Bajram Redžepagić, Pobunjenik, roman, Svjetlost Sarajevo 1978.
Roman Redžepagića je ispričan u prvom licu pa i kada narator ustupa mjesto sebi kao slušaocu, fabula se odvija prirodno sa sočnim koloritnim narodnim jezikom. Glavni lik je Tahirbeg Kadunić, pobunjenik iz Plava, koji ustaje protiv zala aginskih i azginskih prelazeći na stranu seljaka čipčija. Age i begovi tvore mnoge spletke od kojih je jedna od najpodlijih daje silovao kćerku Rizvan-bega. Najprije ga zatvaraju osuđujući ga na doživotnu robiju, a zatim ga seljaci oslobađaju. On učestvuje u buni protiv veleposjednika, ali buna je odmah ugušena. Kadunića proglase ludim i ponovo zatvore. Tahirbeg bježi iz ropstva u Istanbul, nalazi svog ujaka vezira Idriza, a poslije ratničkih pobjeda sultan ga postavlja za plavskog pašu.
Age i begovi su neprestano protiv pašinih čovjekoljubivih reformi. Podmićuju seljake da ga likvidiraju, neprestano ga napadaju, i on u samoodbrani ubija Rizvanbega zbog čega je ponovo u tamnici. Kroz njegove doživljaje na neki način povezuju se otomanska imperija, sultan, veleposjednici, seljaci i Plav, a sve to prekriva laki veo fantastičnog, nestvarnog. Tragika života Kadunićeve Mejreme ispričana je u trećem licu, kao još nekih drugih likova. Zanimljiva je čitava povorka likova: kadija Rustembeg, efendija Hajrudin, Avdaga, Suljaga, Besim, Umihana i dr.
Iako ne precizira vrijeme događaja, u romanu Redžepagić ostvaruje neke vanvremenske situacije koje se odnose uopšteno na čovjekov život. U spletu uvjerljivog slikanja opadanja begovske vlasti i dominacije, koje je posljedica njihovog životnog i materijalnog pada, pisac ponire u psihologiju i mentalitet pojedinaca koji se deformišu pod uticajem vlasti. Iako Tahir gaji nadu da će se na vlasti ponašati kao i u ranijem svom periodu (bez vlasti), vara se kao i drugi.
Redžepagićev svjež i sočan jezik nastao je dijelom i asocijativnim spletom, a leksičkom igrom postiže fleksibilnost i raznovrsnost jezičke strukture.
I kao da mi to davno vrijeme navire na oči okrupnjava nas u nejasnim slikama, pa mi kroz maglu odbjeglo vrijeme podrhtava i negdje u daljini se valjam za koju godinu dalje, kada sam sa mojim jaranom Mahmutom šenlučio i ašikovao, bez srama i straha, navikao već na djevojačko podvriskivanje, što mi ličilo na bijeg di- vokoza, a poslije toga, kraj iste ove vode gdje bijahu nekad katuni, zaputile bi se ispred nas kao kuje, znaju i mogu više, zavode nas u bespuće, u valovlje vode i kao se okliznule, a mi ih bezglavo jurimo, dižemo ih mokre i iznašamo na čistinu među orošeni bršljen…” (127).
Redžepagić u pretposljednjem poglavlju romana Pobunjujem se ja objašnjava Kadunićeve dileme i nemoć:
Počinio sam težak uzločin, a ne sude mi! Kažu mi da nisam kriv, a ne ispituju tu stvar! Vlast ne odgovara nikome, a ja sam paša!
I pitam se, presvijetli Allahu, šta bi bilo da sam ubio agu? Bezbeli, vele oni, vlast ne odgovara za ubistvo, pogotovu paše, za jednog čipčiju, ubogog siromaha. I kao da se opet udaram po čelu, hoću da saznam što bi bilo sa mnom da ubih Rizvan-bega Pašića ili Arslan-agu ili Rustem-agu. Kadija mi nije rekao da vlast ne odgovara ako se ubije neko od ljudi viđenijih…
Zar ubistva nisu ista, ako su počinjena bez razloga i s pobudom da se čovjek uništi, da ga nestane? Zar ja, paša Tahir, mogu da budem miran, da vodim kasabu i dalje, da sazivam skupove i da se borim za red u kasabi, a sam sam počinio zločin! (str. 165).
Iako pisana u tradicionalnom maniru, Redžepagićeva neuobičajena proza, opora i gusta, ponikla iz elementarnih gladi ljudske prirode za slobodom, pravdom, životom, razrješava sugestivno izvjesne čovjekove dileme i proti- vurječnosti. Arhaika izraza i leksike u dijalozima i u narativnim tokovima daju posebnu aromu ovom romanu, uz kog su data objašnjenja za manje poznate riječi, onako kako se izgovaraju u području Plava i Gusinja.
Pripovijedanje u Pobunjeniku je prirodno i nadovezuje se na bogatu pripovjedačku tradiciju Andrića i Selimovića, a još više na narodnu tradiciju. Sem dva-tri manje više konvencionalna pasaža, roman znatno odskače od njegovog prvijenca Bujice, što je na neki način garancija da se od Redžepagića mogu očekivati nova i vrijedna romaneskna ostvarenja. Zgusnuti smislovi pobunjeništva obznanjuju značenjske odrednice humanizma i poimanja svijeta i života. Opis Kadunićevih psiholoških dilema podrazumijeva eksplika- tivnost, ovdje sveden na elementarnu jezgru, naizgled škrt, ali bogato sadržajan, mezgra unutrašnjim sokovima razmišljanja i bunta. Dramu čovjeka, ostrašćenog životom, a ogorčenog nepravdama, nosi u unutrašnjim slojevima Redžepagićev roman, izvjesne sastojke arhetipskog, arheologijske svijesti u prenesenom značenju riječi, koja otjelotvoruju zlo i rušilačko u čovjeku i, s druge strane, pobunu u ime čovjekovih prava.
Redžepagićev jezik vrca inovacijama, svježinom i neposustalom energijom neimarenja, novog leksičkog gradilištva, što daje njegovom romanu životnost i jedrinu. Otuda živo rekonstruisan događaj, sa mnogo boja i arome u pripo- vjedanju, mjestimično i na magistralan način. Značenjski raspon Redžepagi- ćevog jezika je širok, a to je i dokaz prisutnog izvornog i pripovjedačkog potencijala i ne svodljivost na konvencionalno. Pobunjenik Redžepagićev je strasnik života i prava čovjekovog na slobodu, istinu, pravdu, protkan je jasnim osjećajnim nabojima i reskim slikama žive opservacije društvene sredine Plava. Vodopad zanimljivih riječi bruji nesvakidašnjim ljepotama u jarko naglašenim dramskim prizorima čovjeka – pobunjenika i njegove psihološke drame, u kojoj su određene društvene implikacije refelktovane. Folklorni elementi su funkcionalno užljebljeni u romaneskno tkivo i zato su etnopsiho- loški životvorni i mjestimično impresivni. Dokumentarna građa je, dakle, umjetnički svježe “progovorila”, transponovana i rječito govori o psihološko- -socijalnim promjenama. U Redžepagićevom socijalno-psihološkom romanu nema tragova modernih rješenja, unutrašnjih monologa i tokova svijesti, ali je zauzvrat predmet obrade sondirao uglavnom uspješno i prodro u niz psiholoških tajni, iako ih nije ni pokušao sve da osvijetli. Izvjesne fabulativne ekskurzije mjestimično odvode čitaoce od glavnog narativnog toka. Violent- nosti temperamenta pojedinih dinarskih likova nedostaje na momente izra- zitija plastičnost i reljefnost u uvjerljivo minucionalnoj psihološkoj obradi. Sa dobrom pretspremom i pripremom u opisivanju ovog područja, Redžepagić dobro uočava i transponuje istorijske i nacionalne veze sa njegovim rodnim tlom, nigdje neopterećen hiperbolizacijom mitskog i legendarnog. S neistro- šenim srcem u riječima koje pulsira ritmom neuobičajenosti, leksička fleksibilnost je očita skoro u cijelom romanu, naročito u dramski slojevitijim romanesknim dijelovima ovremenjenim autentičnim životom.
0stvaranje, Titograd, XXXIV/1979, br. 5, str. 900-901.