Kada je jedan bogati čovjek bio na umoru, on pozva sva četiri svoja sina i reče im:
— Ostavljam vam bešare. Najstarijem ostavljam crn dušek, drugome b’jel behar, trećem zelen v’jenac, a najmlađem maven čador. Kada se šćednete d’jeliti, otiđite kod cara i on će vam protumačiti šta kome pripada.
Poslije smrti, došlo vrijeme sinovima da se podijele. Dogovore se i jedno jutro porane caru. Usput vide neki trag. Malo kasnije stiže ih neki čovjek:
— Da niste vidili jednu devu?
— Da nije bila sakata u desnu nogu? — dobaci najstariji.
— Jest!
— Da nije bila ć orava u I’jevo oko? — upita drugi.
— Jest!
— Da nije bila kusa? — dodade treći.
— Jest!
— Je li imala jular na glavi? — reče četvrti.
— Jest!
— Ako je to, onda je otišla u onom pravcu — rekoše sinovi.
— Ne, bogme, vi ste mi je ukrali, č im znate toliko o njoj.
— Ma, jok, dobar si č o’je č e — tvrdila su sva č etvorica.
— Ma jest, idem caru da vas tužim! — razljuti se č ovjek.
Kad stigoše do carskih dvora, viknu cara ispred kuće i on ih primi. Nepoznati čovjek s vrata poče objašnjavati caru zbog čeg je došao, a on mu odgovori:
— Idi ti kući, nemoj mi uznemiravat’ musafire večeras, dođi sutra pa ćemo viđet!
Kad su se malo odmorili, jedan ć e od č etvorice braće:
— Care, nama je rahmetli otac ostavio bešare i rek’o da nam ga ti protumačiš kad se šćednemo d’jeliti.
Najstarijem je ostavio crn dušek, mlađ em b’jeI behar, treč em zelen v’jenac, a najmlađem maven čador.
— E, pa to je lahko. Tebi što je dao crn dušek pripada zemlja, tebi što je dao b’jeI behar pada mal, zelen v’jenac je bašča, a maven čador su dućani i hanovi. Tako vas pada, ako ste zadovoljni.
— Jesmo, care, mi smo se baš tako i prije pod’jelili i radili te poslove.
— Oprostite što ć u vas pitati. Onaj č o’jek što je doš’o s vama kaže da ste mu ukrali devu. Je I’ to istina?
— Ma, jok, care! Mi smo samo vidili trag njegove deve.
— A, dobro, kako vi znate da je bila baš njegova deva?
— Hramala je na desnu nogu, jer je obijala rosu na desnu stranu. Bila je ćorava u I’jevo oko, jer je pasla samo na desnu stranu. Kad se balježala, baljege su ostajale č itave jer nije imala repa da ih rasturi, ima!a je jular na glavi koji se vuk’o po zemlji i pravio trag.
Car se začudi njihovoj dosjetljivosti i pusti ih na miru. U tom dođe i večera. Zvali su cara da i on večera, a on ne htjede. Po č eše jesti i najstariji zapodjenu razgovor:
— Dobar hljeb, ali ga je m’jesila žena koja doji d’jete.
— Dobro meso, samo ima pasje sorte — dodade mlađi.
— Dobar pekmez, samo sa vakufa — nadoveza treći.
— Dobar car, samo da nije kopile — reče najmlađi.
Slušao to car pa ga za č udi šta oni sve govore. Ode te pita ko je mijesio hljeb. Uvjeri se da ga je mijesila žena koja doji dijete. Pozove sluge i pita ih, od čega je meso što je sinoć bilo za večeru, a sluge rekoše:
— Meso je od jagnjeta ovce što nam se ojagnjila kad se i kučka oštenila, pa ovca i štenad polipsala, a mi jagnje poturili pod kučku. Te ga ona iznjivila.
— Odakle je pekmez — pita dalje car.
– Ubrali s oni’ šljiva iz groblja, te napravili pekmez.
Pošto se prve tri izreke obistiniše, car se prepade da! Četvrta ne bude istinita, te otrči kod majke i upita je:
— Majko, brže govori, jesam li ja kopile?
— Šta ti je, sine, šta me to pitaš?
— Brže govori il’ zeher.
— Ma, bježi, sine, pod starost me to pitaš!
— Govori, majko, il’ ja il’ ti!
— E, sinko, ka’ si navalio, kaza ć u ti: “Tvoj otac nije im’o evlada, a bio je dosta bogat, pa mi bilo žao da ostane boga’stva na drugom, te ti ja jednu no ć pustila musafira, te se ti rodio.
Tada se on vrati onim musafirima u sobu:
— Dobro, kako vi znate da je hljeb m’jesila žena koja ima d’jete pri sisi?
— Pa, lahko. Hljeb je malo mekovan.
— A kako meso?
— Pa, lahko, zato što je k’o i kod pseta, kod kostiju salo a na vrhu meso.
— A kako znate da je pekmez s vakufa?
— Fin je, samo što mora bit’ grk.
— A kako znate da sam ja kopile?
— Lijepo! Što te god sinoć zvasmo da s nama jedeš, ti više odbijaše, a znaš ono: nšto si navalio k’o kapile!”
Onda ih car isprati i kad sutra dođe onaj što mu se izgubila deva, reč e mu:
— Ove ne diraj! Oni su pošteni ljudi!
* Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka, Sarajevo 1977., str. 44-47. Priču je pripovjedao mula Dacić zejnil iz Sjenice, a zabilježio Ramiz Hamidović.