Svi su čekali da Zajko ode. Rečeno mu je da je putnik još prije mjesec dana. Njegova stara majka, žena i petoro djece su se već počeli pirpremati za njegov odlazak. Čak je i njihova jedina krava Mrkulja spremana za kasapnicu. U varoši je u zadnje vrijeme omiljena terma razgovora bila: Je li došlo najzad vrijeme da Zajko ode? I djeca su nešto načula pa su u svojim igrama razbrajalicama počela govoriti: Zajko će da ode, hoće-neće, hoće-neće, hoće-neće. Nekad bi zastala na – hoće, nekad na – neće i tako bi dalje nastavljala svoju igru. Prođe nekih dobrih mjesec dana pa i više, a Zajko se ne pridržava određenog datuma za odlazak. Ispade nekako kao da je iz čista mira obolio. Poneko bi u šali dobacio:
– Razbolje se od ćeifa da ne radi.