ŠERBO RASTODER “TRIDESETSEDAM NEOBJAVLJIVANIH DOKUMENATA O MUSLIMANSKIM ODMETNICIMA IZ CRNE GORE I SRBIJE 1919/1929. ” I

Poznato je da je u prvoj deceniji po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postojao relativno brojan odmetnički pokret.O njemu je u isto­riografiji pisano sa različitih aspekata,ideoloških i političkih vizura.

Najbrojniji su bili protivnici bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, tzv. crnogorski komiti koji su poslije neuspjele pobune u decembru 1918. godine dijelom izbjegli u Italiju, dok se drugi dio odmetnuo i borio po crnogorskim šumama, još dugo poslije toga.[i] O njima postoji brojna doku­mentarna građa koja se čuva u arhivima u zemlji i inostranstvu, a značajan broj ovih izvora je publikovan.[ii] Takođe je u krajevima naseljenim Alban­cima postojao odmetnički pokret (kačaci) vezan za aktivnost Kosovskog ko­miteta formiranog u novembru 1918. godine nastao sa ciljem pripajanja al­banskoj državi jugoslovenskih i grčkih teritorija na kojima su živjeli Al­banci. Za sve vrijeme djelovanja iz Skadra (formalna odluka o raspuštanju donesena je 1925. godine) Kosovski komitet je rukovodio kačačkim pokre­tom na Kosovu i Metohiji i o tome u istoriografiji postoje brojni radovi.[iii] Iz­među ova dva jasno politički profilisana pokreta, javlja se i muslimanski od­metnički pokret, koji za razliku od predhodno navedenih, nije imao jasnu političku profilaciju ni u nacionalnom, ni u vjerskom, pa ni u političkom smislu. Podijeljeni između onih koji su podržali stvaranje jugoslovenske dr­žave, a takvih je bio najveći broj,onih koji su se pridružili albanskim kača­cima, onih koji su bili uz crnogorske komite, kao i onih koji su se jedno­stavno iz raznoraznih razloga odmetnuli od vlasti najčešće radi osvete, od­metnici Muslimani su u suštini više ličili na hajduke u tradicionalnom smi­slu, nego na neku politički organizovanu oružanu grupaciju. Posebno se to odnosi na onaj dio odmetnika koji nijesu bili čvrsto inkorporirani u pome­nute politički i organizaciono uobličene pokrete, kakav je bio pokret prista­lica crnogorskog kralja Nikole. Od Muslimana komita, saradnika i jataka, članova crnogorske vojske u izbjeglištvu u Gaeti (Italija) u izvorima se po­minju: Abazović Ferid, crnogorski oficir, član I čete, I bataljona crnogorske vojske u Gaeti[iv], Acić Ibro, oficir crnogorskog bataljona u Paduli (Italija) i član bataljona narodne garde,[v] Alivodić Smajo, trgovac iz Podgorice,[vi] Av­dihodžić Redžo, desečar II čete IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[vii] Backović Šaćir, desečar iz Bara, član I bataljona,[viii] Bajramović Ćamil, p.po­ručnik II čete, IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[ix] Bašić Alija, vodnik IV batoljana Narodne garde crnogorske vojske,[x] Bogdanović Salija, potpo­ručnik II bataljona artiljerije crnogorske vojske,[xi] Boharović Musa, desečar I čete II bataljona,[xii] Komar Hamid, desečar I čete, IV bataljona,[xiii] Curović Said, poginuo 1919. godine,[xiv] Dapčević Šabo iz Brivske Gore, poginuo 1919. godine,[xv] Delić Salko, desečar I čete IV bataljona,[xvi] Selman Dervi­šević, trgovac iz Podgorice,[xvii] Domazetović Mihat, vodnik u I četi, III bata­ljona,[xviii] Dragović Rizo iz Krajine,[xix] Duka Alil, potporučnik III četa I bata­ljona,[xx] Dukić Bećir iz Tuđemila kod Bara jedan od komitskih vođa, poruč­nik crnogorske vojske III četa I bataljona,[xxi] desečar Duraković Murat III mitraljeska četa III bataljona,[xxii] Medo Ferović, odmetnik iz Plava,[xxiii] desečar Gabela Ibro I četa, IV bataljona,[xxiv] desečar Hajdarović Šerif, III četa IV ba­taljona,[xxv] desečar Halilagić Ago II četa IV bataljona,[xxvi] vodnik Imarović Ra­mo III četa III bataljona,[xxvii] desečar Jahić Rizo II četa II bataljona,[xxviii] Jahović Osman, desečar artiljerije crnogorske vojske,[xxix] Jahović Oso, desečar I čete, II bataljona,[xxx] Jakub Sula, odmetnik iz Plava,[xxxi] desečar Kadrić Mustafa III četa, IV bataljona,[xxxii] desečar Kalezija Mujo, I četa, IV bataljona,[xxxiii] Kolić Smail, poginuo u pobuni 1919.godine,[xxxiv] potporučnik Lakomica Omer iz Bara, I četa, I Bataljona,[xxxv] Lakomica Husein, potporučnik I četa I bataljon, cari­nik iz Bara učesnik Božićne pobune,[xxxvi] vodnik Muslia Džibo, III četa, IV bataljona,[xxxvii] desečar Nurkić Osman III četa, IV bataljona,[xxxviii] desčar Omerba­šić Ibrahim i desečar Osmanagić Malić, III četa II bataljona,[xxxix] vodnik arti­ljerije Osmanagić Ajdar,[xl] trgovci Osmanagić Maljo i Osmanagić Saljo iz Podgorice,[xli] desečar Osmanović Omer, III četa IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[xlii] komandir Mehmed Peković iz Mikulića kod Bara,[xliii] dese­čar Raković Hasan III četa, IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti, Ćazim Rastoder, poznati odmetnik koji je sa Radonjom Anđelićem dugo sijao strah na širem području Žabljaka, ubijen 1927.godine,[xliv] Subašić Mustafa i Sabić Ibasan desečari III čete IV bataljona crnogorske vojske[xlv] i Simitović Meh­med desečar I čete, IV bataljona.[xlvi] U postojećoj literaturi se teško mogu na­ći podaci o navedenim licima i ona se najčešće ne podvode pod pojmom mu­slimanskih odmetnika.

Pod ovim pojmom se podvodi onaj dio odmetnika koji je posebno po­slije balkanskog rata 1912.godine i propasti turske vladavine, u nepovoljno izmijenjenim okolnostima po muslimansko stanovništvo,koje je bilo izloženo represiji i šikaniranju, odmetnuo u šumu. Kao motivi za odmetanje se naj­češće navode: teška poreska opterećenja, kulučenja, nasilje i zloupotreba vlasti, teror zulumćara i slično.[xlvii] Pljačkanja i ubistva po muslimansakim se­lima bili su redovna pojava i poslije 1918.godine, odnosno poslije stvaranja KSHS.[xlviii] Opšta nesigurnost i nezaštićenost muslimanskog stanovništva od strane oficijelne vlasti i ugroženost od pljačkaških bandi i odmetničkih grupa sastavljenih od srpskog i crnogorskog stanovništva, među kojima su posebno po zlu upamćeni četnici Koste Pećanca, dovela je do toga da je dio muslimanskog življa na ove odmetnike gledao sa simpatijama, često ih do­življavajući kao svoje zaštitnike, bez obzira što se njihova aktivnost često svodila na osvetu, pljačku i zločin. To potvrđuju i izvori koje mi objav­ljujemo.[xlix] Uočavajući da se o ovoj temi najčešće piše bez poznavanja i na­vođenja primarnih istorijskih izvora, na osnovu sjećanja i veoma često pro­izvoljno i netačno, odlučili smo se ,da shodno praksi našeg časopisa obja­vimo 37 izvora vezanih posredno ili neposredno za navedenu problematiku. Koliko nam je poznato nijedan od navedenih izvora nije korišćen u literaturi o ovom pitanju. Izvori koje objavljujemo su iz raznih arhivskih fondova i zbirki Arhiva Jugoslavije u Beogradu, Državnog Arhiva Crne Gore na Ce­tinju i odeljenja istoimenog arhiva pri Istorijskom institutu Crne Gore.

Takođe objavljujemo i nekoliko novinskih tekstova (Slobodna misao i Politika) koji se bave navedenom problematikom želeći da na taj način do­prinesemo povećanju heurističke osnove ovog pitanja. Hronološki izvori obuhvataju period od 1919-1929. godine, dok su tematski upućeni na po­javu, konkretne ličnosti, socijalnu i političku osnovu ovoga pitanja.

Navedeni izvori su nastali uglavnom u kancelarijama organa tadaš­njih vojnih i policijskih vlasti.

 

  • Šerbo Rastoder, BOŠNJACI-MUSLIMANI CRNE GORE IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI, PODGORICA 2010,305-379

[i] Poslednji crnogorski komiti su likvidirani 1929.godine.

[ii] Vidi: Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Crnogorska buna i odmetnički po­kret, Dokumenti I-IV, Bar 1997.

[iii] Vidi: Đorđe Borozan, Velika Albanija, Porijeklo, Ideje, Praksa, Beograd 1995.

[iv] Vidi: Rastoder Šerbo, Skrivana strana istorije…II, 1147, IV 1816.

[v] Isto, II 1169, III 1745.

[vi] Isto, III 1488, IV 1796.

[vii] Isto, IV 1862.

[viii] Isto, III 1735, IV 1795.

[ix] Isto, IV 1860.

[x] Isto, II 1168, III 1745.

[xi] Isto, III 1728, IV 1825.

[xii] Isto, IV 1832.

[xiii] Isto, IV 1858.

[xiv] Isto, III 1590.

[xv] Isto, III 1590.

[xvi] Isto, IV 1858,1960.

[xvii] Isto, I 471.

[xviii] Isto, IV 1844.

[xix] Isto, 1817.

[xx] Isto, 1826,1872.

[xxi] Isto, I 311, III 1738, IV 1824.

[xxii] Isto, III 1732, IV 1854.

[xxiii] Isto, III 1604, 1698.

[xxiv] Isto, IV 1858.

[xxv] Isto, IV 1863.

[xxvi] Isto, IV 1861.

[xxvii] Isto, IV 1860.

[xxviii] Isto, III 1737, IV 1835.

[xxix] Isto, III 1727, 1749, IV 1812.

[xxx] Isto, IV 1844.

[xxxi] Isto, III 1604.

[xxxii] Isto, IV 1865.

[xxxiii] Isto, IV 1858.

[xxxiv] Isto, III 1590.

[xxxv] Isto, IV 1819.

[xxxvi] Isto, III 1739, IV 1798,1817.

[xxxvii] Isto, IV 1865.

[xxxviii] Isto, IV 1864.

[xxxix] Isto, III 1736, IV 1838,1874.

[xl] Isto, III 1732.

[xli] Isto, I 471.

[xlii] Isto, IV 1864.

[xliii] Isto, III 1265, 1277.

[xliv] Isto , IV 2247, 2248.

[xlv] Isto, IV 1865.

[xlvi] Isto, IV 1858.

[xlvii] Vidi: Akija Avdić, Hajdučka I komitska djelatnost u Sandžaku 1878-1925, Novo­pazarski zbornik 11/1987; Akija Avdić, Položaj Muslimana u Sandžaku 1912-1941, Sara­jevo 1991, 96-102; Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković, Sinovi Sandžaka, Frankfurt 1996; Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 233-236.

[xlviii] Vidi: Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Sarajevo 1991; Akija Avdić, n. d.

[xlix] Vidi: dok. br. 2; dok. br. 15; dok. br. 16; dok. br. 18.