Saladin Burdžović rođen je 1968. u Bijelom Polju, od 1999. živi i stvara u Njemačkoj. Dio opusa od preko dvadest naslova poezije i proze prevođen je na mađarski, poljski, bugarski, makedonski, slovenački, turski i njemački jezik. Dobitnik je više nagrada za književnost: Isak Samokovlija, Ćamil Sijarić, Blažo Šćepanović…
O nedavno izašloj knjizi Povratak u Schwarzer Berg, Burdžović za Monitor kaže:
-Ova knjiga je priča o čovjeku koji se nakon višedecenijskog izbjeglištva iz vlastitog identiteta vraća u državu u kojoj je rođen! Radnja je smještena u ne baš predaleku budućnost, u vrijeme u kojem Crna Gora postoji kao bezljudna zemlja bez ijednog jedinog stanovnika. Od besudne do bezljudne države! Da ne postoji Tibetanska ovoj knjizi bi najbolje odgovarao naslov Crnogorska knjiga mrtvih, ali na kraju sam se odlučio za Povratak u Schwarzer Berg, to jest Povratak u Crnu Goru. Tema je, rekao bih, nesvakidašnja i u ovom tekstu pretežno preovladavaju elementi naučne fantastike. Zahvalio bih se svima iz Almanaha, da nije bilo njih sumnjam da bih ovu knjigu objavio u Crnoj Gori.
Napisali ste stihove: ,,Domovina i nije toliko opasna ako se ne voli i dok je čovjek na pristojnoj udaljenosti od nje”. Iako ste duže od deceniju u inostranstvu, ipak, vaše stvaralaštvo je prožeto rodnim gradom i Balkanom. Kritičari ističu da u prozi pričate sočno ,,po bjelopoljski”. Od nekih stvari izgleda nema bijega?
Crna Gora je moja domovina i teško mi je priznati da mislim da za nju nema nade! Barem ne sa ,,ovom pameću”. Što god da pišem, Bijelo Polje mi se samo, makar i fragmentarno, uvuče u rukopis. Ne znam zašto je to tako! Imam običaj da napomenem da je ,,zavičaj” zlokobna riječ. Nijesam se vezivao za institucije, partije ili nacije već za ljude. Uspio sam pronaći čitaoce u Njemačkoj, govorio na značajnim manifestacijama, dobijao stipendije za literaturu i prije nekoliko godina na Hessenskim literarnim danima predstavljao sam grad Offenbach. Mislim da ne bih u nekom sličnom angažmanu pristao da predstavljam Bijelo Polje!
Poput sugrađanina Miodraga Bulatovića pišete u svojevrsnom egzilu. Drugi vaš sugrađanin Risto Ratković, koji je Lim vidio ,,kako teče po moru”, kraj života u domovini je dočekao u siromaštvu. Koliko sudbina ovdašnjih pisaca i njihova književna zaostavština utiču na Vaš rad?
Što se tiče književne tradicije u Bijelom Polju, imam se na šta nasloniti. Moj rodni grad dao je desetak pisaca kojih se ne bi zastidjele ni pojedine evropske literarne metropole. Mi smo dali i Ćamila Sijarića, Ismeta Rebronju, Dragomira Brajkovića… Kao mlad pisac pitao sam se zašto su svi otišli iz Bijelog Polja da bih krajem devedesetih i sam bio prinuđen da krenem njihovom utabanom stazom. Ja sam u dobrovoljnom egzilu, nikada nijesam bio bjelopoljski pisac, iako sam do odlaska dobio nekih desetak književnih nagrada i učestvovao na značajnim festivalima, ništa to nije bilo dovoljno da me prihvate kao književnika. Sporno pitanje u vrijednosti od sto njemačkih maraka stoji otvoreno između mene i mojeg rodnog Bijelog Polja. Toliko je, naime, potpisom Zorana Puletića, tadašnjeg potpredsjednika Opstine Bijelo Polje, ,,potpomognuto” štampanje moje knjige Na tragu balade. U svako doba dana ili noći spreman sam da im vratim tih četrdeset i nešto eura da poravnamo dugove. Naravno, drago bi mi bilo da i oni meni pošalju zahtjev za to kao što sam se i ja nekada pisanim putem degradirao pred njima ne bih li uspio objaviti tu knjigu.
U romanima ste pisali o Balkanu koji uvijek iznova tjera ljude iz domovine u emigraciju, ali i o Evropskoj uniji koja je rezervat za pripadnike balkanskih plemena. Da li se u međuvremenu što promijenilo u jednom od ova dva rezervata?
Samo su se ljudi promijenili. Sistem je ostao isti. Sistem takozvane demokratije koji guta sudbine i razrođava najrođenije. Evropa kakvu smo mi, sa druge strane gvozdene zavjese, zamišljali polako ali sigurno nestaje. Fondovi se ubrzano prazne i samo je pitanje dana kada će se pojaviti neka nova Grčka. Sve je izgubilo na vrijednosti. Partije koje su na desnici imaju sve više i više argumenata i pristalica. Možda je došlo vrijeme da počnemo da se sjekiramo!? Moja proza obilježena je emigracijom a kad ovo kažem moram se prisjetiti da kod nas emigracija nikada nije bitisala kao jedna riječ već je doskoro uvijek bila sintagma: neprijateljska emigracija! I to se promijenilo, emigracija je postala najpoželjnija dijaspora, ljepše zvuči, ljudi se pozivaju da ulažu novac u propala preduzeća, da se vrate na davno ugašena ognjišta, da nije tužno bilo bi smiješno!
Zuvdija Hodžić u pogovoru Vaše knjige ,,Hessen via Montenegro” piše da i pored 20 knjiga čitalačkoj publici u Crnoj Gori nije na valjan način skrenuta pažnja na Vaše stvaralaštvo. Navodi da iako ste pisac izuzetnog pripovjedačkog dara, ne možete da dođete na red od ,,agitropovskih i klanovskih pisanja o ‘kultnim’ knjigama stvaralaca Vaše generacije”. Koliko pratite crnogorsku kulturnu scenu i vidite li tu nekih pomaka?
Kada čitate prikaze knjiga pisaca iz Crne Gore ne može vam promaći rečenica koju po pravilu svi kvazikritičari, vjerujem nesvjesno, provuku kroz tekst: ,,Nova knjiga istaknutog pisca dobitnika prestižne nagrade”. Ne bi bilo loše kada bi barem jednom objasnili koga su to prestigli i iznad čega su se to istakli!? Dalje, izpolitizovana ujdurma oko obilježavanja dvjesta godina od rođenja Petra Petrovića Njegoša ili dešavanja i reagovanja u vezi Trinaestojulske nagrade dovoljno govore na kakvom je nivou crnogorska kultura. U crnogorskom konzulatu u Frankfurtu održano je veče posvećeno Njegošu. Iskren da budem nikada nisam ni pomislio da ću govoriti o Njegošu, ali sam se rado odazvao. Tvrdim da u crnogorskoj istoriji ne postoji ličnost čiji su lik i djelo, nakon smrti, više zloupotrebljavani od Njegoša. Stihovi izvađeni iz kontesta uvijek se mogu pogrešno protumačiti. Gorski vijenac jeste posvećen ,,istrazi poturica” ali je veliko pitanje šta bi mu bila tema i kako bi ta knjiga izgledala da je nastala nakon ,,Podgoričke skupštine” 1918. godine, nakon Božićnog ustanka 1919. ili nakon egzodusa kraljevske porodice Petrović. Oni koji ga osporavaju možda bi ga danas veličali, a oni koji ga danas svojataju bježali bi od njega kao đavo od krsta.
Otišli ste 1999. kada su se ratovi na Balkanu završili. Na stotu godišnjicu Velikog rata Balkan je opet buran. Kako Vam iz Njemačke izgledaju politička previranja u Crnoj Gori i regionu?
Balkan će biti ,,bure baruta” dok god to bude odgovaralo ,,Velikim silama”. Sve je to neki ko zna čiji eksperiment i ko zna kada će biti završen! Politička zbivanja slabo ili skoro nikako ne pratim. Davno mi se sve to zgadilo. Crna Gora je država koja nema elitu, da je ima valjda bi i njena tranzicija u modernu evropsku državu išla nekim drugim, lakšim i ubrzanim putem. Naravno, ne treba sumnjati da su ljudi koji sjede u crnogorskom parlamentu najbolje što Crna Gora trenutno ima, ali ako su ovo stvarno najbolji predstavnici crnogorskih naroda, možete zamisliti kakvi su tek oni koji su ih birali. To baš i nije lako zamisliti, zar ne?
razgovarao: Predrag NIKOLIĆ
objavljeno u Monitoru, br 1220, 7. 3. 2014.