Čučala vrana na trn, a kraj nje prođe lisica, pa joj uzgred dobaci:
„Zar nije bolje ležati u gnijezdu, nego visiti po trnju?“
„Nije“ – reče vrana – „kad čučim na trnju vidim ispred sebe do na kraj svijeta.“
Čučala vrana na trn, a kraj nje prođe lisica, pa joj uzgred dobaci:
„Zar nije bolje ležati u gnijezdu, nego visiti po trnju?“
„Nije“ – reče vrana – „kad čučim na trnju vidim ispred sebe do na kraj svijeta.“
Kada je jedan bogati čovjek bio na umoru, on pozva sva četiri svoja sina i reče im:
— Ostavljam vam bešare. Najstarijem ostavljam crn dušek, drugome b’jel behar, trećem zelen v’jenac, a najmlađem maven čador. Kada se šćednete d’jeliti, otiđite kod cara i on će vam protumačiti šta kome pripada.
Hasan-paša je imao od evlada samo jedno muško dijete. Bio je poštovan i cijenjen. Pred svoju smrt pozva sina:
— Sine moj! Ostavljam ti u amanet sav ovaj imetak, pa dobro pazi! Ukoliko budeš radio pošteno i trošio umjereno, nećeš nikada doći u priliku da prosiš, a ukoliko ostaneš bez imetka, nemoj prositi nego se objesi za ovaj direk, reče mu, pokazavši rukom na tavan. — To ti je moj amanet, sinko.
Altuna, Hadžira i Halima, tri pašine ćerke, ljepotice kao dženetske hurije, rođene su i rasle u Novom Pazaru. Zbog ljepote, bogatstva i ugleda što su posjedovale ove tri sestre, niko se nije usudio da ih zaprosi, “jer one su bile rođene samo za Stambol”, za carske saraje, a ne za Novi Pazar.
Putovao Alija Đerzelez od sela do sela po Pešteri i tražeći vode da pije dođe do jednog bunara u gustoj šumi, kroz čije granje ugleda jezero. Pošto se napi vode iz onog bunara i napoji konja svoga konja i hrta, ode da osmotri ono jezero koje je video u blizini, čudeći se što su ljudi kopali bunar kod tolikog jezera i toliko pitke vode u njemu.
U prošlosti neki vojskovođa se spremao da napadne jednu sandžačku varošicu. Da bi iskušao imali u njoj pametnih ljudi, posla njenom komandantu pismo.