javorske brigade, koja je, silazeći u Sjeničko polje, ovlađivala sredinom Limske visoravni da odatle razvije svoje operacije: 1) na sjeverozapad do bosanske granice, pravcem ka Plevljima; 2) preko Duge poljane ka Novom Pazaru, za vezu sa Ibarskom vojskom; 3) ka Bijelom Polju, za vezu sa Crnogorcima.
Opisujući karakteristike ove geostrategijske cjelilne Vojin Maksimović piše: „Prolaznost ovoga kraja ograničena je samo na postojeći mali broj puteva; snabdevanje veće jedinice ovde bi bilo jako otežano, jer je kraj siromašan, te se mesnim sredstvima ne bi moglo pomoći, a zbog udaljenosti od železnice Užice-Stalać, komorsko doturanje potreba iz pozadine, bilo bi teško i nepotpuno. Stanovništvo ovoga kraja mešovitog je religioznog sastava, na jak otpor njegov nije se računalo“.[26]
Boj za Sjenicu
Opisujući prilike za ovaj boj, Vojin Maksimović piše: „Dana 02.10.1912.godine u veče Javorska brigada prikupljala se na Javoru sa 4.pp II.poz.* i 3. prekobrojnim pp na Troglavu. Dva odelenja municijske kolone još nisu bila stigla u sastav brigade. Komunikacijski pravac brigade bio je srazmerno znatno dugačak i težak za saobraćaj, jer je put Ivanjica – Javor bio završen tek ovoga dana. Ovoga dana na turskoj strani puškarali su se seljaci Srbi sa Turcima i Arnautima. Saznalo se, da u Prijepolju ima 1.100 mustahfiza, u Plevljima 450 nizama, 1.800 mustahfiza, jedna brdska baterija dva poljska topa i četiri mitraljeza, na Kalipolju i Karaulama ima jedan bataljon redifa. Ishrana trupa naišla je na velike teškoće zbog administrativne nepripremljenosti; put od Požege do Javora, kojim je imao da ide dotur svih potreba, nije bio potpuno završen, vojne stanice u Požegi, Ivanjici, Arilju i Kušićima nisu imale skoro ništa od hrane, mada se planom koncentracije predviđalo da one imaju potrebne količine hrane i furaži. Vreme od 02.-05.10. upotrebljeno je za popunjavanje komore hranom i za popravku vojne spreme. Neprijatelj je pojačao neke svoje pogranične karaule sa po 20 – 30 vojnika (redifa), a neke napustio“.[27]
U ponoć 05/06.10. od Vrhovne komande dobiveno je naređenje br. 5. u kojem je istaknuto da je Turskoj objavljen rat, što je naredbom saopšteno svim trupama. Brigadi je dato u zadatak da bude na Javoru i brani se, ako neprijatelj napadne, u isto vrijeme da izviđa ka Sjenici. U toku ovoga dana brigada je zauzela karaule od Trudova do Mešatlije. U cilju izviđanja upućene su izviđačke čete u četiri pravca, ka Sjenici. Od ovih četa dvije su naišle na jači otpor kod sela Prsule i Sulubine i zaustavile se.
Dana 07.10. vršeno je nasilno izviđanje i Turci su protjerani u pravcu Kladnice. Predstraže brigade bile su na turskom zemljištu na linijama: Leskovac – karaula Divlja Rijeka i Ogorijevac – Vojovo brdo.
U toku noći 07/08.10. Turci su: 1) napustili Kalipolje i pogranične objekte koji su od strane Javorske brigade odmah zauzeti i 2) ka Sjenici odselili i stanovništvo iz sela bilzu granice, duž puta Javor – Sjenica. Predstraža brigade ovoga dana zanoćila je na liniji: Brezje – Leskovac – Divlja Rijeka.
Dana 09.10. Turci su napali na desno krilo predstražnog rasporeda, ali je napad odbijen.
Dana 10.10. Javorska se brigada grupisala na turskom zemljištu. U 08.30 od Vrhovne komande dobiveno je naređenje br. 119 da se odmah napadne i zauzme Sjenica. Kako su Turci i ovoga dana napli na predstražu, ova je pojačana i napad je do 11.00 odbijen.
Nastupanje ka Sjenici otpočelo je u 13.15 u dvije kolone. Lijeva je izbila na Kanjevicu, gdje je došla pod unakrsnu vatru. Brzometna baterija otvorila je vatru istočno od Kanjevice i ubrzo ućutkala tursku artiljeriju. Pojačana u svome prvom borbenom redu, produženjem lijevog krila sa dva bataljona, lijeva kolona je preduzela nastupanje i oko 18.30 došla do rijeke Vape.
Desna kolona, sa dva predstražarska bataljona, koji su bili razvijeni, zbog borbe, na predstražnom rasporedu, nastupala je borbenim poretkom preko Grede i Brezja, sa rezervom pozadi lijevog krila.
Oko 17.00 ova kolona stigla je na rijeku Vapu. Eskadron konjice uveče je dospio do sela Štavlja, gdje je i zanoćio.
U 20.00 komandant Javorske brigade naredio je lijevoj koloni da izvrši noćni napad, koji je i pokušan sa tri bataljona, no, nije uspio. Kako je desna kolona, oko 10.00, bez borbe zauzela Lupoglav, to je veći dio snage liijeve kolone 11.10. do 04.00 prikupljen na Lupoglavu, a pet četa ostale su prema Velikom Dubniku.
Dana 11.10. prijepodne, 3. prekobrojni pp potpomognut vatrom brzometne baterije sa Lupoglava zauzeo je Šušaru, posle čega je nastavio napad na turski položaj, na Radišića Brdu, potpomognut vatrom brzometne baterije i napadom dva bataljona 4.pp II.poz., poslije slabog otpora, u 12.00 zauzeo je Radišića Brdo.
U 12.00 javili su se palramentari (pregovarači) pitajući za uslove pod kojima se Sjenica može predati. U 14.00 Sjenica se predala. Javorska brigada zanoćila je u Sjenici sa obezbeđenjem. Turci su odstupili ka Pešteru, Dugoj Poljani i Prijepolju.
Turske sdnage bile su sastava: 2. bataljon 60.nizamskog pp (iz Plevlja) i oko 2.000 redifa i mustahfiza.
Gubici Javorske brigade: 17 poginulih, 90 ranjenih i 96 nestalih.
Turski gubici: 54 poginulih, 80 zarobljenih, znatan broj ranjenih.
Ratni plijen Srpske vojske: jedna zastava, 19 topova, 4 merzera i znatan broj pušaka, municije i šatora.
Novopazarska operacija
Turci su 04. oktobra napustili svoju pograničnu karaulu kod Raške, a 05. oktobra objekte pozadi ove karaule.
U noći 05/06.10.1912.godine Vrhovna komanda saopštava da je objavljen rat Turskoj i naređuje: „Ibarska vojska 06. oktobra u 06.00 časova da pređe granicu, da nastupa i zauzme Novi Pazar; po zauzeću Novog Pazara spremiti ga za odbranu i jedan združeni odred uputiti Mitrovici, a na Jošanicu i Dahojeviće odelenja za obezbeđenja. U Novom Pazaru sačekati dalje naređenje“.[28]
Dana 06.10. Ibarska vojska prešla je granicu i otpočela nastupanje ka Novom Pazaru u tri kolone. Desna kolona, pod komandom generalštabnog potpukovnika Nikolajević Milivoja, dejstvovala je od karaule Kuti, pravcem Glavač – Sokolovica – Đurđevi Stubovi – Novi Pazar, sa zadatkom da napadne Turke kod Novog Pazara sa sjeverozapada. Srednja kolona, pod komandom inžinjerijskog potpukovnika Jovanović Andrije, nastupala je dolinom rijeke Raške, ka Novom Pazaru, na frontu utvrđenog položaja. Lijeva kolona, pod komandom pješadijskog pukovnika Janković Mihajla, nastupala je vododjelnicom između rijeka Ibar i Raška, preko zagraničnih objekata i Visine, ka Novom Pazaru, sa zadatkom da napadne jugoistočni front. Tokom kretanja za osiguranje isturene su dvije čete, najprije dolinom Ibra, a potom u pravcu Koma i Vinogora. Ovoj koloni marševski cilj bio je linija selo Cokovići – greben Debeljak. Komora za snabdijevanje je ostala u Raškoj, a ka Novom Pazaru i Sjenici upućene su konjičke patrole.[29]
Dana 08.10
Nastupanje Ibarske vojske prema Novom Pazaru izvršeno je 08.10. u tri kolone.
Lijeva kolona otpočela je nastupanja u 05.00 i bez zadržavanja, u 15.45, izbila sa glavninom na Vinorog, gdje je zanoćila, sa desnom pobočnicom na Grabu, a lijevom isturenom ka Hanu Rogozni. Pošto se 08.10. vrijeme stabilizovano, između lijeve i srednje kolone uspostavljena je veza heliografima. Osim toga, istoga dana je uspostavljena i relejna veza između ovih kolona. Na taj način je preko srednje kolone ostvarena veza sa desnom kolonom.
Srednja kolona nastupala je u borbenom poretku. Nastupajući bez prepreka, srednja kolona je, oko 16.00 stigla na Javorsku Rijeku, sa glavnom snagom na desnoj obali Raške, gdje je zanoćila pod zaštitom prednjih dijelova, prema Novom Pazaru i u pravcu lijeve kolone. Na desnoj obali Raške (na padini planine Sokolovice), zanoćio je jedan bataljon koji je ovoga dana pridodat srednjoj koloni. Nastupanje srednje kolone ovoga dana bilo je vrlo obazrivo i sporo, čemu uzrok treba tražiti u prethodnim dvodnevnim borbama, zamorenosti i utisku dobivenom od dotadašnjih turskih prepada, kao i teškom terenu. Da bi pobudio vojnike na brže kretanje, komandant Ibarske vojske, lično je došao kod srednje kolone i naredio energičniji pokret i rad.
Desna kolona bila je usamljena i istaknuta. Stoga je njen komandant riješio da u toku 08.10. ostane gde je i bio, obezbjeđujući se što bolje i čekajući da srednja kolona dođe na liniju lijevog odreda njegove kolone. Toga dana desna kolona dobila je vezu sa srednjom kolonom i sa komandantom Ibarske vojske preko ordonansa. Pokušaji heliografisanja iz desne kolone sa srednjom kao i sa Raškom, nisu uspjeli.
Na desnom krilu desne kolone od jutra se vodila jaka borba, koja je trajala do mraka. Opisujućio je, Vojin Maksimović piše: „Neprijatelj je energično nadirao prema desnom odredu na Vidniku i dejstvovao artilerijom sa Đurđevih Stubova, zbog toga je odred pojačan jednom četom iz glavnine leve kolone. Kako se u mrak 08.10. već jasno ispoljilo, da se na Vidniku bije odsudno, međutim održavanje Vidnika bilo je vrlo važno po dalje nastupanje ka Đurđevim Stubovima, to je komandant desne kolone odlučio da svoje desno krilo pojača do tri bataljona, a levo da ostane sa jednim bataljonom i poljskom brzometnom baterijom. Desna kolona održala se 08.10. na položajima koje je zauzela 07.10.“[30]
Opšta rezerva vojske zanoćila je kod sela Glušci, pozadi rezerve srednje kolone. Štab Ibarske vojske prešao je ovoga dana iz Raške u Glušce i tu zanoćio.
U 20.00 komandant Ibarske vojske izdao je dispoziciju za 09.10.: „Neprijatelj se povukao u novopazarski utvrđeni logor. Sve tri kolone 09.10. od 07.00 da energično nastupaju u cilju opšteg napada na Novi Pazar, održavajući međusobnu vezu i potpomažući se. Leva kolona da obezbedi bok od Mitrovice. Opšta rezerva nastupat će za srednjom kolonom; zavojište, u početku boja, kod sela Glušci; komandant vojske biće, u početku, kod srednje kolone; municiju popuniti i hranu izdati u toku noći.“[31] Prema Vojinu Maksimoviću: „Neuspeh slabe srednje kolone 06. i 07.10. imao je po Ibarsku vojsku teže posledice, no što bi trebalo. Na ovome primeru jasno se prikazuje: 1) Nepripremljenost našeg komandnog elementa za samostalan rad i kooperisanje pri nastupanju u nekoliko neporedanih kolona; 2) Slaba organizacija veze između kolona na ispresecanom terenu; 3) Slabost srednje kolone poslužila je kao osnova za razvoj njenog neuspjeha. Energično držanje komandanta ove kolone pomoglo je održanju reda i vaspostavljanju nastupne sposobnosti kolone; 4) Obrazovanje opšte rezerve pozadi srednje kolone umesno je bilo, samo je to trebalo uraditi još 06.10; 5) Kod desne kolone dugo se bori desni odred protiv neprijateljske jake snage, a ne pojačava se dovoljno bragovremeno, zbog toga je bila opasnost da se izgubi Vidnička kosa; 6) Srednja kolona, više pod moralnim utiskom prvih neuspešnih borbi, 08.10. nastupa sporo; 7) Neprijatelj, brojno, nije bio ni približno tako jak da je cela divizija morala izgubiti dva dana od nastupanja i 8) Ostajanjem desne kolone na istaknutim položajima u toku 06. i 07.10. pravilno je bilo, mada ova kolona nije bila onako jako napadana kao srednja kolona.“[32]
Dana 09.10.
Lijeva kolona je sa svojom prethodnicom krenula sa Vinoroga u pravcu Debeljaka i Mokričkom položaju. Dvije čete sa dva brdska topa ostavljene su na Vinorogu za zaštitu pozadine, jedna četa na Grabu, za vezu sa srednjom kolonom i za obezbjeđenje pozadine, dvije čete sa dva brdska topa, kao desna pobočnica prema selu Cokovići; konjica je upućena ka Hanu Rogozna, na put koji iz Mitrovice vodi Novom Pazaru. Ova kolona stupila je u borbu oko 10.00. Vojin Maksimović piše: „Neprijatelj se držao na levoj obali Izbičke reke, i, u isto vreme, polazio je napred da posedne greben Debeljak. Prethodnica leve kolone (5.prekobrojni pp) razvila se i susrela na Debeljaku sa neprijateljem, koji se oko 12.00 povukao ka Podbijelju; njegova artilerija iz Mokričkih utvrđenja tukla je Debeljak, (gde je ranjen i komandant 5. prekobr. pp). Brdska baterija, koja se razvila na Debeljaku otvorila je vatru protiv neprijateljske artilerije. Oko podne smenjen je komandant leve kolone pukovnik Mihajlo Janković zbog bolesti, za komandant ove kolone komandant Ibarske vojske odredio je komandanta artilerije potpukovnika Čedomira Markovića. Po ovlađivanju Debeljakom, leeva se kolona razvila protiv Mokričkih položaja. Oko 15.00 na celoj liniji vođena je jaka borba. Desno krilo nastupilo je ka Podbijelju, koji je u 16.00 zauzet. Pred mrak neprijatelj je napustio Mokrička utvrđenja i povukao se u varoš. Veza sa srednjom kolonom postignuta je oko 10.00.“[33]
Srednja kolona u 07.00 otpočela je nastupanje borbenim poretkom. Odmah je pojačana jednim bataljonom iz opšte rezrve. Vojin Maksimović piše: „Na desnom krilu, levom obalom Raške, nastupao je bataljon 12.pp sa dva brdska topa i odelenjem ustaša**, pravcem sa Sokolovice preko Visa iznad sela Blaževa za napad na neprijateljski položaj kod Dublja. Levo krilo, 3.bataljon 11.pp sa poljskom baterijom, razvijalo se za napad preko sela Cokovići na centar neprijateljskog položaja. Rezerva (jedan bataljon i jedna poljska baterija) nastupala je za sredinom kolone, dolinom reke Raške. Oko 08.00 borba je otpočela na levom krilu prema Cokovićima, baterija levog krila uspešno je potpomagala napad svoje pešadije. Oko 11.00 borba se razvila na celom frontu. Oko 13.00 zauzeta je kosa Cokovića; neprijatelj se povukao na poslednju liniju odbrane Novog Pazara, Mokricu i Podbijelje. Desnokrilni bataljon 12.pp u nastupanju potpao je pod unakrsnu neprijateljsku vatru sa Dublja i sa Đurđevih Stubova i imao znatne gubitke, borio se do 15.00, bez pomoći svoje artilerije, posle toga vremena potpomagala ga je poljska baterija sa levoga krila, ali bataljon nije mogao dalje nastupati. Treća poljska baterija (iz rezerve) stupila je u borbu kod sela Blaževa, bez znatnoga rezultata, jer nije mogla tuči utvrđenje na Dublju, čija je artilerija branila pristup iz doline Raške. Oko 15.00 kada je baterija od Glušačkog položaja izašla na podesan položaj i za kratko je vreme ućutkala neprijateljsku artileriju na Dublju, cela srednja kolona tada pođe uspešno unapred. U cilju jačeg artilerijskog dejstva primaknuta je bila i haubička baterija, koja nije pre mraka izašla na položaj. Gradska baterija (dva dugačka topa 12 cm) stigla je do Raške drumom, oko 02.00 10.10. Levo krilo srednje kolone, znatno odvojeno od desnog krila, doprlo je pred veče do iznad varoši u pozadinu Mokračkih utvrđenja. Desnokrilni bataljon ostao je prema Dublju. Bataljon iz rezerve popunio je prazninu u dolini Raške između desnog i levog odseka srednje kolone.“[34]
Desna kolona. U toku noći 08/09.10 poljska baterija lijevog odsjeka promijenila je položaj za naprijied da bi uspješno mogla tući položaje na Đurđevim Stubovima. Desni odsjek bio je pojačan 09.10. izjutra i činio je ¾ snage desne kolone, no, on je bio bez artiljerije. Komandant kolone bio je kod lijevog odsjeka. Vojin Maksimović piše: „U 08.00 neprijateljska artilerija sa Đurđevih Stubova otvorila je vatru protiv delova desne kolone. Poljska baterija desne kolone otvorila je vatru portiv Đurđevih Stubova i jako otežavala dejstvo neprijateljske artilerije. U toku noći 08/09.10. od komandanta Ibarske vojske dobiveno je naređenje za rad 09.10. Prema ovome naređenju, komandant desne kolone naredio je da levi odsek vrši demonstrativan napad protiv Đurđevih Stubova, da bi se olakšao napad desnog glavnog odseka. Komandant levog odseka može upotrebiti jednu četu 12.pp III.poz. za osiguranje desnog krila. Desni odsek, tri bataljona sa mitraljeskim odelenjem, vod konjice i vod bolničara da napadnu kosom na desnoj obali reke Deževe, za obilazak Novog Pazara sa zapadne strane. Ovaj je odsek u 13.30 stupio u jaku borbu, koja je trajala do mraka i završila se odstupanjem neprijatelja, na koga je jako desjtvovala mitraljeska vatra. Levi odsek dejstvovao je artilerijskom vatrom; prednje čete zauzele su Magareće brdo. Desni odsek uspešno je nastupao i približio se Đurđevim Stubovima. Opšta rezerva i Štab Ibarske vojske zanoćili su ispred sela Glušci.“[35]
Komandant Ibarske vojske je 09.10. od Vrhovne komande dobio depešu br. 82, u kojoj se obavještava o uspješnom nastupanju na cijelom frontu i završava sa: „Ibarska vojska ne sme i dalje da izostane. Šumadija treba da čuje i za njena junačka dela. NJ.V. Kralj Petar I poziva Šumadince da složno navale na neprijatelja i što pre osvoje Novi Pazar“.[36] Povodom ove depeše komandat Ibarske vojske je izdao dispoziciju za 10.10. naređujući, da se u 07.00 produži napad i zauzme Novi Pazar. Uz ovu dispoziciju priložena je i naprijed navedena depeša Vrhovne komande. Vojislav Maksimović piše: „Oko pola noći komandantu Ibarske vojske prijavilo se šest izaslanika građanstva Novog Pazara koji su ponudili predaju varoši. Neznatan deo turskih trupa pod zaklonom mraka odstupio je dolinom Jošanice ka Peći, deo redifa i Arnauta razbegoše se. Ostala je samo naoružana organizovana odbrana od meštana Novopazaraca. Za 10.10. naređeno je da se preduzme napad bez naročitog naređenja komandanta Ibarske vojske, jer je varoš ponudilo predaju. Sem toga, naređeno je posedanje varoši Novog Pazara i okoline: Leva kolona, ostavlja jednu četu na Vinorogu, a odred sa Vinoroga upućen je ka Hanu Rogozni, a po jedna četa ka Cokoviću i na Inogošu. Glavnina kolone na liniji: Debeljak – Česme – Brđani Han; Desna kolona, dva batajona sa brzometnom baterijom postavila je za osiguranje od strane Sjenice i doline Jošanice sa jednom četom na Đurđevim Stubovima. Ostatak kolone kod kasarne kao i Srednja kolona i opšta rezerva.“[37]
Trupe su bez otpora ušle u Novi Pazar do mraka 10.10. Odmah je preduzeto razoružavanje stanovništva Novopazarskog sandžaka.
Gubici Ibarske vojske u borbama 06. do 10.10.: dva oficira poginula i osam ranjenih; 116 podoficira i vojnika poginulih i 435 ranjenih; nestalih tri vojnika. Ukupno 564.
Turski gubici: oko 300 poginulih i 700 ranjenih.
Ratni plijen Srpske vojske: jedna zastava, šest krupovih topova, 10 lahitovih topova, 33 merzera i veći broj starih topova, preko 9.000 pušaka i preko 10 miliona puščanih i revolverskih metaka.
Dana 11.10. primljena je depeša – naređenje Vrhovne komande, kojom se pohvaljuje Ibarska vojska za uspjeh i naređuje se slanjee odreda ka Mitrovici u duhu već izdate direktive.
Prema izveštaju komandanta Ibarske vojske „neprijateljske snage bile su jačine: 3,5 nizamska tabora, jedna brdska brzometna baterija, četiri do pet bataljona redifa, znatan broj dobrovoljaca, kao i izvesne redifske jedinice iz Sjenice, Berana, Peći i Đakovice. Komandant Ibarske vojske cenio je snage neprijatelja na oko 12.000 borca sa 10 topova ‘ostragana’“.[38]
U zaključnim razmatranjima Vojin Maksimović, o ovoj operaciji, ističe:
„Novopazarska operacija Ibarske vojske tip je operacije po planinskom zemljištu, naseljenom fanatiziranim neprijateljskim stanovništvom. Odnos naših trupa, u ovim prvim borbama, ističe se odlika mase (3/4) iz II poziva, slabije opremljeni i sa slabijim starešinskim kadrom; ovo poslednje bilo je od uticaja i na držanje trupa u borbama, koje su bile prve posle toliko godina, od rata 1885.godine. Organizacija nastupanja sa tri kolone pravilna je. Grupisanje snaga bilo je suviše jako kod leve kolone, naročito kada se ima na umu težak teren, po kome je ona imala da nastupa i potreba, da srednja kolona održava vezu sa krilnim kolonama i da nastupa najudobnijim pravcem. Pridavanje poljske artilerije krilnim kolonama bilo je nezgodno, jer se ona tamo nije mogla ni kretati: iz leve kolone vraćena je poljska baterija, ili je imala vrlo sporo (u desnoj koloni). Krilne kolone u planinskoj vojni, kada imaju da nastupaju po rđavim putevima moraju imati brdske artilerije, a poljska se artilerija pridaje kolonama, koje maršuju po odgovarajućem lakšem zemljištu, po kome vode kolski putevi. U svakom slučaju, desna kolona trebala je da ima još i jednu brdsku bateriju, koja bi mogla pratiti pešadiju (desnog odseka na Vidiku) i olakšati joj situaciju. Rđava veza između kolona 6. 7. pa i 8.10. imala je za posledicu, da su kolone radile nezavisno jedan od druge. Ova okolnost bila je uzrok, da je desna kolona ostala, inače potpuno umesno, u toku 6., 7 i 8.10. na svome mestu i istrajala, što je nesumljivo moralo uticati na neprijatelja, da se povuče dolinom reke Raške, posle ovoga uspeha. Vraćanje leve kolone 07.10. iza Visine, ka Raškoj, što je zajedno sa povlačenjem srednje kolone izazavalo paniku u Raškoj i dalje, nije bilo opravdano. Leva, najjača kolona (10 bataljona) mogla je uputiti dva bataljona 11.pp neposredno u desni bok neprijatelja koji nadiraše protiv srednje kolone, a glavnina leve kolone svojim daljim nadiranjem preko Debeljaka ka Novom Pazaru izvršila bi svoj zadatak. Ovako su uzaludno izgubljena dva dana i napravljena panika u pozadinu (čak do Kraljeva).“[39]
Što se tiče odnosa snaga koje su učestvovale u borbama ispred Novog Pazara, „turski podatci slažu se u tome, da regularnih turskih trupa uopšte nije bilo. Do 03.10. u Novom Pazaru bila su dva nizamska bataljona 20. dvizije, koji su 03.10. upućeni na crnogorsku granicu, pošto je ova divizija udelovala protiv Crne Gore. Za odbranu Novog Pazara bio je formiran dobrovoljački odred, 1.500 bašibozuka naoružanih raznovrsnim puškama. Ovi dobrovoljci imali su dnevno po 7,5 turskih groša plate. Od artilerije odred je upotrebio nekoliko starih sporometnih topova. Ovim odredom komandovao je predsednik opštine Novog Pazara Arif Komadina, koji je poginuo 09.10. u borbi na Debeljaku. Komandovanje ovakvim odredom bilo je po sve primitivno. Veći broj bašibozuka posle završene borbe razilaze se, u noć svojim kućama. Ovim su se dobrovoljcima pridruživali i meštani muslimani iz sela u blizini granice, tako, da je ukupno moglo biti oko 3 – 4.000 naoružanih ljudi, obveznika Novopazarskog redifskog puka i dobrovoljaca. Komandant Ibarske vojske cenio ih je na oko 10 – 12.000 boraca. Ako bi se ovi turski podatci uzeli kao tačni, onda se operacija Ibarske vojske protiv Novog Pazara mora smatrati kao spora, a snaga Ibarske vojske znatno jača no što je trebalo da bude.“[40]
Zaključna razmatranja
Zauzećem Novog Pazara stvorena je osnovica za dalje nastupanje Ibarske vojske u susret Crnogorcima, u pravcu Peći. Ova operacija izvršena je tokom narednih dana. Ibarska vojska se u istom sastavu, sa kojim je operisala protiv Novog Pazara, 12.10. uputila iz Novog Pazara za Mitrovicu.[41]
Nakon Kumanovske bitke, izdata je naredba za gonjenje, u kojoj se personal I armije obavještava da je Sjenica zauzeta. Za 12.10. komandant I armije izdao je zapovijest br. 140 koja glasi: „Neprijatelj je juče potisnut na celom frontu od s. Lopate – D. Konjare – Zebnjak – Klečovce i povukao se sa velikim gubitcima izgubiv 18 topova i 10 mitraljeza. Naša II armija dospela je do Crnog Vrha na Ovčem polju. Sjenica je pala. Naređujem…“[42]
Planirajući daljnje proširenjue teritorije, Vrhovana komanda 30.09.1912. godine izdaje direktivu broj 453, u kojoj komandantu III armije, naglašava: „Po dosadašnjim izvještajima vrlo je verovatno, da ćete imati protivu sebe samo slabija odelenja Turske vojske i gomile Arnauta. Verovatno je da će pogranični Arnauti biti za sada mirni, a docnije vladaće se prema prilikama. Bude li uspeha na našoj strani biće neutralni i obratno. Za naš dalji rat vrlo je značajno, da ih imamo za sebe, i da ih, stoga, treba štedeti i smatrati kao prijatelje, dokle to budu svojim vladanjem zasluživali“.[43]
Pord toga, Vrhovna komanda je 24.10.1912.godine, depešom br. 621, naredila: „1) Da Javorska brigada što pre i što bolje utvrdi Sjenicu i spremi je za odbranu; 2) Da Ibarska se vojska vrati iz Peći u Mitrovicu i da se Novi Pazar što bolje utvrdi i spremi za odbranu i 3) Da komandant mesta u Prištini što bolje utvrdi Prištinu i spremi je za odbranu. Ovo naređenje posledica je izveštaja da Austro-Ugarska koncentriše trupe prema granici Srbije, u cilju verovatne presije za obustavljanje neprijateljstava prema Turskoj.“[44]
Dana 26.10.1912.godine, Vrhovna komanda dobila je izvještaj od nadzornog oficira pograničnog reona iz Beograda o vojnim pripremama Austro-Ugarske u Bosni i Sremu.[45]
Ostala zapažanja
Tokom vojnih operacija Srpske vojske nisu bili pošteđeni ni vjerski objekti. Tako, npr., kada je komandant Moravske divizije sa svojim štabom prošao kroz Kumanovo, pored jedne džamije, pionirska četa moravskog pionirskog polubataljona vraćena je sa začelja lijeve divizijske kolone i porušila ovu džamiju. Tom prilikom poginuo je turski oficir sa nekoliko Albanaca, sa kojima se bio zatvorio u džamiju.[46]
Ratom sa Turskom, Srbija je ostvarila zavjetnu misao tolikih pokoljenja: „Osvećeno je Kosovo; oslobođena su iz vekovnog turskog ropstva braća u Staroj Srbiji i Maćedoniji; postignuta je veza sa Crnom Gorom; na jugu su, bez malo, dostignute granice Dušanove države. Mada nije postignut izlaz na Jadransko more, i pored uloženih napora, krvi i materijalnih žrtava, Srbija je ipak mogla, uglavnome, biti zadovoljna rezultatom rata. Na Kumanovu je, najzad, zadovoljena i ona davnašnja želja našeg naroda, za osvetom Kosova, jer, na Kumanovu je Kosovo, zaista, osvećeno. Turcima smo kod Kumanova zadali taj udarac koji ih je onesposobio za dalju vladavinu nad našim zemljama: Starom Srbijom i Maćedonijom. U Austro-Ugarskoj prva vest o našoj pobedi na Kumanovu primljena je sa neverovanjem. Kada je ova pobeda postala svršenim činom ona je, u vrhovima državne uprave Dvojne Monarhije, izazvala veliku nelagodnost i razočarenje u sopstvenu politiku neutralnog držanja u Balkanskom ratu. Tadašnji inspektor Austro-Ugarske vojske, đeneral Konrad fon Hecendorf (koji je u 1991.godini smenjen sa položaja NGŠ zbog suviše agresivnog uticaja na ministra spoljnih poslova u cilju da Monarhija što pre silom rasčisti situaciju sa Italijom i sa Srbijom), odmah je posle Kumanovske bitke, 15.10.1912.godine, predao Caru svoj vojno-politički esej, izlažući da je pobedom srpskog oružja kod Kumanova stvoren obrt u stanju prilika na Balkanu, te da su nastale prilike, koje je on još ranije predviđao: da Austro-Ugarska, u svome sopstvenome interesu, mora energično što pre intervenisati na Balkanu u korist održanja Turske i time sprečiti nagli porast snage Srbije i njenog prestiža kod Južnih Slavena Monarhije. Posle tri nedelje od ovoga eseja Hecendorf je ponovo postavljen za načelnika Glavnog Đeneralštaba austro-ugarske oružane sile, čime je sa najvišeg mesta u toj državi, dato priznanje ovom đeneralu na njegovo neprekidno nastojanje da se Srbija, kao opasni rival Austro-Ugarske monarhije mora što pre slomiti“.[47]
U zajedničkom ratu protiv Turske, Vrhovna komanda na Vardarskom vojištu pripadala je Srbiji, jer je na tom vojištu dejstvovala glavna srpska vojska, koja je bila brojno jača od bugarske vojske.[48]
Nakon završetka rata, Srbija se morala povući sa Jadranskog mora „ekonomski zatvorena i ograđena od mora Arbanijom, koju su evropske sile rešile da stvore nezavisnu“.[49] Srpska politika ovo je smatrala „nepostignuti ratni cilj koji nam je trebao da obezbedi slobodan život, to smo morali sebi pribaviti kompenzacije za izgubljeni izlaz na Jadransko more i za teritoriju u vezi ovog izlaza. Ovu nam je kompezaciju nudila samo dolina Vardara sa železničkom magistralnom kojom je sada mogla biti upućena naša trgovina na grčki Solun. Naše pravo na ovu našu životnu arteriju bilo je istorijski opravdano, a njega smo još sankcionisali i našim pobednim oružjem“.[50]
Što se tiče Bugarske, ona „nezavršivši svoj glavni ratni cilj, potpuno razbijanje turske vojske na Čatalđi, pri tom, iscrpljena vojnički, počinje menjati kurs svoje politike“.[51]
U drugoj polovini aprila 1913.godine „primećene su življe vojničke mere Austro-Ugarske u Bosni, na delu prema granici pređašnjeg Novopazarskog sandžaka; tamo Austrijanci hvataju naše patrole, koje su i ranije prolazile zemljištem, koje Austrijanci drže“.[52]
Raspoloženje „Arnauta u Ljuši, Dukađinu i Hasu nije bilo u korist našu, te se stoga još uvek moralo dobro paziti na ovoj strani i za tu svrhu morao je biti ostavljen izvestan deo snage. Arnauti iz Maće mogli su svakog časa preduzeti napade.“[53]
Literatura
- Vojna enciklopedija, Beograd, 1975.
- Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981
- puk. Vojin Maksimović, Istorija ratne veštine – Rat Srbije sa Turskom 1912.-1913. godine, predavanja 1927-28 (25-26) na Prvoj godini Više škole vojne akademije, Autografska radionica Vojne akademije, Beograd, 1925/26.
[1] Artiljerijski pukovnik Vojin Maksimović, Istorija ratne veštine – Rat Srbije sa Turskom 1912.-1913. godine, predavanja 1927-28 na Prvoj godini Više škole vojne akademije, Autografska radionica Vojne akademije, Beograd, 1925/26, 233. Bio je bio general Jugoslovenske vojske, rođen u Kladovu 1876, a umro u ratnom zarobljeništvu 1942. godine u Lingenu – Njemačka. U Prvom svjetskom ratu bio je NŠ 1. Srpske dobrovoljačke divizije u Dobrudži. Kasnije je bio predavač na Vojnoj Akademiji, komandant Zetske divizijske oblasti i dr. Napisao je: Istorija ratne veštine (1923-24.); Rat Srbije sa Turskom 1912-13 (1925-26); Spomenica Prve srpske dobrovoljačke divizije 1916-26 (1926.). Vojni leksikon, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981., 952.
[2] Isto, 30.
[3] Isto, 48.
[4] Isto, 137.
[5] Isto, 51.
[6] Isto, 135.
[7] Isto, 288.
[8] Isto, 136.
[9] Isto, 597.
[10] Isto, 74-76.
[11] Isto, 85-86.
[12] Isto, 89.
[13] Isto, 67-69.
[14] Isto, 598-599.
[15] Isto, 599.
[16] Isto, 600.
[17] Isto, 601.
[18] Isto, 605.
[19] Isto, 603.
[20] Isto, 14.
[21] Isto, 31-32.
[22] Isto, 596.
[23] Isto, 37-38.
[24] Isto, 38.
[25] Ibid.
[26] Isto, 37-39.
* Pješadijski puk drugog poziva (prim. Dž.N.).
[27] Isto, 152-153.
[28] Isto, 136.
[29] Isto, 136-137.
[30] Isto, 143.
[31] Isto, 143-145.
[32] Isto, 143–145.
[33] Isto, 145-146.
** Ustanika (prim. Dž. N.).
[34] Isto, 146-147.
[35] Isto, 147–148.
[36] Isto, 148.
[37] Isto, 148-149.
[38] Isto, 149-150.
[39] Isto, 150-151.
[40] Isto, 151-152.
[41] Isto, 286.
[42] Isto, 229.
[43] Artiljerijski pukovnik Vojin Maksimović, Istorija ratne veštine – Rat Srbije sa Turskom 1912.-1913. godine, predavanja 1927-28 na Prvoj godini Više škole vojne akademije, Autografska radionica Vojne akademije, Beograd, 1925/26, 117.
[44] Isto, 355.
[45] Isto, 358.
[46] Isto, 231.
[47] Isto, 595 i 228.
[48] Isto, 23.
[49] Isto, 591.
[50] Ibid.
[51] Ibid.
[52] Isto, 593.
[53] Isto, 594.
- Rad je predstavljen na simpoziju “SANDŽAK IZMEĐU 1912. I 2012. EMANCIPACIJA ILI OKUPACIJA” održanom 20. i 21.