Kažu da čovjek ne umire sve dok traju sjećanja na njega. Povod našeg prisjećanja i objavljivanja ovog tematskog broja časopisa je nedavna smrt osnivača “Almanaha”, romanopisca, pjesnika i pripovjedača, angažovanog intelektualca Huseina Bašića, osobe koja je svojim djelom i ukupnim angažmanom ostavila značajan trag u kulturi Crne Gore, posebno u kulturi Bošnjaka.
Rođen je 1. II. 1938. u Brezojevicama kod Plava. Završio je filozofski fakultet. Duže vremena je radio kao gimnazijski profesor a potom bio službenik u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu Crne Gore. Stvaralački period Huseina Bađića je trajao bezmalo pola vijeka. Prve pjesme je objavio 1958, dok je prvu zbirku poezije (Od sunca ogrlica) objavio 1970. godine. Od tada datira i Bašićevo zanimanje za narodno stvaralaštvo i kulturno nasljeđe kada objavljuje izbor od 100 lirskih narodnih pjesama iz plavsko-gusinjskog kraja Crni dukati, da bi dvije godine kasnije (1972) objavio izbor iz narodnog stvaralaštva plavsko-gusinjskog kraja – Ispod zlatnih streha, kao i zbirku poezije Bestražje.
Zbirkom priča Neviđena zemlja (1973), za koju je dobio nagradu “Isak Samokovlija”, nagovijestio je pripovjedački talenat i dar iz kojeg će nastati brojni romani, pripovijetke i druga književna djela koja će Huseina Bašića uvesti u red najvećih savremenih velikana pisane riječi. Pored knjige poezije: “Od sunca ogrlica” (1970, nagrada “Blažo Šćepanović”), “Bestražje” (1972), “Prošle oči” (1974), “Utra” (1979), “Jato u nevidjelu” (1980), “Breme” (1986), “Uzma” (1986), “Sjutradan” (1987), “Glasovi s vode” (1987), “Kad su gorjele Božije kuće” (1994) i drugo dopunjeno izdanje (2002) i “Čuma” (1997); knjiga antiratnih proznopoetskih tekstova: “Smrt duše” (1992) i “Trag po tragu” (1997); knjige priča i novela: “Neviđena zemlja” (1973, nagrada “Isak Samokovlija”), “Trpija” (1984) i “Vjetar s Prokletija” (1985); romana: “Tuđe gnijezdo” (1980, 1990, 1998, 2000, Trinaestojulska nagrada Crne Gore – 1981. i nagrada “Svjetlosti” iz Sarajeva – 1980. za najbolji roman godine), “Krivice I i II” (1986, prva nagrada na jugoslovenskom konkursu povodom 40-togodišnjice oslobođenja zemlje od fašizma), “Kolovrat” (1993), “Crnoturci – san i jazija” (1996), “Pusta vrata / Krivice III” (1998) i ciklus romana “Zamjene 1-5” (2000, Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati); knjige iz usmene književnosti Bošnjaka/Muslimana iz Crne Gore i Srbije: “Crni dukati” (1970, nagrada SO Plav), “Ispod zlatnih streha” (1972), “Može li biti što bit što bit ne može” (1989. i 1991), “Zeman kule po ćenaru gradi” (1991), “San i pola života” (1996), “Antologija usmene lirike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije” (2003), “Antologija usmene epike Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije” (2003), “Antologija usmene proze Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije” (2003), “Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije” (2003). Djelo Huseina Bašića, obimom i značajem predstavlja vrijednu ostavštinu na kojoj će se dolazeće generacije učiti. Otuda naš napor da posredstvom ovog tematskog broja to djelo učinimo bližim i prijemčivijim savremenom čitaocu predstavlja tek zrno zahvalnosti Huseinu Bašiću za ono što je učinio za života i ostavio nam u nasljeđe.
Jedinstven po svom stvaralačkom opusu, Bašić je bio osoben i po svom intelektualnom angažmanu. Jasno je prepoznavao zlo i veoma hrabro i istrajno pokazivao da je kao pisac iznad svega humanista koji nije spreman da paktira i koketira s zagovornicima rata, mržnje i izločina. Po prirodi stvari sebe nije našao u šovinističkoj i ratnohuškačkoj politici koja je ove prostore zahvatila 1990. te je odmah otkazao članstvo u Udruženju književnika Crne Gore, zbog otvorene podrške koju je ovo Udruženje
pružalo militantnom, nacionalističkom i šovinističkom režimu u Srbiji i Crnoj Gori, oličenom u takozvanoj “antibirokratskoj revoluciji”. Javno protivljenje nadolazećem nacionalšovinizmu je dovelo do šikaniranja Huseina Bašića. Otpušten je s posla i penzionisan ali je antiratni angažman
nastavio preko Crnogorskog PEN-centra i Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Tri godine kasnije, 1993, otkazao je članstvo u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti s obrazloženjem: “Od formiranja Akademije do sada, ni u jednom tijelu, ni marginalno nije tretirano ni jedno pitanje iz života, kulture i uopšte duhovnosti Muslimana iz Crne Gore, iako isti čine 15% cjelokupnog življa ove Republike, brojčano su drugi narod u njoj. U programima te Akademije, kao predavači na uglednim skupovima, pozivaju se i učestvuju neki neposredni kreatori izvršenog genocida nad muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini.” Antiratni angažman Bašić ovjekovečuje i potvrđuje objavljivanjem izbora proznih antiratnih tekstova u istim koricama s knjigom Milike Pavlovića Podrum, naslovljen Smrt duše (Damad – Novi Pazar).
To je bila prva antiratna knjiga na području ondašnje Jugoslavije. Kada je tadašnji režim Ratkovićevu nagradu za književnost dodijelio ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, Bašić se oglasio javnim protestom i odbio učešće na toj manifestaciji. Tim povodom Bašić je otpisao organizatorima:
“Kad neko ostavi krvave tragove za sobom, onda je prije potrebno da se ti “tragovi” speru i uklone što prije, jer je ovaj “pjesnik” na “Ratkovićeve književne susrete” došao u krvavim vojničkim cokulama, s oružanom pratnjom i bahatošću, cinično demonstrirajuci svoju poetiku sadržanu u stihovima tipa: “Sađimo u gradove / da bijemo gadove!” Ovo je, nema sumnje, bila mjera i ocjena vrijednosti ove “poezije”, čija se verbalna poruka tragično poistovjećivala sa najsurovijom stvarnošću, pa žiri i organizatori nijesu morali da se dvoume, jer su poezija ubijanja ratna zbilja bili isto. I još nešto: nagrađivati i vezati zločine, nad kojim se grozio čitav svijet, za časno ime čovjeka i pisca Rista Ratkovića takođe je zločin koji se mora otkloniti, ako ni zbog čega drugog, ono zbog univerzalnih vrijednosti poezije i časnog života pisca, kome je Bijelo Polje zavičaj, kao i velikom broju značajnijih književnika, čijim bi se djelima ponosila i mnogo veća sredina.” Protiveći se zlu, Bašić je uporno i uzorno orao novim ledinama stvralaštva. Destrukcija se može pobijediti samo novim vrijednostima.
Otuda je osnivanje Udruženja Almanah – za očuvanje ugrožene kulturnoistorijske baštine Muslimana Crne Gore i pokretanje časopisa Almanah – za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine Muslimana – Bošnjaka bio potez očaja koji će daleko prevazići početno ništavilo koje je vladalo u društvu. Prvi urednik časopisa je bio Husein Bašić, a članovi redakcije: Milika Pavlović i Zuvdija Hodžić. Danas, 15 godina kasnije, biblioteka Almanaha broji više od 60 posebnih izdanja koja kao i jubilarni 40. broj časopisa nose potpis Huseina Bašića i sjećanje na njega. To je više nego išta garant da će djelo ovoga velikana nadživjeti ne samo njega već i generacije koje dolaze, jer je njegov stvaralački opus i intelektualni angažman jednako inspirativan ne samo za nove stvraoce, već za ukupnu intelektualnu javnost. Otuda vjerujemo da će ovaj tematski broj u kojem su se oglasili ne samo Bašićevi prijatelji, već i znalci njegova djela biti skroman i trajan spomen sjećanja na njega.
Februar 2008.
Prof. dr Šerbo Rastoder,