ĆAMIL SIJARIĆ “KOZA”

Po stijenama miočkim, koje su cio jedan bijeli zid od kamena – sa mn­o­go prevoja, pećina i provalija, sa strminama, dubinama i visi­na­ma, mogle su da se veru samo miočke koze. Lomeći se po tom lomu od krša ka kakvom glogu izniklom iz pukotine, ka žbunu rujevine, ka ze­le­noj grani jasena, one su se na svojim tankim a jakim nogama us­pi­njale uz litice i stajale tamo gdje ništa što hodi na četiri noge ne mo­že stići i stati, do samo koza.

Sa ruba jedne stijene na rub druge – a iznad provalije, preskakale su kao da njihova gipka glatka tijela slična čunu nosi nekakva nevi­dlji­va sila, data samo njima – kozama… To je ono što ih pridržava kad se na visoke vrhove penju, kad se – za nekom granom, nad duboke pe­ćine nadnose, kad na neku malu ploču, ne veću od dva dlana, sta­nu svojim paponjcima, i ne padnu.

Ništa se neobično sa miočkim kozama u miočkim kršima nije do­ga­đalo; nije se desilo da neka padne sa stijene, ali se dešavalo da – na­mamljene nekom usamljenom lisnatom granom, zađu u procijep me­đu stijenama i ne mogu odatle da izađu.

Koza nekog Bajrama iz Mioča nije upala u procijep među sti­je­na­ma, ona je – idući uskim, u strmu liticu usječenim putanjkom, došla don­de gdje se na njemu zelenjela grana jasena, ali se nije mogla i vra­titi natrag. Jedan put, na koji hoće poći samo smjeli, tu pred njom, kraj tog jasena, prekidao se i dalje se nije imalo kud. Počinjalo je odatle bespuće: glatka, strma litica sa dubinom dolje, sa visinom go­re, sa pokojom travkom u pukotini i lišajem; onim na što ni ptica ne slijeće. Da bi se vratila natrag, jer naprijed nije mogla, a ni na koju drugu stranu, kozi je trebalo da se – na toj stazi ne široj od njenih le­đa okrene cijelim svojim tijelom. Ali se to – na toliko uskoj putanji pod njenim paponjcima nije moglo, jer je odmah, kao odsječena, padala u dubinu litica. Stajala je nad tom dubinom, ne mičući se ničim: ni re­po­m, ni nogama, ni rogom.

Prestravljena, možda prvi put, visinom gore nad sobom,i dubinom do­lje pod sobom, ona se priljubila uz stijenu kao da je njen dio, ne­ka­kav živi, u kojem kuca srce. Na strmini, o kojoj samo što nije visila, li­čila je na nešto što lebdi između neba i zemlje, bez oslonca pod so­bo­m – i kao da više i nije bila koza Bajramova, nego neka iz starih pri­ča o kozama: onima što su sve mogle, i u svašta mogle da se pre­t­v­o­re – u onim vremenima…

Bila je jedna od tri Bajramove koze – koje su bile sve njegovo živo pred kućom, i da nije bila njegova, Miočani ne bi cijepali obuću i iz­la­zi­li gore pod krše da vide šta je to bilo s nekakvom kozom. Ispod liti­ce na kojoj je stajala vodio je put, i oni stali na taj put, dizali ruku nad oči, gledali gore kozu. Za Bajrama je to bilo kao da su mu došli u ku­ću – u koju mu, gotovo nikad, nijesu ušli; oni s mnogo koza rijetko su išli kod onih sa malo. Smatrao je da je to velika stvar što su mu do­š­li, kao što je velika stvar i jedna koza! Znao je da je izgubio, i htio – pred njima Miočanima, da se drži tako kao da je nije izgubio, nego do­bio. Zahvaljivao im je što su došli, pružao im ruku da se rukuju, nu­dio ih da sjednu na kamenje i gledaju gore njegovu kozu. Bilo je to prvi put da je mogao nekom da pokaže nešto što je njegovo, što je nje­gova imovina: cijela njena trećina – jedna od tri koze; bila je gore – bila je kao kakav pradavni crtež koze na kamenu; bila je nešto što ne­maju ni oni koji imaju po stotinu koza – a on ima: visoko je… ali je nje­govo.

– Išla je onim uskim usjekom što se preko litice opružio kao gajtan – objašnjavao im je. – Išla je ka onoj grani, ali nije mogla da se vrati. Ona moja koza. I sad je eno ondje, u onom kamenu. Možete da je gle­date; milo mi je da je svi vidite, hvala vam što ste došli. Eno je same: ni kod mene, ni kod boga! Ništa vam drugo o onoj mojoj kozi ne umi­je­m reći, a da umijem ne bi vam na mene bilo krivo; nemojte otići ne­za­­dovoljni. Nijesam ja onaj koji ne zna šta je to kad mu ljudi dođu. Lju­di dođu i na žalost i na radost; a ono je gore žalost. Tek ja odbijam od sebe žalost: hoću da pregorim onu kozu, i lakše ću je pregorjeti kad ste mi došli.

Miočani su gledali gore kozu. Putanja kroz stijenu kojom je došla do one grane nije se vidjela, i oni se bili po pameti kako se, kad je to ne­moguće, ona koza obrela ondje gdje je. Sve što su znali da jedna ko­za može, i što su znali da ne može, preturali su po svojim glavama i htjeli da budu znalci bar u tome što se koza tiče.

– I koza može da pogriješi kao i čovjek – rekli su jedni.

– I čovjek može da pogriješi kao i koza – rekli su drugi.

I u tome se složili: da i čovjek i koza mogu da odu svojim putem sa ko­jeg ne mogu da se vrate; treba se najprije okrenuti natrag, pa ići na­prijed.

Otišli su daleko u tome što su započeli:

– Koliko ih je samo iz Mioča nekud put odveo, a nije ih vratio.

Našli su da ih je mnogo nekud otišlo, a ne vratilo se.

– Nije im sudbina dala natrag. Kao što ni onoj kozi nije dala na­tra­g; rekla joj je: tu ćeš ostati. Tu ćeš propasti.

Složili su se da i koza ima svoju sudbinu.

Napeto je slušao Bajram to što govore o sudbinama ljudi i koza, a po­vodom one njegove gore u kršima; to što mu je koza gore u kršima bilo je za njega nešto veliko, jer bez toga ne bi bilo ni razgovora o su­d­binama i kozama. Duša mu se pela do pod grlo od dragosti što se po­te­žu mudre riječi, a sve oko njegove koze. Htio je i sam da kaže nešto pa­metno, sad kad je čas za pametne stvari, ali nije umio ništa drugo do da je imao jednu kozu:

– Imao sam je… I računam da je imam sve dok je gore u kršu živa.

Rekli su mu da njegova koza neće moći da dugo živi na onoj sti­je­ni, da će biti – živa ili mrtva, plijen ptica grabljivica.

– Tad ću računati da je nemam – rekao je.

Zadržali su se kod ptica: ima ih koje se danju dižu na plijen, ima ih koje se u večernji sumrak, ili u mrak, dižu na plijen. I rekli: da će on­u kozu neke od njih raznijeti – bilo danju, bilo u sumrak, bilo u mr­ak; tek ona se ondje neće dugo bijeljeti, nek je Bajram sa tim na­či­s­to.

– Načisto sam sa tim – odgovorio je. – Tad ću računati da gore im­am samo jedne rogove.

– Rogove ćeš gore od one koze imati dokle si živ; na rogove možeš ra­čunati. Jer ništa – što je nekad na zemlji živo bilo, sasvim ne pro­pad­ne kad izdahne; ponešto ostane.

Složio se sa tim:

– I sam računam da ostane. Kad ne bi bilo tako, čovjek bi ostao bez išta što je imao.

I oni su se složili sa njim: da bi čovjek ostao bez išta, da mu ne bi os­ta­li ni jedni rogovi od jedne koze.

Miočani su najzad ustali sa kamenja: bili su se na njemu usjedjeli. Pro­tezali su se, popravljali turove na čakširama i ispravljali kape na gla­vama jer su im se, od krivljenja šija, bile nakrivile. Pogledali su još jednom gore kozu, i krenuli u Mioče.

Za njima je ostala tišina, i u njoj Bajram sa ženom i djecom. Sjed­je­li su i dalje na kamenju, sad sami: cijela kuća Bajramova. Kao da se odatle, sa tog kamenja, neće nikud ni micati. Gledali su preda se, ili gore u bijelu tačku na stijeni koja je, još uvijek, jedna koza, i još uvi­jek njihova.

Djeca su polazila da joj se jave, da – glasovima sličnim kozjem me­ke­tanju zamekeću, ali bi ih odozgo – po kapi i glavi, poklopila ruka Bajramova da ćute: nije dao da se – u jednoj gluhoj tišini u kršima, išta čuje. Čuo bi se samo on kad bi nekom ko naiđe putem pokazivao go­re kozu, i rekao da je njegova ona koza. Oni što bi stali i pogledali je, odgovorili bi mu da ona koza nije više ničija.

To mu je rekao i sumrak koji se, s večeri, hvatao gore po sti­je­na­ma; on kao da je kozu još dalje odnosio od njih – i koji čas, pa je više ne­će vidjeti. Činilo im se da vrijeme nikad nije tako brzo prolazilo, i sum­rak dolazio.

Ona se – gore na stijeni, još vidjela: bila je kao kakav sat na zidu koji im pokazuje da je ostalo još samo malo vremena… – pa će kaza­lj­k­e stati; prestaće gore da kuca jedno srce.

Nijesu mogli da zaustave vrijeme, i sumrak je – a zatim i mrak, po­vio u sebe zemlju, i nebo. Nešto, što je jedna koza između to dvoje, gu­bilo se u tavnini…

Vidjeli su je još koji trenutak, ili im se samo činilo da je vide kao kak­vu usamljenu grudu snijega među stijenama – koja se topi…

Ono što su zatim čuli, bile su ptice grabljivice.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *