Enver Muratović Enisin “Naopako”, Centar za kulturu, Rožaje 2004.
Između poetskog govora i sveta postoji skrivena saglasnost, poezija ipak predhodi, imenuje stvari, oslovljava uspavanu svest i savest, budi iz sna, nudi jedino istinsko znanje.
Rasklopivši površinske i umorne slojeve jezika Enver Muratović oslovljava čoveka koji je potonuo u sopstvene suprotnosti, koji se paralisao nad amoralnim svetom postajući njegov integralni deo. On čitaoca uvodi u lavirint oporih simbola i opominjućih znakova, u podruĉja očaravajućeg i pretećeg, obeleţena strepnjama, neizvesnostima i neiscrpnim oblicima zla.
Kosmogonija čudnih simetrija i neoĉekivanih saglasja ukida granice između reči i sintagmi, dok između reči i simbola ostvaruje jezičke čvorove značenja koji pesmu vode tankom linijom između arhaičnog i aktuelnog, paganskog i konfesionalnog, univerzalnog i nacionalnog, prvotnog i izvedenog. Sledstveno tome ova poezija sadrži i posebnu vrstu fantastike koja niče iz rudimenta pamćenja ali i iz lutalačkih iskustava mislećeg čoveka po rubovima ljudske svesti i kolektivnog osećanja nesigurnosti i, pogotovu, fatumski intonirane melanholije.
Slobodan od trivijalnih diktata poetičkih normativizama i primitivnih generacijskih surevnjivosti, ovaj pesnik pažljivo traga za sopstvenim pesničkim izrazom i individualnim odnosom prema poetskim izazovima. Verovatno se zbog toga prilikom čitanja ovih pesama stiče utisak pesnikove namere da od iščezavanja sačuva što šire domene iskustvenog i imaginarnog i da svoj meditativni lirizam prelije u prostranstva pojedinačnog i kolektivnog iskustva.
Neosporna pesnička relevantnost i odgovornost opstojava sigurno i monolitno unutar najboljih slojeva jezičke baštine i poetskog nasleđa, kako tradicionalnog tako i modernog pesništva. Enver Muratović sugestivno čuva sonetni oblik i rimovani stih od očekivanih i istrošenih relacija dajući mu potpuno autentičan i nesvakidašnji lični dah. Versifikacijska doteranost i tačnost, neusiljena i postepena, podsticana snažnim i istinskim inspiracijama, usaglašena je sa osnovnom pesnikovom namerom; da dopre do iskonskog i da saopšti simbolično, da od pesme saĉini magijsko ogledalo u kome ćemo se svi oglednuti, kako sada tako i sudnjeg ĉasa.