Zaim Azemović (Bukovica kod Rožaja, 1937.) je po mnogo čemu zanimljiva književna pojava. U literaturu je ušao relativno kasno, knjigom pripovijedaka Zlatna i gladna brda (1972.). Život u provinciji, daleko od književnih centara, glasila i izdavača, učinio je svoje. Ali svako zlo, ima i onu drugu stranu: Azemović se neposredno napajao na vrelima života i narodnog iskustva i sve ljudske rane i radosti (manje) okušao na sopstvenoj koži. To je Azemovića učinilo piscem koji, za razliku od mnogih drugih, ima što da kaže.
Nesanice su treća Azemovićeva prozna knjiga. Do sada je objavio knjige pripovijedaka: Zlatna i gladna brda i Dug zavičaju, kao i knjige stihova: Mijene i Sijevak. Strasni je skupljač i poznavalac duhovnog narodnog blaga.
Nova Azemovićeva knjiga sadrži devet pripovijedaka povezanih ambijentom, atmosferom i ljudima, tako da se može smatrati i izvjesnom vrstom romaneskne forme. Ona je, u stvari, povijest o tzv. malim ljudima, prigušeni san o sreći, kazivanje o svakodnevnim mukama da se zaradi kora hljeba i preživi, ali i čežnja za nekim dalekim vremenom u kojem vladaju dobrota i ljepota. Azemovićevi junaci su ljudi od krvi i mesa, ali pomalo zalutali u život, na margini zbivanja, ne samo krupnih nego i onih najobičnijih, da bi mogli da utiču na njihove tokove. Šta više, oni malo utiču i na vlastitu sudbinu, pa se dobija utisak da su oni fatalistički predodređeni i određeni uslo- vima vremena i prostora, pa, na kraju krajeva, i pomireni sa životom, iako se žilavo bore za svaki njegov djelić, jer im ništa s neba ne pada. Ali iako znaju svoj konačni ishod, i mada teško žive, junaci ove proze se ni na kog ne žale, jer na osnovu vjekovnog iskustva i nekog iracionalnog poimanja svijeta, osjećaju da je tako bilo i da će tako, više manje biti i ostati dok je ljudi i svijeta. Ovi ljudi više osjećaju nego što znaju. Moralni elementi su njihova bitna uporišta koja ih drže u životu i koja im pomažu da istraju u svakodnevnoj borbi, da smireno i ljudski prihvate sve što im se na glavu sruči. Otuda su za ovoga pisca i njegove junake humanizam i ljudskost osnovne poluge, ali i ciljevi smisla postojanja. To nas uvjerava da se Azemović kao pisac formirao na temeljima crnogorske duhovne i književne tradicije i ljudi svoga kraja.
U priči Nepoznati dobrotvor narator ne može da pronađe čovjeka koji mu je dao krv, i na taj način mu spasao život. U pitanju je piščeva želja da humani čin bude najobičnije ljudsko ponašanje, makar u onoj mjeri koliko je to, na žalost, nečovještvo: “Ako postoje tajni zločini i nerasvijetljena nečovještva, zašto da ne bude i tajnih dobročinitelja. U pričici Izgubljena fizionomija, Izber, nastojeći da pročita ljudska lica, gubi sopstvenu fizionomiju. Proza Nesanice miriše na piščev zavičaj. U sceni kada dvoje starih (piščevi majka i otac) saopštavaju zapisivaču narodnih umotvorina pjesmu koja iskazuje raskol mladosti i starosti, u kojoj se otac suprotstavlja starenju i prolaznosti i prei- načuje pjesmu (“Starome duša miruše k’o ono vjetar u jesen’. Sta se čudite! Duša ostaje mlada i miriše iz zrelog tijela…”), neprolazna je žudnja za mla- došću i vječnim životom. Poznavanje ljudske psihologije i andrićevsko čitanje lica najviše je došlo do izražaja u pripovijeci Majstorske ruke. U ovoj prozi koja miriše na mahovinu, gljive i suho lišće i u kojoj se drveće doživljava kao porodica, sjekači šume su do kostiju pronikli jedni u druge. U momentu uzimanja posnog radničkog obroka između dva stabla, (oborenog i onog koje će njihova divlja snaga posjeći), ovako ih vidi pisac:
Upoznali su jedan drugog, gledajući se izbliza, sve bore oko očiju, na čelu, krnjatke zube, otkrivene pri osmjehu i zijevu, crvenilo nosa na mrazu, opaljenost obraza. Posmatrali su jedan drugog kako im se pri jakom smijehu damari na vratu na- pregnu, koža na jagodicama obraza zacrveni, a oči zasuze.
U završnoj pripovijeci Sinovci, Azemović je načeo neke atkuelne probleme naše savremenosti, za što mu, očito, treba više smjelosti, prostorne i vremenske distance. U ranijim vremenima, ljudi su se hvalili i štitili sinovcem, a sada stricem (političarom). Ako su drugi pisci pronašli ugledne tate i tatine sinove, Azemović je pronašao stričeve i sinovce, i na tom tragu bi moglo da se nastavi njegovo transformisanje životne građe u književnu riječ.
Proza Azemovićeva nije bez nedostataka, bez kojih je, sa više pomnog “prepisivanja” i čišćenja mogla da bude: anegdotičnost, nedovršenost likova, publicistika, želja da se po svaku cijenu bude savremen (Lovac na orlove), upotreba provincijalizama bez mjere, itd.
Međutim, pripovijetke Zaima Azemoviča imaju i ono oružje po kojem se svaki pravi pisac prepoznaje: jezik. Odista, jezik ovog pisca, uzet iz svako- dnevice iz kuća, iz šume, sa ulice, bogat i neukrotiv, preliva se na svakoj stranici pripovijedaka.
Knjiga Nesanice Zaima Azemoviča, u pravom svjetlu predstavlja ovog pjesnika provincije, predgrađa i sela, onih zaturenih prostora kojima se kreću ljudi koji su, bez svoje krivice, na margini i života i literature.
Stvaranje, XLIII/1988, 5-6, 534-535.