Poznato je da je u prvoj deceniji po stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca postojao relativno brojan odmetnički pokret.O njemu je u istoriografiji pisano sa različitih aspekata,ideoloških i političkih vizura.
Najbrojniji su bili protivnici bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije, tzv. crnogorski komiti koji su poslije neuspjele pobune u decembru 1918. godine dijelom izbjegli u Italiju, dok se drugi dio odmetnuo i borio po crnogorskim šumama, još dugo poslije toga.[i] O njima postoji brojna dokumentarna građa koja se čuva u arhivima u zemlji i inostranstvu, a značajan broj ovih izvora je publikovan.[ii] Takođe je u krajevima naseljenim Albancima postojao odmetnički pokret (kačaci) vezan za aktivnost Kosovskog komiteta formiranog u novembru 1918. godine nastao sa ciljem pripajanja albanskoj državi jugoslovenskih i grčkih teritorija na kojima su živjeli Albanci. Za sve vrijeme djelovanja iz Skadra (formalna odluka o raspuštanju donesena je 1925. godine) Kosovski komitet je rukovodio kačačkim pokretom na Kosovu i Metohiji i o tome u istoriografiji postoje brojni radovi.[iii] Između ova dva jasno politički profilisana pokreta, javlja se i muslimanski odmetnički pokret, koji za razliku od predhodno navedenih, nije imao jasnu političku profilaciju ni u nacionalnom, ni u vjerskom, pa ni u političkom smislu. Podijeljeni između onih koji su podržali stvaranje jugoslovenske države, a takvih je bio najveći broj,onih koji su se pridružili albanskim kačacima, onih koji su bili uz crnogorske komite, kao i onih koji su se jednostavno iz raznoraznih razloga odmetnuli od vlasti najčešće radi osvete, odmetnici Muslimani su u suštini više ličili na hajduke u tradicionalnom smislu, nego na neku politički organizovanu oružanu grupaciju. Posebno se to odnosi na onaj dio odmetnika koji nijesu bili čvrsto inkorporirani u pomenute politički i organizaciono uobličene pokrete, kakav je bio pokret pristalica crnogorskog kralja Nikole. Od Muslimana komita, saradnika i jataka, članova crnogorske vojske u izbjeglištvu u Gaeti (Italija) u izvorima se pominju: Abazović Ferid, crnogorski oficir, član I čete, I bataljona crnogorske vojske u Gaeti[iv], Acić Ibro, oficir crnogorskog bataljona u Paduli (Italija) i član bataljona narodne garde,[v] Alivodić Smajo, trgovac iz Podgorice,[vi] Avdihodžić Redžo, desečar II čete IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[vii] Backović Šaćir, desečar iz Bara, član I bataljona,[viii] Bajramović Ćamil, p.poručnik II čete, IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[ix] Bašić Alija, vodnik IV batoljana Narodne garde crnogorske vojske,[x] Bogdanović Salija, potporučnik II bataljona artiljerije crnogorske vojske,[xi] Boharović Musa, desečar I čete II bataljona,[xii] Komar Hamid, desečar I čete, IV bataljona,[xiii] Curović Said, poginuo 1919. godine,[xiv] Dapčević Šabo iz Brivske Gore, poginuo 1919. godine,[xv] Delić Salko, desečar I čete IV bataljona,[xvi] Selman Dervišević, trgovac iz Podgorice,[xvii] Domazetović Mihat, vodnik u I četi, III bataljona,[xviii] Dragović Rizo iz Krajine,[xix] Duka Alil, potporučnik III četa I bataljona,[xx] Dukić Bećir iz Tuđemila kod Bara jedan od komitskih vođa, poručnik crnogorske vojske III četa I bataljona,[xxi] desečar Duraković Murat III mitraljeska četa III bataljona,[xxii] Medo Ferović, odmetnik iz Plava,[xxiii] desečar Gabela Ibro I četa, IV bataljona,[xxiv] desečar Hajdarović Šerif, III četa IV bataljona,[xxv] desečar Halilagić Ago II četa IV bataljona,[xxvi] vodnik Imarović Ramo III četa III bataljona,[xxvii] desečar Jahić Rizo II četa II bataljona,[xxviii] Jahović Osman, desečar artiljerije crnogorske vojske,[xxix] Jahović Oso, desečar I čete, II bataljona,[xxx] Jakub Sula, odmetnik iz Plava,[xxxi] desečar Kadrić Mustafa III četa, IV bataljona,[xxxii] desečar Kalezija Mujo, I četa, IV bataljona,[xxxiii] Kolić Smail, poginuo u pobuni 1919.godine,[xxxiv] potporučnik Lakomica Omer iz Bara, I četa, I Bataljona,[xxxv] Lakomica Husein, potporučnik I četa I bataljon, carinik iz Bara učesnik Božićne pobune,[xxxvi] vodnik Muslia Džibo, III četa, IV bataljona,[xxxvii] desečar Nurkić Osman III četa, IV bataljona,[xxxviii] desčar Omerbašić Ibrahim i desečar Osmanagić Malić, III četa II bataljona,[xxxix] vodnik artiljerije Osmanagić Ajdar,[xl] trgovci Osmanagić Maljo i Osmanagić Saljo iz Podgorice,[xli] desečar Osmanović Omer, III četa IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti,[xlii] komandir Mehmed Peković iz Mikulića kod Bara,[xliii] desečar Raković Hasan III četa, IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti, Ćazim Rastoder, poznati odmetnik koji je sa Radonjom Anđelićem dugo sijao strah na širem području Žabljaka, ubijen 1927.godine,[xliv] Subašić Mustafa i Sabić Ibasan desečari III čete IV bataljona crnogorske vojske[xlv] i Simitović Mehmed desečar I čete, IV bataljona.[xlvi] U postojećoj literaturi se teško mogu naći podaci o navedenim licima i ona se najčešće ne podvode pod pojmom muslimanskih odmetnika.
Pod ovim pojmom se podvodi onaj dio odmetnika koji je posebno poslije balkanskog rata 1912.godine i propasti turske vladavine, u nepovoljno izmijenjenim okolnostima po muslimansko stanovništvo,koje je bilo izloženo represiji i šikaniranju, odmetnuo u šumu. Kao motivi za odmetanje se najčešće navode: teška poreska opterećenja, kulučenja, nasilje i zloupotreba vlasti, teror zulumćara i slično.[xlvii] Pljačkanja i ubistva po muslimansakim selima bili su redovna pojava i poslije 1918.godine, odnosno poslije stvaranja KSHS.[xlviii] Opšta nesigurnost i nezaštićenost muslimanskog stanovništva od strane oficijelne vlasti i ugroženost od pljačkaških bandi i odmetničkih grupa sastavljenih od srpskog i crnogorskog stanovništva, među kojima su posebno po zlu upamćeni četnici Koste Pećanca, dovela je do toga da je dio muslimanskog življa na ove odmetnike gledao sa simpatijama, često ih doživljavajući kao svoje zaštitnike, bez obzira što se njihova aktivnost često svodila na osvetu, pljačku i zločin. To potvrđuju i izvori koje mi objavljujemo.[xlix] Uočavajući da se o ovoj temi najčešće piše bez poznavanja i navođenja primarnih istorijskih izvora, na osnovu sjećanja i veoma često proizvoljno i netačno, odlučili smo se ,da shodno praksi našeg časopisa objavimo 37 izvora vezanih posredno ili neposredno za navedenu problematiku. Koliko nam je poznato nijedan od navedenih izvora nije korišćen u literaturi o ovom pitanju. Izvori koje objavljujemo su iz raznih arhivskih fondova i zbirki Arhiva Jugoslavije u Beogradu, Državnog Arhiva Crne Gore na Cetinju i odeljenja istoimenog arhiva pri Istorijskom institutu Crne Gore.
Takođe objavljujemo i nekoliko novinskih tekstova (Slobodna misao i Politika) koji se bave navedenom problematikom želeći da na taj način doprinesemo povećanju heurističke osnove ovog pitanja. Hronološki izvori obuhvataju period od 1919-1929. godine, dok su tematski upućeni na pojavu, konkretne ličnosti, socijalnu i političku osnovu ovoga pitanja.
Navedeni izvori su nastali uglavnom u kancelarijama organa tadašnjih vojnih i policijskih vlasti.
- Šerbo Rastoder, BOŠNJACI-MUSLIMANI CRNE GORE IZMEĐU PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI, PODGORICA 2010,305-379
[i] Poslednji crnogorski komiti su likvidirani 1929.godine.
[ii] Vidi: Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Crnogorska buna i odmetnički pokret, Dokumenti I-IV, Bar 1997.
[iii] Vidi: Đorđe Borozan, Velika Albanija, Porijeklo, Ideje, Praksa, Beograd 1995.
[iv] Vidi: Rastoder Šerbo, Skrivana strana istorije…II, 1147, IV 1816.
[v] Isto, II 1169, III 1745.
[vi] Isto, III 1488, IV 1796.
[vii] Isto, IV 1862.
[viii] Isto, III 1735, IV 1795.
[ix] Isto, IV 1860.
[x] Isto, II 1168, III 1745.
[xi] Isto, III 1728, IV 1825.
[xii] Isto, IV 1832.
[xiii] Isto, IV 1858.
[xiv] Isto, III 1590.
[xv] Isto, III 1590.
[xvi] Isto, IV 1858,1960.
[xvii] Isto, I 471.
[xviii] Isto, IV 1844.
[xix] Isto, 1817.
[xx] Isto, 1826,1872.
[xxi] Isto, I 311, III 1738, IV 1824.
[xxii] Isto, III 1732, IV 1854.
[xxiii] Isto, III 1604, 1698.
[xxiv] Isto, IV 1858.
[xxv] Isto, IV 1863.
[xxvi] Isto, IV 1861.
[xxvii] Isto, IV 1860.
[xxviii] Isto, III 1737, IV 1835.
[xxix] Isto, III 1727, 1749, IV 1812.
[xxx] Isto, IV 1844.
[xxxi] Isto, III 1604.
[xxxii] Isto, IV 1865.
[xxxiii] Isto, IV 1858.
[xxxiv] Isto, III 1590.
[xxxv] Isto, IV 1819.
[xxxvi] Isto, III 1739, IV 1798,1817.
[xxxvii] Isto, IV 1865.
[xxxviii] Isto, IV 1864.
[xxxix] Isto, III 1736, IV 1838,1874.
[xl] Isto, III 1732.
[xli] Isto, I 471.
[xlii] Isto, IV 1864.
[xliii] Isto, III 1265, 1277.
[xliv] Isto , IV 2247, 2248.
[xlv] Isto, IV 1865.
[xlvi] Isto, IV 1858.
[xlvii] Vidi: Akija Avdić, Hajdučka I komitska djelatnost u Sandžaku 1878-1925, Novopazarski zbornik 11/1987; Akija Avdić, Položaj Muslimana u Sandžaku 1912-1941, Sarajevo 1991, 96-102; Harun Crnovršanin, Nuro Sadiković, Sinovi Sandžaka, Frankfurt 1996; Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 233-236.
[xlviii] Vidi: Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Sarajevo 1991; Akija Avdić, n. d.
[xlix] Vidi: dok. br. 2; dok. br. 15; dok. br. 16; dok. br. 18.