Svoj književni rad Ilijas Dobardžić otpočeo je dosta rano, po svoj prilici još kao đak Trgovačke škole u Sarajevu. Tek je bio minuo Novi rat, kasnije nazvan Prvim svjetskim; u novoformiranoj južnoslovenskoj državi period od 1918. – 1925. godine, ali i kasnije, karakteriše izuzetna dinamika književnih pokreta, manifesta, časopisa i škola. Svu tu heterogenost književnih strujanja i programa istoričari književnosti su često označavali imenom “poslijeratni modernizam”.
U okvirima tako širokog pokreta zaiskrili su različiti književni pogledi, čiji su stvaraoci tragali za uporišnim mjestima od kojih bi započeli prodorne puteve samosvojnih pjesničkih i ideoloških preokupacija. Nosioci avangardnih ideja bili su eksplicitni u negiranju ranijih metoda stvaranja, insistirajući na antiestetizmu i destabilizaciji klasičnih obrazaca stila i zakona poetike. U takvoj književnoj klimi, karakterističnoj po različitosti pjesničkih škola, pojavilo je se jedno od rijetkih, u to vrijeme, poetskih imena iz Sandžaka – Ilijas Dobardžić. Svoje prve pjesničke tvorevine, sa tek navršenih sedamnaestak godina, objavljuje 1926. godine u sarajevskim časopisima “Novi Čovjek” i “Gajret”, a ubrzo potom i u zagrebačkom “Ilustrovanom vijencu” u rubrici: Iz najmlađe lirike.
Ovaj, sada skoro zaboravljeni, književni stvaralac uglavnom je tretiran kao pjesnik, što prevashodno i jeste, ali on se je okušao i u drugim žanrovima: autor je više pripovijedaka, književnih i likovnih prikaza, zapisa, bilježaka i i drugih oblika proznih formi.
Ako se pažljivo razmotri dostupna bibliografija Dobardžićevih objavljenih radova, uočava se interesantan podatak o intenzitetu njegovog književnog stvaranja. Dr Ljubomir Cvijetić kaže da su “primjetne smjene etapa pjesnikovog aktiviteta i potpunog zatišja od 1926. godine, kao početne godine publikovanja, do 1945. godine kada mu se gubi svaki trag”. Iz narečene sačuvane bibliografije može se jasno uočiti da je do štampanja njegove zbirke Pesme niz dolove 1930. godine to bio period najdinamičnijeg Dobardžičevog poetskog stvaralaštva, ali i poslije toga on i dalje piše i objavljuje svoje priloge u brojnim listovima i časopisima od cetinjskih “Zapisa”, podgoričke “Zete”, skopskog “Našeg dana”, beogradskog “Života i rada”, zagrebačke “Hrvatske misli”, banjalučkog “Književnog poleta” i u listovima, časopisima i revijama koji su izlazili u Sarajevu.
Svakako je prijatno konstatovati da je naš pjesnik imao pristup velikom broju književnih glasila tadašnjeg jugoslovenskog prostora. U periodu između dva svjetska rata različiti književni programi i tendencije predstavljali su, kako kaže Rade Drainac, “potencijalni predmet konfrontacije idejno – umetničkih predpostavki” i poseban oblik antagonizma između pojedinih grupa i njihove heterogene generacijske svijesti. Možda i zbog toga, u toj polifoniji različitih pjesničkih glasova, zazvučala je drugačije i samim tim bila interesantna lirika Ilijasa Dobardžića, koja je bila puna emotivnog naboja a uz to je bila vezana za jedan specifičan kraj kakav je bio Sandžak. Te prve Dobardžićeve pjesme plijenile su jednostavnošću izraza koji je podsjećao na narodne pjesme. Svojom nepatvorenom iskrenošću one su otkrivale autentičnu pjesničku dušu i najskrivenija mjesta njegovog pjesničkog bića. Uz ovo treba još reći da je jedan od ciljeva međuratne avangarde bio i stvaranje novih stilskih i žanrovskih modela, kako bi se književnost dovela u stanje komplementarnosti prema drugim umjetnostima.
Vratimo se opet i načas Cvijetićevom stavu. Sasvim je tačno da je objavljivanje prve (i jedine) zbirke Pesme niz dolove najznačajniji datum u Dobardžićevom književnom radu. Komponovana kao lirski ciklus koji je odabrao sam autor, štampana je u njegovom, privatnom, izdanju u Sarajevu. Njen izlazak iz štampe zabilježen je u brojnim listovima i periodici što se da zaključiti iz raspoložive dokumentacije. Brojni i uglavnom kon- traverzni sudovi o pomenutoj knjizi čine široku lepezu od hvalospjeva pa do potpune negacije.
Josip Draganić kaže da se u Dobardžićevim pjesmama “osjeća bliski dodir čovjeka sa prirodom”, Vinaver ističe da on “peva iskreno i toplo, sa čistom neposrednošću čoveka koji oseća i pati”. Nekima je opet, smetalo pjesnikovo “vaz- damje i vazda tuženje za (prokletom) sudbinom”, za onim što je zauvijek prošlo (B.S. Stojković). Pretežno mišljenje književne kritike svodilo se je na ključnu konstataciju da je u ovim pjesmama najizrazitiji uticaj sevdalinke a Eli Finci ovako sublimiše ta mišljenja u članku Muslimani u našoj savremenoj poeziji: “Očita srodnost između između njegovih tvorevina i sevdalinke nije samo u vanjskoj formi, u pitanju književnog stila i izražavanja, nego se osetilo da u tim delima proveja- va isti onaj sumorni i melanholični duh koji je nosio i pronosio žal i sevdah naše narodne lirike i učinio je svojinom najširih slojeva naroda”.
U kakofoniji različitih poetskih glasova treće decenije dvadesetog vijeka Ilijas Dobardžić je bio pjesnik naglašene individualnosti koja se nije mogla zarobiti ponuđenim normama i programskim okvirima pojedinih grupa, ali, pri tom, on svoj poetski koncept nije razvio do kraja. U svojoj zbirci Dobardžić je uzeo Sandžak i sandžačkog čovjeka kao neposredno inspirativno vrelo, ali se primjećuje da je bila u raskoraku lirska vokacija njegovih pjesama sa tegobnim životom čovjeka ovoga kraja, da je tu tematiku trebalo mnogo muževnije podvući; da se je Dobardžićev “duhovni život opteretio prošlošću do te mjere da nije mogao vidjeti neminovnost istorijskih kretanja. Svijet begovata, lakog života na čardacima i starinskog sevdaha je odavno bio osuđen na propadanje u sudaru sa krupnim promjenama nastalim u nas” – primjećuje dr Lj. Cvijetić. Riječju, očekivalo se je više nego što je dato. Pojedinačno objavljivane njegove pjesme su značile “malo osveženje”, ali sada sakupljene u knjizi “jedna do druge, kao da su izgubile od one izrazitosti i sugestivnosti pri čitanju” konstatovao je Gavela.
Ozbiljnost sa kojom su kritičari pristupili Dobardžićevoj knjizi (objavljeno je četrnaest osvrta i prikaza u uglednim časopisima) govori o nadi koja je polagana u ovog mladog sandžačkog poetu. Pjesnik je, znači, imao pred sobom kvalifikovanu ocjenu o svom djelu, dovoljno kritičku da se ozbiljno zamisli nad manama, ali i dovoljno ohrabrujuću za relativno mladog pjesnika. On i dalje piše pjesme (u vezanom i slobodnom stihu) i povremeno ih objavljuje, ali kao da je prihvatio preporuku Milivoja Markovića – Zatarca koji mu, dajući osvrt na knjigu Pesme niz dolove, sugeriše da se “istinski preda pripovijetci, jer ga iz nje više poznajemo kao izraz uklete zemlje – Sandžaka”. Ustvari, i sam Dobardžić izjavljuje (1931) da će se u narednom periodu više posvetiti pisanju pripovijedaka; čak jedno kraće vrijeme uopšte i ne piše pjesme. Do 1944. godine, koliko znamo, Dobardžić je objavio jedanaest pripovijedaka i izvjestan broj drugih proznih tekstova. Kada se ozbiljnije pogleda njegovo prozno štivo to su više skice, crtice, hroničarska bilježenja sa izvornim zapisivanjem imena ljudi i porodica iz rodnog kraja, na kojima je trebalo još raditi da bi se razvile u prave pripovijetke. On te tekstove gradi na anegdoti, na prepričavanju niza duhovitih zgoda, bez neophodnih dubinskih opservacija temata i njenih junaka. Ovo može govoriti o benevolentnom Dobardži- ćevom poimanju svog literarnog rada. Uostalom, on nije bio poput mnogih njegovih prijatelja i sabraće po peru, kako bi se to danas reklo “slobodni umjetnik” koji se bavi samo pisanjem; imao je ozbiljno zanimanje – bavio se trgovinom i vođen svojim poslovima često je putovao do Sarajeva, Beograda, Skoplja i drugdje; oženio se je i stekao porodicu o kojoj se brižno starao.
Ovaj čovjek širokih interesovanja, koji je uistinu posjedovao literarni dar i uz ozbiljan rad mogao je stvoriti značajna književna djela, povremeno se je bavio i književnom i likovnom kritikom. Tako, na primjer, nalazimo da je u časopisu “Naš dom” koji je izlazio u Skoplju objavio prikaz na knjigu: Odabrane pesme srpskih pesnika iz Vojvodine koju je priredio Branislav Bajić (1938) i prikaz izložbe hrvatskih slikara u Beogradu (1939). Pisao je književne kritike i o delima Saita Ora- hovca, Nazifa Resulovića, dr Kasima Hadžića i dr., kao i tekstove povodom godišnjica pojedinih kulturnih događanja, pokretanja časopisa i slično.
Priređivači ove knjige, čiji osnov čine stihovi iz zbirke Pesme niz dolove, odabrali su još devet Dobardžićevih pjesama napisanih poslije 1930. godine. Već je rečeno da je autor bio rigorozan u izboru stihova za svoju knjigu; uvrstio je dvadeset četiri pjesme od oko pedesetak koje je do tada bio napisao. Kasnije je objavio u raznim glasilima još dvadesetak pjesama. Razlog takvoj kritičnosti samoga autora treba tražiti u činjenici da je i on bio svjestan da je stvarni kvalitet njegovih lirskih tvorevina u fragmentima, djelimično u strofama a izrazitije u pojedinim stihovima. Upravo iz tih razloga priređivači u novom, dodatnom ciklusu koji su uvrstili u ovu knjigu, u nekoliko slučajeva izostavili su po neki stih ili strofu jer pjesmu ras- plinjuju u nevažne detalje. Uz sve rizike takvog gesta priređivači su uvjereni da je to u korist kvaliteta ovog predstavljanja Dobardžićeve lirike.
U novouvrštenim pjesmama u ovoj knjizi Sandžak i čovjek u njemu su, takođe, težišni motivi pjesnika. I u ovim stihovima jasno su iskazani sublimirani bol i strepnja za čovjeka koji je metafora svih ljudskih stradanja i patnji. Veliki točak istorije vječito je bacao u blato i ponor jedne, a uzdizao druge. Na toj ravni i istorijski udesi naroda i njihovih civilizacija bivaju obilježeni kao posledica životnih apsurda. Ima se utisak da je I. Dobardžić u poslednjih desetak godina i svoga života i svoga stvaranja bio ophrvan iseljavanjem svojih sunarodnika iz Sandžaka. Pored ovoga u svojim stihovima on se okreće i nekim socijalnim momentima, koristeći pri tome nešto drugačiji repertorij – manje je pastorale, opijenosti kafanom i sevdahom; on sada bira tvrđe riječi i primarni sadržaj. Pored socijalne komponente, one nose i visok emotivni naboj u kojima je simbolično iskazan njegov stav prema egzistencijalnim pitanjima života, slobode i odnos prema pojedincima i narodima. To se može uzeti kao dokaz novih akce- nata u njegovoj poeziji. On više nije u svijetu prošlosti s neizlečivim bolom koji se, kap po kap, zgrušnjava u tamnu gamu stiha; raskid s rodnim tlom, po njemu, jeste kraj života. Ove pjesme su nenatrunjene izvještačenostima, iskrene su i kao otrgnute iz srca.
Zahvaljujući predusretljivosti Ilijasove kćerke g-đe Sabine Dobardžić – Dizdarević i njenoga supruga g. Muharema Dizdarevića sačinili smo biografsku crticu pjesnika i dobili nekoliko fotografija iz porodičnog albuma koje se prvi put javno objavljuju. U namjeri da cjelovitije bude predstavljena Dobardžićeva literarna aktivnost u ovoj knjizi će biti objavljena i njegova bibliografija do koje se moglo doći; ona, sigurno je, nije do kraja potpuna pa pred budućim istraživačima stoji izazovan i složen posao. To neće biti lak zadatak jer njegova zaostavština nije ni sasvim sačuvana, niti se ono što je sačuvano nalazi na jednom mjestu.
Zajedno sa Huseinom Kolićem, Dimitrijom Jevtovićem (Mitom Polimcem) i Ristom Ratko- ovićem, Ilijas Dobardžić pripada prvim pjesničkim glasovima iz bjelopoljskog kraja koji su pisali na našem jeziku. Kasnije će se njima priključiti brojni književni stvaraoci koje je iznjedrilo ovo područje. Međutim, kako reče dr Ljubomir Cvijetić u svom eseju “Torzo Ilijasa Dobardžića” nismo toliko bogati da se odričemo ma koje vrijednosti, makar ona bila fragmentarna. U istorijsko – književnom i kulturološkom pogledu književno djelo Ilijasa Dobardžića, naročito kada je u pitanju prva polovina XX vijeka, ni u kom slučaju nije samo fragment, već jedan dragocjen kamenčić u literarnom mozaiku bjelopoljskog kraja pa i šire.
septembra, 2001