Za bjelopoljski srez period između 1878. i 1912. godine, bio je pun burnih događaja. Taj se period vezuje za početak obračuna sa muslimanskim življem i njihovim totalnim protjerivanjem sa rodnih ognjišta. Naročito su se represalije osjetile nakon protjerivanja Turaka sa prostora Kolašina, Polja i Donjeg Kolašina.
Na osnovu historijskih podataka, u junu 1876. godine, vojnom konvencijom između Srbije i Crne Gore u Veneciji došlo je do podjele Sandžaka na dvije interesne sfere. Angažovanjem Crne Gore i Srbije u ratu s Turskom i njihovim stavljanjem na stranu ustanika prethodili su dugi međusobni pregovori. Problem je bio kako usaglasiti razlike u pogledu sfere uticaja i sfere ratnih operacija. Poslije dužih polemika i nagađanja, najzad je u jesen 1876. godine, pošto su se stavovi približili, došlo do sastanka predstavnika dviju država u Veneciji. Predstavnik Srbije bio je Mitić, a Crne Gore Radonjić. Oni su, tom prilikom, potpisali tajni ugovor između Srbije i Crne Gore, kao i vojnu konvenciju saugovarača. Članom 6. ove Konvencije, Sandžak je podijeljen na interesne sfere ratnih operacija. Linija podjele Sandžaka išla je pravcem Bijelo Polje – Stožer – Ljubišnja pa do na sastav Pive i Tare, s tim što bi teritorija sjeverno od te linije pripadala sferi uticaja Srbiji, a južno Crnoj Gori.[1] Ovakva podjela Sandžaka omogućila je crnogorskoj vojsci da otpočne sa represalijama nad muslimanskim življem u pograničnim krajevima i njihovim protjerivanjem.
Nastavi čitati HAKIJA AVDIĆ “OSVRT NA DOGAĐAJE U BJELOPOLJSKOM SREZU 1878-1912. GODINE”