Za bjelopoljski srez period između 1878. i 1912. godine, bio je pun burnih događaja. Taj se period vezuje za početak obračuna sa muslimanskim življem i njihovim totalnim protjerivanjem sa rodnih ognjišta. Naročito su se represalije osjetile nakon protjerivanja Turaka sa prostora Kolašina, Polja i Donjeg Kolašina.
Na osnovu historijskih podataka, u junu 1876. godine, vojnom konvencijom između Srbije i Crne Gore u Veneciji došlo je do podjele Sandžaka na dvije interesne sfere. Angažovanjem Crne Gore i Srbije u ratu s Turskom i njihovim stavljanjem na stranu ustanika prethodili su dugi međusobni pregovori. Problem je bio kako usaglasiti razlike u pogledu sfere uticaja i sfere ratnih operacija. Poslije dužih polemika i nagađanja, najzad je u jesen 1876. godine, pošto su se stavovi približili, došlo do sastanka predstavnika dviju država u Veneciji. Predstavnik Srbije bio je Mitić, a Crne Gore Radonjić. Oni su, tom prilikom, potpisali tajni ugovor između Srbije i Crne Gore, kao i vojnu konvenciju saugovarača. Članom 6. ove Konvencije, Sandžak je podijeljen na interesne sfere ratnih operacija. Linija podjele Sandžaka išla je pravcem Bijelo Polje – Stožer – Ljubišnja pa do na sastav Pive i Tare, s tim što bi teritorija sjeverno od te linije pripadala sferi uticaja Srbiji, a južno Crnoj Gori.[1] Ovakva podjela Sandžaka omogućila je crnogorskoj vojsci da otpočne sa represalijama nad muslimanskim življem u pograničnim krajevima i njihovim protjerivanjem.
Crnogorska vojska je stalno vodila borbu u pograničnim mjestima sa Turcima, otimajući dio po dio teritorije, protjerujući sa otetih dijelova muslimansko stanovništvo, a naseljavajući svoje. Sukobi između Crnogoraca i Bošnjaka nisu nikako prestajali. Došlo je i do žestokog sukoba na Stožeru 5. juna 1877. godine. Napad na Stožer je izvršilo jedno kombinovano odjeljenje iz sastava Poljsko-šaranskog bataljona. Dio toga odjeljenja napao je donjostožerske katune, ,,đe i sam Asan-beg vraneški glavom plati,,. Druga grupa uništila je turske karaule u Gornjem Stožeru, u kojem je bilo nešto turske vojske sa jednim juzbašom. Na Stožeru je tada zaplijenjeno oko 3.000 sitne i 1.000 grla krupne stoke. Pored toga, opljačkano je sve što se moglo ponijeti. ,,U tom boju pala je sva posada turska i mnogo domaćih Turaka, a osobito stara kuća turska Mušovića s glave je poginula.“
Ovim napadom crnogorska vojska nije uspjela da u potpunosti zauzme Stožer i protjera muslimansko stanovništvo iako su u tome imali dosta uspjeha. Jak otpor su im pružili Fejzaga Kalić sa svojim Kalićima i hodža Gušmir. Crnogorci su bili zadovoljni i sa onim što su postigli i to im je dalo snage pa su izvršili 10. jula iste godine ponovni napad na Stožer. Ovog puta su imali namjeni da ga zauzmu, a Muslimane protjeraju. Međutim, presjekavši im odstupnicu, Fejzaga Kalić sa Donjokolašincima, a uz pomoć i hodže Gušmira iz Bijelog Polja sa svojim Bjelopoljcima, napali su na Crnogorce i natjerali ih na bjegstvo uz nanijete im znatne gubitke. To nije spriječilo crnogorske čete da i dalje napadaju na pogranična muslimanska sela. Oni su stalno upadali u muslimanska sela, a ti su upadi vršeni i sa desne strane Lima, pa čak i blizu samog Bijelog Polja.
Tako je bilo i kada je crnogorska vojska poslije zauzimanja Nikšića opkolila Kolašin i 22. septembra oktobra po novom kalendaru/ 1878. godine i zauzela ga. Tada je zajedno sa turskomvojskom
Kolašin napustio i jedan broj muslimanskog stanovništva, koji nije smio čekati crnogorsku vojsku. Naredne godine, dio muslimanskog življa Crnogorci su protjerali iz Kolašina, tako da je Kolašin tada potpuno očišćen od Bošnjaka, koji su mahom izbjegli prema Bijelom Polju, a mahom i poubijani. Koliko je tada stradalo muslimanskog življa nigdje nije zabilježeno, ali prema pričanju onih koji su doživjeli te grozote bilo ih je mnogo.
Berlinskim ugovorom iz 1878. godine, granica između Crne Gore i Turske bila je određena rijekom Tarom. Međutim, u Poljima koja se nalaze na lijevoj strani Tare i koja su pripadala Kolašinu, tada je postojala kapetanija na čijem je čelu bio Zejnil-aga /Zeko/ Lalević. On je u ovoj kapetaniji upravljao prema uputstvima turskih vlasti iz Mojkovca, Bijelog Polja i Sjenice. Pošto su Polja teritorijalno pripadala Kolašinu, koji je nakon njegovog zauzimanja od Turaka pripao Crnog Gori, crnogorske vlasti su zahtijevale da se kapetan Zeko Lalević odaziva njihovoj upravi, a ne turskoj. Zeko Lalević je to odbijao zbog čega je često dolazilo do sukoba sa crnogorskim vlastima, a naročito sa crnogorskim stražama, koje su se nalazile na Preprenu nadomak Polja.
Ti su se sukobi vodili oko Polja i Tare, koja je bila postavljena granicom. Naročito su se ti sukobi vodili za vrijeme stupanja Rusije, Crne Gore i Srbije u rat sa Turskom, jer su bili sigurni da će turska vojska biti dosta spriječena da pruža otpor na ovim prostorima crnogorskim snagama. Tada je za- komandanta crnogorske vojske prema Tari bio postavljen Pero Jokašević /Jokašev Pejović/. Bataljon koji je tada bio u Poljima bio je sastavljen iz tri čete sa ukupno 300 boraca. U sastav tog bataljona ulazili su i prebjegli ljudi iz Prošćenja i drugih mjesta. Bataljonom je komandovao kaluđer Mihailo Došić.[2]
Sa zaposijedanjem Kolašina od strane crnogorske vojske teško su se mirili muslimanski prvaci Sandžaka, pa su pokušavali svim silama da ga povrate. Vršeni su česti upadi na kolašinskim prostorima od strane pojedinih muslimanskih grupa. Organizatori ovih upada bili su Fejzaga Kalić iz Lijeske, hodža Gušmir iz Bijelog Polja i Vako Zejnilov Hadžibulić. Međutim, ni Crnogorci nisu bili zadovoljni sa onim što su postigli, a i sa neispunjenjem Berlinskog ugovora od strane Turske, koja nisje željela predati Polja crnogorskim vlastima, zadržavajući ih i dalje kao svoju kapetaniju, pa su, takode, vršljali često upadajući na prostorima Polja, vršeći pljačke tomašnjem stanovništvu, a i česta ubistva.
Crnogorci su tražili od svoje vlade sa Cetinja da im odobri da izvrše upad u Polja i razoružaju tamošnje muslimanske oružnike i protjeraju ih zajedno sa stanovništvom sa tih prostora. Kako su se u to vrijeme vodile žestoke borbe oko Plava i Gusinja, crnogorska vlada nije prihvatila prijedlog ovdašnjih Crnogoraca da se izvrši upad u Polja i da se vrše protjerivanja Bošnjaka, kako se ne bi još više pogoršavali odnosi sa Turcima. Znajući namjere Crnogoraca, kapetan Zeko Lalević je stalno bio u pripravnosti sa svojih 250 naoružanih ljudi, štiteći Polja od upada crnogorske vojske. On je imao i veliku pomoć iz Mojkovca u kojem je stalno stojalo u pripravnosti 500-600 Kolašinaca-iseljenika, Donjokolašinaca i Bjelopoljaca. Oni su, zajedno sa 250 naoružanih ljudi Zeka Lalevića, bili spremni da se svakog trenutka odupru ulasku crnogorske vojske u Polja. Pošto crnogorska vlada sa Cetinja nije dala saglasnost svojim onižnicima za upad u Polja, na suprotnoj strani vode muslimanskih oružnika su smatrali da oni to ne smiju da urade. Zbog toga su Fejzaga Kalić i Hodža Gušmir sa svojim ljudima pošli da pomognu snagama Albanske lige, koji su se oružjem suprotstavljali ulasku crnogorske vojske u ova mjesta. To je crnogorska vojska iskoristila i u proljeće 1886. godine, upala u Polja i zauzela ih iako je Zekova grupa pružala žilav otpor.Time je crnogorska granica pomaknuta do Tare. Svo muslimansko stanovništvo je tada protjerano iz Polja, a ono što nije uspjelo da pobjegne, poubijano je. Na taj način su pored Kolašina i Polja bila potpuno očišćena od muslimanskog elementa. Tada je bjelopoljski kraj, prema pričanju ljudi koji su taj događaj doživjeli, bio naprosto zagušen izbjeglicama. Jedan dio tih izbjeglica produžavao je i po drugim mjestima Sandžaka, jer to bjelopoljski srez nije mogao sve prihvatiti.
Zaposijedanjem Kolašina i Polja, nisu prestale nevolje i nasilja nad muslimanskim stanovništvom u ostalim mjestima u pograničnim krajevima. Crnogorci su bili ohrabreni svojim uspjesima, a i slabljenjem Turske, pa su vršili svakodnevne upade u Donjem Kolašinu, vršeći pljačke i nasilja nad tamošnjim muslimanskim življem. Da bi se zaštitili tih upada, vršeni su i kontraupadi vršeći osvete. Takvi upadi od strane muslimanskih grupa vršeni su, pored osvete, i da bi obezbijedili, putem pljačke, ogzistenciju života. Naročito su to radila protjerana plemena iz Kolašina i Polja, koja su bila opljačkana i dovedena na rubu propasti. Čarke su postajale sve češće i sa jedne i druge strane. Pljačke i ubistva postajala su sve nesnosnija, stoje bilo uslovilo masovnim iseljavanjem muslimanskog stanovništva iz pograničnih krajeva, a i iz ostalih mjesta bjelopoljskog sreza.
Odredbom Berlinskog kongresa, pored već postojeće kaze /sreza/ Bijelo Polje, obrazovana je i nova kaza Mojkovac i posebnanahija Vraneš. Nešto kasnije, 1884 – 1885. godine, carskom iradom /zapoviješću/ obrazovana je i kaza Donji Kolašin, spajanjem nahije Vraneš i Ravne Rijeke sa dotadašnjom kazom Mojkovac.
Iako je krajem XIX vijeka bjelopoljski kraj bio administrativno podijeljen na dvije kaze, geografski, privredni i kulturni centar za čitavo područje obije kaze bilo je Bijelo Polje. Stoga što je to bila jedina varoš oko koje su grafitirala sva okolna mjesta.
Kaza Bijelo Polje imala je 1896-1897. godine u svom sastavu 59 sela sa ukupno 18.026 stanovnika Z9.723 muških i 8.303 ženskih, a od toga broja tri dijela je činilo muslimansko, a samo jedan dio srpsko stanovništvo. Bilo je nešto i cigana, ali neznatan broj. U samoj varoši Bijelo Polje je bilo 4, a u selima 7 džamija /Korita, Bistrica, Lozna, Ivanje, Rasovo, Potkrajce i Šahoviće/, jedna medresa, jedna ruždija, jedna iptadija, 20 sibjan mekteba, 3 crkve i jedna osnovna škola u varoši, gdje je bila i jedna vojna kasarna i jedan državni ambar. U kazi je bilo 4.025 seoskih domova, 323 dućana, 10 furuna /zemljanih peći/, 173 vodenice i 8 hanova. Varoš je, prema procjeni iz tih dana, imala oko 3.000 stanovnika, od kojih je dvije trećine bilo muslimanskog.
Kaza Bijelo Polje je pripadala drugoj kategoriji. U njenom sastavu 1902. godine bile su 4 nahije sa 133 sela. Te nahije su bile: Pešter /Bistrica/, koja se u dokumentima pominje od 1889 – 1902. godine. Ova nahija je imala 44 sela. U isto vrijeme u sastavu ove kaze ulazile su i nahije Korita /u dokumentima i Kamtat/ sa 38 sela i nahija Brzava, koja je imala 11 sela. Jedno vrijeme poslije 1878. godine, u sastavu ove kaze ulazila je i nahija Vraneš, kasnije je bila u sastavu kaze Donji Kolašin.
Kaza Kolašin /Donji Kolašin/ je pripadala trećoj kategoriji kaza i u svom sastavu je imala 3 nahije: Vraneš, Mojkovac i Ravna Rijeka. Vraneš i Mojkovac su imale 9, a Ravna Rijeka 13 sela. U ovoj kazi je 1896 – 1897. godine bilo 1.030 domaćinstava sa 6.337 stanovnika /4.067 Bošnjaka i 2.270 Srba/. U ovoj kazi su postojale 2 džamije, jedna u Šahovićima, a druga u Pavinom Polju, jedna upravna zgrada, telegraf i 10 škola, uglavnom sibjan mekteba. Sjedište kaze bilo je u Šahovićima. U obje pomenute kaze, kao i u varoši, muslimansko stanovništvo je bilo brojnije. [3]
U obje ove kaze bilo je, u to vrijeme /1896 – 1897. godine/, 164 sela sa ukupno 27.363 stanovnika, od kojih je muslimanskog življa bilo 19.585, a srpskog 7.777 stanovnika. Izraženo u procentima, na ovim prostorima muslimansko stanovništvo je činilo 71,6 a srpsko 28,4 %.
Interesantni su navodi mitropolita raško-prizrenskog Nićifora Perića, koji je u izvještaju predsjedniku Ministarskog savjeta Srbije Nikoli Pašiću od 22. avgusta 1907. godine iznio svoje zapažanje sa putovanja u prethodnoj godini u Pljevlja, Šahoviće i Bijelo Polje. On u vezi s tim putovanjem navodi da je prilikom prolaska kroz Donji Kolašin vidio „popaljene i porušene muslimanske i srpske kuće nu više muslimanskih. Prava zgarišta…„ Nadalje on navodi da „istovremeno planinskim selima Donjeg Kolašina /prošćenska grupa sela, Barice, Stožer npr./, krstarila je komitska družina crnogorskih državljana Milije Jovanovića – Masjaka iz Trebiljeva kod Kolašina, vršeći stalne upade u turska sela i vršeći nasilja, pljačke i ubistva.
Ovu grupu komita na čelu sa Masjakom Stevan Bojović naziva junacima i braniteljima svoga naroda. Naročito se osvrće na pogibiju Masjaka u Vaškovu 1908. godine, gdje je iskazao veliku hrabrost i požrtvovanje. Od drugih komita iz Masjakove grupe, Stevan Bojović navodi: Vukosava Kneževića, koji „sklapa ugovor sa Fejzagom Kalićem,,, Tripka Kneževića kako „poziva Fejzagu Kalića na mej-dan„, Petra Grba u „borbi sa Orlom Kalićem«, Minju Kneževića „u borbi sa Latifom Boškovićem,,, Radula Vukovića sa „turskim oficirima,,, a naročito se osvrće na „hrabrost, požrtvovanje i junaštvo Mate Furlana i vakmajstora Šabalja, koji je odigrao veliku ulogu u spašavanju srpskog naroda od turskih nasilnika, pogotovo Kalića.[4] Stevan Bojović nije spomenuo ovu grupu srpskih komita kako upadaju u muslimanska sela u kojima su vršili pljačkanja, terorisânja i ubijanja muslimanskog življa. Za njega je to junaštvo.
Na drugoj strani, „širom područja bjelopoljske kaze kretala se brojna komitska četa Petra Azanca, koja je povremeno upadala i u beranski, sjenički i novovaroški kraj. Ova četa je upadala u muslimanska sela i vršila teror nad nedužnim stanovništvom muslimanske narodnosti. Pobunjeni seljaci iz Prenćana, Vaškova i Krupica, pritekli su u pomoć onima iz Stožera i Barica, kojima su se pridružili i Prošćanci, kao i još neki drugi. Nekoliko stotina pobunjenih seljaka, sve što je moglo pušku nositi /njih oko 700/, snabdjevenim oružjem iz Crne Gore i Srbije, potpomognuti sa još dva uobičajena bataljona crnogorske vojske, popalili su, tom prilikom, deset muslimanskih sela /Sigu, Lepenac, Obod, Lijesku, Vodno i još neka druga/, opljačkali ih i poubijali sve što im je palo u ruke”.[5] Ni ovom prilikom nije nigdje zabilježeno koliko je pobijeno muslimanskog stanovništva, ali se zna da je bio korovaš napravljen od nedužnog muslimanskog življa u ovim popaljenim selima.
Slomom Turske i njenim protjerivanjem sa ovih područja, za Muslimane je nastalo još gore stanje. Oni su smatrani ostacima od Turaka, pa su bila mišljenja da im i nije mjesto u Jugoslaviji, jer i nije njihova zemlja, zbog čega je bila preduzeta hajka o protjerivanju Bošnjaka iz Sandžaka. Za njih je nastalo bezakonje, zbog čega se sa njima i radilo staje ko htio bez ikakve odgovornosti. Zločini i nasilja su se, pogoršala naročito poslije prvog balkanskog rata 1912. godine.
* Hakija Avdić: POLOŽAJ MUSLIMANA U SANDŽAKU, Biblioteka Ključanin, Sarajevo 1991.
[1]Dr Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1941., Beograd, 1989.
[2] Dr Žarko Šćepanović, Monografija Bijelog Polja, str. 138.
[3]Isto.
[4]Stevan Bojović, Teška vremena, Pljevlja, 1984.
[5]Dr Žarko Šćepanović, Isto.