Sulejman Tabaković je svakako najznačajniji sandžački alhamijado književnik. Na osnovu raspoloživih podataka, koji su izuzetno oskudni, možemo samo sa sigurnošću reći da Sulejman potiče iz stare i ugledne novopazarske porodice Tabakovića, čiji su se posljednji članovi odselili u Tursku prije tridesetak godina i da je živio u XIX stoljeću.
Na žalost, ne znamo tačnu godinu njegovog rođenja, a niti godinu njegove smrti. Jedino pouzdano znamo da je dio njegovog čivenog “Divana” poznat pod nazivom “Ovo je na bosanskom nasihat Sulejmanov” završio hidžretske 1278. godine (1861/62. g.). O tome sam autor kaže u spjevu:
“Kad sam ovo telefio
I tarih je ovo bio
1278., hidžretska.
Ovaj podatak je jedina vremenska odrednica koja nam ukazuje na razdoblje u kojem je Tabaković mogao živjeti. Sulejman Tabaković je autor obimnog “Divana” koji se sastoji iz dva dijela. Prvi dio se naziva “Ovo je na bosanskom nasihat Sulejmanov”, a drugi dio “Ibrahim Terzija”. Postoje izvjesne indikacije, koje daju mogućnost da su i spjevovi “Avdija” i “Car Mustafa nastade” također djela Sulejmana Tabakovića. Širi biografski prikaz života i djela ovog književnika izaći će u mom radu o sandžačkim književnicima iz perioda osmanske vlasti u ovogodišnjem “Takvimu”. Ovom prilikom analiziraćemo djelo Tabakovića sa aspekta koji do sada nije upražnjavan i razmatran. Sagledaćemo Tabakovića u ulozi historičara svog doba, u čemu je on također veoma uspješan.
Tabaković živi i piše u vrijeme kada se Osmansko carstvo pod vojnim i političkim pritiskom velikih sila i novostvorenih balkanskih država (naročito Srbije i Crne Gore) polako povlači sa svojih balkanskih posjeda. Tu promjenu u odnosu snaga između Turske i hrišćanskih zemalja Tabaković shvata ne samo kao posljedicu promjenjenih historijskih okolnosti, već i kao Božiju kaznu zbog značajnog odstupanja od izvornih islamskih načela i vrijednosti, što je dovelo do znatne moralne degradacije svih slojeva stanovništva. U vezi sa tim Tabaković kaže:
“Sve jesmo pokratili
A grehote poduzili
Ovaj zeman zaslužili
I nama se ljaik dođe
Na Turčina zulum pade
Da su turske više jade.”
Nakon Drugog srpskog ustanka Obrenovićevska Srbija postepeno i polako izgrađuje svoju državnost na temelju bivšeg Beogradskog pašaluka (ili tačnije Smederevskog sandžaka). Podmićivanjem najviših osmanskih funkcionera i državnih organa u kombinaciji sa pritiskom velikih hrišćanskih sila (naročito Rusije) knez Miloš i njegovi nasljednici polako proširuju i teritoriju i nadležnost svoje autonomne i vazalne kneževine Srbije. Tabaković to ilustruje u stihovima:
“A sve vlah daje dukata
To on miti murtata
Što se hoće od brata
Morava je vlahu data
Sad ostala Bosni vrata
Izgubismo mi takata…”
Vojna prevaga sve očiglednije prelazi u korist hrišćanskih zemalja pa i onih susjednih, što primjećuje i Tabaković:
“Turska sablju raspasa
Srbovlahu pripasa
Din-dušmanin azdisa
Tursku sablju pripasa…”
Položaj Bosne i Novopazarskog sandžaka, koji su tada još uvijek bili u administrativno-teritorijalnoj simbiozi, postaje sve nezavidniji i neizvjesniji. One su se našle u krajnje neprijateljski i ekspanzionistički nastrojenom okruženju. Naročito osvajačke aspiracije prema njima pokazivale su susjedne kneževine Srbija i Crna Gora, koje su se u proteklim decenijama već značajno proširile na račun nekih teritorija koje su stoljećima pripadale Bosanskom ejaletu i Novopazarskom sandžaku. Sa teritorija koje su ove države prisvojile i pripojile snagom oružja ili diplomatskim putem, bošnjački narod je morao da se seli i da napušta svoja vjekovna ognjišta. Sve besperspektivniji položaj u kome je dolazilo zabrinjavajuće onemoćalo Osmansko carstvo, nije obećavao da će donijeti u budućnosti išta dobro ni Bosanskom ejaletu, ni Novopazarskom sandžaku.
Novopazarski sandžak je faktički postao jedini koridor (sokak, vrata) preko koga je Bosna još uvijek održavala fizičku vezu sa ostalim dijelovima Osmanskog carstva. Tabaković to uviđa i komentariše:
“Pazar osta sad nejak
Zemlju uze vlah-šijak
I Karadak naopak
Ka Bosni je jedan sokak
Osta Bosna u budžak
Nakahri se brat Bošnjak…”
Cijelo XIX stoljeće je prošlo u znaku reformnih mjera (period Tanzimata) i prilagođavanja i približavanja Osmanske imperije izmjenjenim političkim i društvenim odnosima u Evropi i u svijetu. Reforme su sprovedene ne samo uslijed potrebe za modernizacijom vojnog, administrativnog i finansijskog aparata, već i pod snažnim pritiskom hrišćanskih velesila.
Turski sultani suočeni sa ogromnom političkom, vojnom i ekonomskom krizom, popuštali su pod spoljnim i unutrašnjim pritiscima i širili su dijapazon reformnih zahvata, od kojih je dobar dio bio u korist hrišćanskih podanika. U skladu sa tim oni su se nemilosrdno obračunavali sa svim nosiocima antireformnih pokreta. Tako je 1826. godine ukinutjanjičarski. Sam čin ukidanja ove zastarjele i konzervativne vojne organizacije je bio propraćen krvavim obračunom sa njom. Protiv reformnog kursa došlo je do pobuna u raznim dijelovima Carstva pa i u Bosni (pokret Huseina-kapetana Gradašćevića 1831-1832.g.). Otpor u Bosni je faktički trajao sve do krvavog pohoda Omer-paše Latasa 1851. godine na Bosnu. Tom prilikom Omer-paša je izvršio pravi masakar nad bosanskim begovatom, pogubivši 6.000 aga i begova, dok je 400 njih odvedeno u lancima u Istambul. Time je zadat strašan udarac ovoj društvenoj klasi koja je imala vodeću ulogu u tadašnjem bošnjačkom društvu. Još ranije, 1835. godine u Bosanskom ejaletu su ukinute kapetanije, a kapetani i ajani su izgubili svoje ranije nasljedne položaje i pretvoreni u obične državne činovnike.
Sprovedene reformne mjere u Osmanskom Carstvu i njihove posljedice, kao i borbu porte protiv antireformski nastrojenih snaga u Bosni, Tabaković komentariše stihovima:
“Nizam odžak oturisa
Tanzimat se kurisa
Kalem svijet prepisa
Sve ćatibe potpisa
Caru hazna zaliza
Dok ćatiba naniza
Devlet nizam pofali
Na Bosnu ga navali
Sve ajane surisa
Dokle Bosna batisa…”
Osjećajući da su domaće, patriotski nastrojene bošnjačke snage u sudarima sa osmanskom centralnom vlašću značajno desetkovane i oslabljene, hrišćanski podanici po uputstvima i uz vojnu i političku pomoć Srbije i Crne Gore dižu ustanke u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Tako je 1858. godine u Bosanskoj krajini i Posavini izbila Pecijina buna, koju je predvodio Petar Petrović Pecija, a koju su bošnjačko-turske snage uspješno ugušile:
“Vlah Posavac azdisa
Vlah Posavac baška vuk
Te on uze mlogi huk
Da uzapti turski lug
Prodrma se vučina
Te podiže Turčina
Tu bi šaka od perčina
No začeka Sava – vode
Koja nema nigđe brode
A tu vlahu ne bi zgode
Od turskoga oštra mača
Al je turska vojska jača… ”
Iako je Osmansko Carstvo od kraja XVII do prve golovine XIX stoljeća bilo značajno oslabljeno u ekonomskom, vojnom i teritorijalnom pogledu, ono je i dalje bilo velika država koja se prostirala na tri kontinenta: Aziji (Mala Azija, Sirija, Palestina, Arabija, Irak), Sjevernoj Africi – Egipat, Maroko, Alžir (do 1830), Tunis i Libija i Evropi (balkanske zemlje koje nisu pripadale Habzburškoj Monarhiji). Međutim, tridesetih godina XIX stoljeća vrhovna vlast sultana je bila samo nominalna u balkanskim zemljama: (Srbiji, Vlaškoj, Moldaviji) i Egiptu, Tunisu i Maroku. Teritorija Osmanskog Carstva sredinom XIX stoljeća zahvatala je površinu od 3,372.500 km2, sa oko 28,000.000 stanovnika, pa je u tom pogledu još uvijek bilo velika sila što je formalno prihvaćeno i na Pariškom mirovnom kongresu 1856. godine, koji je održan po završetku Krimskog rata (1853-1856). U Krimskom ratu na strani Rusije, stala je koalicija evropskih država: Engleska, Francuska, i Pijemont (Kraljevina Sardinija). Rusija je u ovom ratu pretrpjela poraz, a na Pariškom mirovnom kongresu su joj nametnuti veoma teški mirovni uslovi. Iako je Pariškim mirom Osmansko Carstvo teritorijalno više dobilo nego izgubilo, iz ovog rata je ono izašlo sa istrošenim materijalnim izvorima (sa praznom državnom blagajnom). Teška finansijska i ekonomska situacija u koju je zapalo Osmansko Carstvo omogućila je evropskim silama da se intenzivnije miješaju u osmansku privredu i politiku. Stranci su dobijali koncesije za izgradnju željeznica, za eksploataciju turskih prirodnih bogatstava, a u Osmanskom Carstvu su osnovane i strane banke. Još za vrijeme Krimskog rata Osmansko Carstvo je počelo da se zadužuje, pretežno kod londonskih i pariskih bankara. Zaduživanje je nastavljeno zbog ogromnih izdataka na vojsku i reformisani državni aparat i za izgradnju željeznica. Zajmovi su dobijani uz ogromne kamate. Tako je već 1875. godine dug Osmanskog Carstva narastao na 5 milijardi i 300 miliona zlatnih franaka. Kako nije mogla da plaća kamate (a o glavnici duga da i ne govorimo), Osmanska država je te godine proglasila bankrotstvo, a njene finansije su došle pod kontrolu Komisije povjerilaca, koja je za isplaćivanje kamata koristila najsigurnije državne prihode. Trgovina koju je Osmansko Carstvo obavljalo sa razvijenim evropskim državama bila je apsolutno nepovoljna, neravnopravna i štetna po osmansku privredu. Evropske kapitalističke države su eksploatisale prostrano tržište Osmanskog Carstva. Na uvezene industrijske proizvode iz tih zemalja turska država je naplaćivala carinu od samo 3% i nije mogla ovu carinu povećavati bez pristanka evropskih sila. Istovremeno, Osmansko Carstvo je postalo izvor jeftinih sirovina, pogotovo poljoprivrednih proizvoda, na koje je država uvela 12% carine, što je bila pljačka vlastite privrede. Stranci su ne samo plaćali niske carine na svoje proizvode, već su bili izuzeti i iz nadležnosti turskih sudova.
Evropske sile su pljačkaškom trgovinom i zelenaškim zajmovima pretvorile ogromnu tursku državu u polukoloniju. Reforme su zahtijevale ogromna sredstva, što je država, pored neprekidnog zaduživanja, pokušavala iznaći stalnim povećavanjima poreza. Stanovništvo, pretežno seljačko, stradalo je takođe i od opadanja vrijednosti novca i bagatelnih cijena svojih proizvoda. Nadanja Tabakovića da će ovakvo stanje nastalo u vrijeme sultana Abdul Medžida (1839-1861), biti u pozitivnom smislu promijenjeno sa dolaskom na vlast njegovog nasljednika sultana Abdul Aziza (1861-1876) pokazala su se neopravdana, što Sulejman konstatuje stihovima:
“Sultan Medžid car je bio
Sultan Aziz po njim sio
Da bil Turke veselio
Malo nama bi radosti
No da vidiš sad pakosti
Turskoj vjeri sad žalosti
Murtatin se omložio
Dukatom se obložio
Te je cara zadužio
Vlaha više nanožio
Rushat mu je podužio
Te je Turke zadužio”
Ekonomsko propadanje Osmanskog Carstva kao i katastrofalna ratna razaranja u proteklim decenijama i stoljećima bili su od značajnog uticaja na opadanje privredne moći Tabakovićevog rodnog grada Novog Pazara. Iako je ovaj grad, sa svojih tada 12.000 stanovnika, još uvijek predstavljao drugi grad po veličini u ejaletu Bosna, odmah iza Sarajeva, a savremenici ga u geostrateškom pogledu opisuju kao “vrata Bosne”, njegov ekonomski krvotok vidno zamire. Naročito to postaje vidljivo od posljednjih decenija XIX stoljeća, nakon izgradnje modernih moravskovardarskih putnih pravaca. Stari karavansko-trgovački putevi (dubrovačko-carigradski, bosanski i zetski) prestaju da funkcionišu. Novi Pazar postaje saobraćajno “slijepo crijevo”, odnosno grad odsječen od svijeta. Tabaković ovakvo zatečeno stanje opisuje stihovima:
“Šeher bio ovaj Pazar
A danas je velik bizar
Što nastade mlogi kozar… ”
Poslije ugušenja pokreta Huseinkapetana Grdaščevića (1831-1832), zbog lojalnosti Porti i učešća u likvidaciji pomenutog pokreta, stolački kapetan Alijaga Rizvanbegović Stočević je od sultana darivan titulom paše. U upravnom pogledu Hercegovački sandžak je izdvojen iz sastava Bosanskog ejaleta, dat mu je status mutesafirluka (posebnog pašaluka) kojim je od njegovog osnivanja, to jest od 1833. godine, pa sve do svoje smrti upravljao Ali-paša Rizvanbegović. Bosanski ejalet i Hercegovački mutesafirluk su i dalje u vojnom pogledu ostali jedinstvena cjelina. Iako je učestvovao u ugušivanju Gradaščevićevog pokreta, koji je bio antireformski nastrojen, to ni u kom slučaju nije značilo da je Ali-paša bio pristalica reformi (Tanzimata). Ali-paša je tada stao uz Portu isključivo zbog svojih nezaježljivih karijerističkih ambicija. Takve nazore imao je i njegov prijatelj Smail-aga Čengić, koji je bio gacačkopivsko-drobnjački mutesellim i koji je dao značajan doprinos u porazu Crnogoraca u Bici kod Grahova 1836. godine. Prilikom kupljenja poreza u Drobnjacima 1840. godine, Crnogorci su ubili Smail-agu Čengića, zbog čega je Ali-paša stupio u rat sa Crnom Gorom, koji je završen Bitkom u Tušini. Ali-paša je vješto izbegavao uvođenje nizamske vojske u Hercegovini.
Tako je 1834. godine, unatoč potpisane obaveze, odbio formiranje nizama, a 1841. godine nije ni došao da potpiše obavezu o sprovođenju reformi. Pošto ga je porta smatrala za prikrivenog vođu antireformskih snaga u Bosni i Hercegovini, Ali-pašu je prilikom svoje osmomjesečne kaznene ekspediciije usmjerene protiv antireformski orijentisanog bošnjačkog begovata, među prvima, putem naručenog ubistva likvidirao Omer-paša Latas (rođen u srpskoj porodici, gdje je nosio ime Mihailo – Mićo u selu Jasenica kod Plaškog u Lici 1806. godine, a umro u Istanbulu 1871. godine). Latas je kao mladić u činu podoficira austrijske vojske prebjegao u Bosnu, gdje je primio islam, a kasnije je otišao u Istanbul gdje je napravio sjajnu vojničku karijeru. Zbog svoje izuzetne okrutnosti koju je ispoljio u sudaru sa bošnjačkim begovatom, pri čemu je bio likvidiran i novopazarski kajmekam, kao i zbog svog srpskog porijekla, Latas je u Bosni dobio nadimak Džaur-paša.
Nakon kaznene ekspedicije u Bosni, Latas je uz odobrenje Porte odlučio da uđe u rat protiv Crne Gore, koja je otvoreno podsticala i pomagala ustanke hercegovačkih i susjednih plemena protiv Turske. Pokret hercegovačkih plemena, koji je predvodio Luka Vukalović, a čija cjelokupna aktivnost se odvijala pod dirigentskom palicom Cetinja, trajao je uz izvjesne prekide u periodu od 1851. do 1863. godine. Baš tih mjeseci Latas je imao nekoliko konkretnih povoda da se sukobi sa Crnom Gorom. Grahovljani i Banjani su prestali da daju harač i trećinu. Gora im je doturala municiju. Mnogi Crnogorci su prelazili u Hercegovinu i pomagali tamošnjim ustanicima. Jedna četa ustanika dočekala je septembra 1852. godine u Dugi Nikšićkoj čuvenog Đulek-bega, koji je poginuo u borbi sa svojih 15 drugova, a jedan odred Crnogoraca zauzeo je noću 1852. cio grad Žabljak. Sve je ovo uticalo da Latas sa vojskom od 2000 vojnika tokom zime 1852/53. godine izvrši koncentričan napad iz pravca Grahova, Nikšića, Spuža, Podgorice i Bara, na Crnu Goru. Ubrzo je zauzet veći dio crnogorske teritorije. Crnu Goru je od potpunog vojničkog kolapsa spasila diplomatska intervencija Austrije, koja je 12.02.1853. g. ultimatumom tražila od Porte da se osmansko-bošnjačke snage povuku iz Crne Gore. Inače, tokom cijelog ovog rata Austrija je oružjem i municijom pomagla Crnu Goru. Porta je, znajući da će protiv sebe pored Austrije imati i Rusiju, primila postavljene uslove i odmah naredila Omer-paši da obustavi borbe i da svoje vojne snage povuče sa crnogorske teritorije. Cijeli splet izrečenih događaja Sulejman Tabaković opisuje stihovima:
“Herceg paša ne bi tade
Crnogorac ustade
Na Turčina pristade
Crnogorac pali hara
Na Turčina sve udara
A murtata parom vara
Sirotinja izmiče
Vlah hudute primiče
Turska zemlja izmiče
Car podiže prekomorca
I Bošnjaka Hercegovca
Te opkoli Crnogorca
Bošnjak mu se načeči
Nizam mu ga nakleči
A Vlah mu se izbeči
Mnogo stoja malo boja
Sirotinji dosta znoja
Caru velju raja tvoja…”
Da su u odnosu na Osmansko Carstvo evropske kršćanske velesile kontinuirano sprovodile politiku dvostrukih aršina, koja je uvijek bila na štetu Porte, govori ne samo ovaj, već i naredni događaji. Uvijek kada bi osmanske vojne snage bile u ofanzivi i uspješno nadirale kroz teritoriju susjednih balkanskih zemalja, uslijedila bi redovno oštra intervencija (diplomatska ili vojna) evropskih velesila, sa zahtjevom da se turske vojne snage povuku sa teritorije druge zaraćene strane. Protivnice Osmanskog Carstva, iako bi tokom rata izgubile značajne teritorije, kao u navedenom ratu Crna Gora, nakon sklopljenih mirovnih ugovora uz svestranu podršku evropskih velesila ne bi pretrpjele nikakve teritorijalne gubitke. Ali ukoliko bi susjedne balkanske zemlje poslužila ratna sreća i ukoliko bi uspjele da osvoje izvjesne teritorije Osmanskog Carstva, uslijedio bi uvijek vojni i diplomatski pritisak na Portu da u ratu izgubljene teritorije preda protivničkoj strani. Tako se dogodilo i nakon poraza osmansko-bošnjačkoh snaga u Bici na Grahovcu početkom maja 1858. godine. Poslije ovog poraza velike sile, prije svega Francuska i Rusija, prinudile su Tursku da pristane na razgraničenje sa Crnom Gorom. Obrazovana je međunarodna komisija, koja je 1859. g. označila granicu između Crne gore i Turske. Od Bosanskog ejaleta je odvojen značajan dio istočne Hercegovine i ustupljen Crnoj Gori i to: Grahovo, dio Banjana, Nikšićke Rudine, Župa Nikšićka, veći dio Drobnjaka, Lipovo, dio Kuča, Gornji Vasojevići i Didoši. Ovim potezom su evropske velesile stvarno, mada ne i pravno, priznale nezavisnost Crne Gore. Ovaj proces je bio praćen iseljavanjem bošnjačkog življa sa ovih teritorija. Kontinuirano pružanje vojne i diplomatske pomoći Crnoj Gori i drugim balkanskim zemljama u borbi protiv Turske od strane evropskih kršćanskih velesila, kao i njihov dugoročni program da se Osmansko Carstvo i muslimanski živalj protjera sa turskih balkanskih posjeda, nije ostao nezapažen od strane Tabakovića:
“Kraljevi posmehuju
Crnogorcu namiguju
Ridžalima zalaguju
Dukatima podmazuju
Crna Gora blizu mora
Sada jeste njojzi hora
Ali ima odgovora
Sada nije turska hora
Te je davi Crna Gora
Kako turska sablja fora
Tu kraljevi ćališu
Ridžalima sve pišu
Da Cetinju izližu
Sad kraljevi kako gudu
I ridžali tako sudu
Da Turčina sve raspudu.”
Kao što analiza Tabakovićevog djela pokazuje, on je bio ne samo najznačajniji alhamijado književnik u Sandžaku, već i vrlo pronicljiv i uspješan hroničar i historičar svaga doba, čiji duh i zbivanja vjerno odslikavaju njegovi vješto spjevani stihovi.
* Tekst je objavljen u tri nastavka u časopisu “Glas islam”, br. 11-13, Novi Pazar novembar 1997- januar 1998.