XI
Te u jutru rano poraniše.
Tale zovnu Hrnjicu serdara:
„Zovi, Mujo, tvoje Kladuščane 11635
Na kapiju Budimskog vezira!
Od voska ćeš konop namazati,
Pa ćeš dvije zamke načinjeti.
Jednu na vrat turi Dženeralju,
Jednu turi murtatu veziru! 11640
Jednog vješaj od te stran’ kapije,
A drugoga s ove strane vrata!
Nek preteže jedan pro drugoga,
Nek ne žali jedan na drugoga.
Ja bi’ to sve, Mujo, učinijo, 11645
No sam njemu jemin učinijo,
Da ga harčit ni poseći neću.“
Mujo reče: „Zar ga nećeš, Tale,
Zar ga nećeš u Stambol spremati?“
„Hajde, Mujo, nemoj mahnitati! 11650
Da ga caru spremim u divana,
Kad još ima u cara murtata,
Prošaptati, cara prelagati,
I puštati našeg dušmanina –
Oba ova što nam zemlje tražu. 11655
Hajde, makar pa ga ne puštili,
Da mu ispit uzmu u divane,
Koje mu je ostanulo blago,
Da ga sultan fermanima traži,
Da ga d’jele carevi murtati! 11660
Dok je Tale, ne pušćaje šale!“
To je Tale karar učinijo,
A Mujo je emer izvršijo,
Te objesi Petra i vezira
Pred vezirske o kapiju dvore. 11665
Dobaviše hakim-efendiju,
Te mu živu odriješe bradu,
I testerom prerezaše glavu.
Što gođ šćeli, sve su učinjeli.
Dozivaju novog alajbega, 11670
Opremili, dobro odmorili.
Adiđar mu vrnuli Fatimu
Na dvorove Zajimbegovice,
S komorama i sa darovima.
Pa ujutru na konušmu Tale 11675
Kod turčina vojnog komandara,
Sve tri paše i svi bezi carski,
Hrnja Mujo i glavari redom.
Silan paša, dobar bes karara,
Karar s turcim’ i sohbete gradi, 11680
Kako li će krvav mahzar gradit,
Ispred koga i spremat za koga.
Vaki karar paša učinijo:
„Mahzar šaren ispred Budimlija.
Od zemana od petnes godina, 11685
Zulum težak od carskog vezira.
Emerove pokaživo carske,
Oduzimo naše imovine,
Da s’ ispravlja hazna Al-Otmana,
Da se hazne pune za dušmana, 11690
Za rat težak protiv dušmanina.
Mi sve mljesmo da je to istina,
Dok nam poče uzimati ljude,
Sve birane, jednog za drugijem,
Po emeru da hi sultan traži. 11695
Sve hi sprema, (al’) ne vraćaju se.
Mi mislimo da je to istina.
Mi pitamo vezir pašu tvoga:
’Kamo naši iz Budima ljudi,
Što se otud ne vraćaju amo?’ 11700
On nam kaže: ’Car hi drži tamo,
Sve on od njih pašalije gradi!’
Mi mislimo da je to istina.
Sve on krije od vojnog vezira,
Od tvojega paše janjičara. 11705
Danas su se vremena ispunila.
Mi vidimo đe je varalica,
Đe je naše ljude pogubijo.
Neke nam je pod sablju turijo,
Neke žive u Dunav bacijo, 11710
Neke nam je u Bagdat spremijo,
Kako nikad kuće viđet neće.
Vidijo je gazi paša carski,
Koji s vojskom i ordijom sudi,
Podkrijući po nešto – po nešto, 11715
Đe izdaje zemlje u dušmane.
Budim gotov, Bosnu nedaleko.
Počeo nam roblje zarobljivat
I spremat ga u Karabogdanu,
Davat veru tursku za neveru. 11720
Taki se je slučaj dodesijo,
Došlo amo tvoje srčno dete,
Mijo sindrak Smajilžalajbega,
Da sa baba i amidže svoga,
Da na sebe alajbegstvo primi, 11725
Po emeru i fermanu tvome.
Susrijo je na Muhač đevojku,
Đe je vodu carske delibaše
Iz Budima, Fatu Zajimovu,
Koji danas leži u Bagdatu, 11730
Kojega je surgun učinijo.
Mehmed momak, gazijino d’jete,
Razbijo je vezirske delije,
I vrnuo poslatu đevojku,
Što je vezir poslo u Bogdanu, 11735
Da je Petru dadne Dženeralu,
I sa š njome knjigu opravijo:
’Pobratime Petar Dženerale,
Kako smo se Bogom bratimili,
Nijesam te darom podarijo. 11740
Danas tebe opravljam đevojku,
E čestitu Ali-bega Fatu,
Da oženim š njome pobratima.
Pa ćeš viđet što je ženidbina,
Što je take među nama nema.’ 11745
Ene karte kod hadži Smajila,
Bujruntije tvojega vezira,
Što je u njoj Petru poručijo,
Da ni u tom biti njemu neće,
’Dar ću tebi bolji opraviti: 11750
Dvije glave sa dva alajbega,
Od Kanidže hadžije Smajila,
I njegova brata Hasan-age,
I trećega njihnog jedihnika,
Ako tebe te opremim glave, 11755
Bosna će ti odmah pripanuti,
A Budim će i prije od toga.
U Budim ćeš zasuditi brzo.’
I za to se razumelo amo!
Vojna struka komandara tvoga 11760
Za bosanske age poručila.
Zadrmali Bosnu i Krajinu –
Sto i trides i dvije hiljade.
Sanćim vamo došli u svatove,
A da vide šta se ‘vamo radi. 11765
Svati došli pod gradu Budimu.
Budimlije i đečica luda
Razjagnuli svate na konake.
Hevtu dana držali svatove,
Sedmi danak svati pokretali. 11770
Vezir njima karar učinijo:
’Šta hoćete, bosanske gazije?
Posetiste Budim i Krajinu.
Ja se spremam za vaše konake.
Ako ćete i ako volite, 11775
Za tri dana o trošku mojemu,
I da dobro svate odmorite.’
On hi nije ustavljao za to,
Sjajno cartsvo, da on voli turke,
No je knjigu poslo u Bogdanu, 11780
Da Dženeralj podigne državu,
Karavlašku i Karabogdansku,
I veliku silu bez hesapa.
Ufatijo Klimu na Budimu,
I čekmedže – veliku ćupriju. 11785
Tu je svoje tope naklečijo,
A u polje zatrpao vojske,
Te pričeko dokle svati krenu.
Vezir svate dobro zamajao,
Dok dušmani staze zalomili. 11790
Vezir ondar svate ispratijo,
Na mlađega emer učinijo –
Mora mlađi slušat starijega –
Da utvrdi bedem na Budimu,
Od topova grla za turcima. 11795
Mlađijem je emer učinijo,
Koji gođ se iz svatova vrne,
Da ga paša bije topovima.
Svati prvi konak zanoćili,
E vodeći s Budima đevojku. 11800
Pa ujutru rano poranili,
I viđeli šta je preda njima.
Pogledali natrag za plećima,
Kad him vezir Budim zatvorijo!
Pa viđeli bosanski svatovi, 11805
Šta je njima vezir učinijo.
Natrag veće nema povraćanja.
A naprijed nema koletanja.
Sve mislili, na jedno smislili.
Fedah svoje duše učineli, 11810
Na Petrove trupe navalili.
Petrove hi sile dočekale
Živom vatrom od puške i topa.
Sunce naše, tu je žalos bila!
Tuna su se vojske izm’ješale. 11815
Za dan prvi i za prvu nojcu
Pucale su puške i topovi.
Drugi danak puške bile nisu,
Sal topovi sa svakoga kraja.
Treći danak ni topi ni puške, 11820
Bez sal sablja i grebena mača.
Dvije su se udrile krajine.
Klima se je triput presušila,
Kolko su se vojske pregonile.
Glave sekli, živi se davili. 11825
Polovinu krvljom tekla Klima.
Pola s krvljom, polovinu vodom.
Drugog dana krvljom samo samom.
Prvog dana pronosila Klima,
Pronosila bošnjačke kalpake. 11830
Drugog dana šapke i kalpake,
Trećeg dana šapke samo same,
Turska sila njihnu nadvladala.
Kod Dunava đe se stiče Klima,
Logorima pogubili glave. 11835
Velku silu i njihne glavare
Pofatali, žive povezali.
Sunce naše, vojsku povrnuli,
Mrtvijema račun prevodili,
I viđeli sve što ima živo. 11840
Polovina šehit ostanulo,
Što mrtvije, što li ranjenije.
Manja pola zdrava ostanula,
Od živoga ognja sagorela,
Konjske grive zrna ponijela, 11845
Sunce Naše, grive i repove,
Na junaka ruha i čelenke!
Ranjene su u polje vrnuli,
Mrtvijema groblje iskopali.
Ne kopali jednog po jednoga, 11850
No četeres u jednom mezaru.
Sedam dana i sedam noćiju
Bila Fata sa komordžijama
Usred polja, cura samo sama.
Turci svoje smotali bajrake, 11855
Ustavili zile i daule.
Svak svojega u grob uturijo.
Hasan-aga novog alajbega,
Nit je njega u grob uturijo,
Nit je znao đe je poginuo. 11860
Za njega se zabušili Turci,
I u misli velkoj ostanuli.
Kad su bili u velikoj misli,
Izbijo je novi alajbeže,
I doveo Petra Dženeralja, 11865
Vrhovnoga njihnog komandara.
Tu su Turci šemluk učinjeli;
Izmetnuli tope pred beglera,
I razvili krpe sa bajraka,
I veseli došli kod šatora, 11870
I ujutru na karar ostali,
Da svi Turci u Budimu dođu,
Da pitaju uštugliju tvoga:
’Šta si ovo od nas učinijo?
Zar se mučiš da obališ carstvo?’ 11875
Vezir mene emer učinijo,
Da z bedema topovima palim,
Ne ostavim živa nijednoga.
Ja nijesam emer poslušao.
Pro njih, sunce, topovima gađa’, 11880
I turci se na bedem prinuše.
Vezir one što s’ u Budim bili,
Što su njemu vazda pomagali,
Š njima hudžum udri na svatove.
Učinijo, ja se uklonijo. 11885
Ačik vidim da je dinu krivo.
Ta je borba srušila vezira,
I veziru izgubila glavu,
I što beše š njime pomagača.
I vrnuli Zajimovu Fatu, 11890
S Mehmedom je kod majke turili,
Da počine nekoliko dana.
I svatovi sjede u Budimu,
Da počinu i mahzar gradimo.
Šaljemo ga vašem sjajnom carstvu. 11895
Vaše ruke nad nama dugačke,
Moreš radit šta je tebi drago!
Ti mo’š tvoje tahkigdžije spremit!
Te ti vidi turke u Bagdatu!
Ako kojeg tamo živa nađeš, 11900
Moreš njega tahkik učinjeti
U svojemu stolu visokome.
Ovo, carstvo, vama mogu kazat:
Dok je Bosna, moreš carovati,
Carovati i gospodovati!“ 11905
Pa šareni mahzar zaklopiše,
Svi glavari imze poturiše.
To je tako, drugčije nikako.
Paša uze četres delibaša,
Krvav mahzar u devletu spremi 11910
Visokome sjajnom Sulejmanu.
Turci džumbus u Budimu grade.
Bujruntija sa mahzarom side
U Stambolu na zlaćene ruke,
Na zlaćene ruke Sulejmana. 11915
Car čestiti mahzar preučijo,
Z bujruntijom paše janjičarskog.
Padišah se silno naljutijo.
Z dvije ruke udri po koljenu,
Pa lalama vako besjedijo: 11920
„Lale moje i moji veziri,
Haram vama i plata i hrana!
Za voliko dugoga vremena,
Za vremena petnaes godina,
Od kako sam posl’o murtatina, 11925
U Budimu uštugli vezira,
Od vas svije nijednoga nema
Da u mene izun zaiskaste,
Da sidete do Budima grada,
Da vidite šta to vezir gradi! 11930
On opasa likom po Budimu
Sirotinjske imovine klete.
Tamo kazo da je emer carski.
Ište čare da podigne hazne,
Te Budimce likom opasao! 11935
Povrh toga jedne žive fato,
Te hi žive baco u Dunavo.
Jedne žive turo pod dželata.
A moj paša, lala janjičarska,
On je spremljen pod emer vezira. 11940
Šta j’ činijo murtat u Budimu,
Šta j’ činijo, sve od njega krijo.
Stari more sakrit od mlađega,
I da znaje, pitat ga ne smije.
Budim mi je hašer učinijo. 11945
Da mi Boga i Bosne ne bješe,
I mojega paše janjičara,
Gotov bijo Budim preključiti,
Da u njemu Karabogdan sudi.
Budim gotov, Bosna na gotovo! 11950
Moje carstvo cmaro i obaro,
I vezir se jadu domislijo.
Vid’te mahzar, kako nama priča,
Šta j’ činijo, i kako je bilo!“
Kad mu lale mahzar prečitaše, 11955
Pred sultana ruke prevezaše,
Na šerijat jemin učineše:
„Naše sjajno sunce Sulejmane,
Mi ne znamo šta se čini tamo!
Eto sablja, evo naša glava!“ 11960
Sultan sikli emer učinijo.
„Lale moje, sitan ferman grad’te
Na adželu – tatarina traž’te –
Ferman jedan na adželu živu
U Budimu na pašu mojega 11965
I bosanske cijele gazije.
Mahsuz selam i oči him ljubim,
I u ferman svijem njima kaži:
Od mene him izun i veselje!
Nek posede i nek se vesele; 11970
Sretnjo za njih i za mene bilo,
Za to djela što su učinili.
Ni za čem hi više pitat neću,
Ni ću njima jabandžiju spremit,
Bez onoga koga hoće oni! 11975
Oni moje sačuvali carstvo,
A Bog njihan obraz do vijeka;
Ka i što je mene na mejdanu,
Taki njima na Bož’em divanu!
Bosna dok je – bijela svijeta, 11980
Sa š njih glasi ponositi bili.
Ko j’ uzdrži, nek su u pitanju,
I ja sade i drugi po mene.
Nek posede i nek se vesele,
I selam him turi u fermanu! 11985
Nek u Budim postave vezira,
Koga šćenu i na karar nađu.
Ja ću ferman na potvrdu spremit,
Vezir njihan sve od mene tražit,
A ja njima dobrom povrtati, 11990
Koje su mi danas učinjeli!“
To su lale odmah poslušale.
Ferman grade, tatarina traže.
Ode ferman carski iz Stambola.
Ferman ode, topi zapucaše. 11995
Šenluk gradi sjajni Sulejmane.
Tog vremena i toga zemana,
Bosna mu je odbranila carstvo,
I slomila carske izdajice.
Car je drugi emer učinijo. 12000
„Sad za Bagdat čohadare traž’te
Pod moijem adželom fermanom.
U Bagdatu nek tražu begove,
E koji su davno surisati,
Neće l’ Bog dat, i sreća od Boga, 12005
Da kojega iznađemo živa.
Najrad’i bi’ Zajim-bega naći,
Ali-bega odžagzadu carsku,
Da Zajima kod hanume spremim,
Jer je hanka ostanula mlada. 12010
Neka muža turi pored sebe,
Zeta dobra pokraj svoje šćerke,
Nek se kod nje dva veselja grade!“
Car što reče, preporeka nema.
Odmah carski emer poslušaše. 12015
Šaren ferman u Bagdat spremiše,
I s fermanom četres čohadara.
I dan i noj idoše fermani.
Kad u Budim ferman silazijo
Čestitome paši janjičarskom, 12020
I kod njega redom glavarima
Od sve Bosne i Unđurovine –
Agalari od c’jele Krajine –
Ferman turski paša prifatijo.
Fermanskoj se turi poklonijo, 12025
Dvaput caru a jednom fermanu.
Pa na ferman pečat prelomijo.
Ferman uči, a jasno ga priča.
Od carskoga sjajnog zadovoljstva.
Iz oči him suze udariše, 12030
I bijela lica pokvasiše.
Komandaru odmah besediše.
Dovedoše četir muderiza,
Četirista softi iz medresa.
C’jeli svati i svi janjičari, 12035
I sve softe i đeca budimska,
Sve to ’Amin!’ muderizu dovu.
Boga mole za to sjajno carstvo,
Za daleko da na Stambol’ sjaji.
Pa u Budim topi zapucaše. 12040
Na taze se šemluk učinijo,
Đe se carski emer preučijo,
Da je Bosni sva usudstva dao.
Sve što hoće mogu činjet sami:
Ženiti se oklen koji hoće, 12045
Zemlje širit kuda koji hoće,
Sami sobom paše postavljati.
Car him druge neće opravljati,
Bez onoga koga oni vole.
Pa se džumbus po Budimu gradi, 12050
Za cel mesec i za heftu dana.
Izabraše, karar učinješe,
Za u Budim da ture vezira,
Iz Budima Jahja-efendiju,
Baš sinovca Zajim Ali-bega. 12055
Momku nema bez dvades godina.
Turčina ga u svoj Bosni nema.
Budimska se đeca iskupiše.
Vojska c’jela i Bosna ponosna,
Sva ulema iz grada Budima, 12060
Dovu čine novome veziru,
Da srdačno iz imana sudi,
Sve po pravdi i po šerijatu,
Da nikuda ne obrće glavu,
Bez na carstvo i gazije carske, 12065
I na vatan sprema dušmaninu.
Caru taka ode bujruntija.
A sad oni pošli u Bagdatu,
Na daleko pro bijela sveta,
Neđe morom a neđe suhijem, 12070
Dan za danom, cijel mesec dana.
Kad u Bagdat sišli čohadari,
Vreme bilo, pola noći prošlo.
U šarenu hanu zanoćili,
A ujutru rano poranili 12075
U sadatu carskome valiji,
I sultanov ferman podnijeli.
Kad je lala ferman dofatijo,
Svome caru itat učinijo,
Caru svome i carskom fermanu. 12080
Pa na ferman pečat prelomijo.
Kad pogleda šta to ferman piše,
Pa se z dvije ruke udarijo,
Po oba se udari koljena:
„Što se traži pedeset surguna, 12085
Kad kod mene samo dvades ima?
Nit je došlo, niti za njih znadem!“
Pa sad lala vika na dvorane:
„Brže zov’te carske tavničare,
Nek otvore od tavnice vrata. 12090
Nek dovedu k mene Budimlije,
Što robuju za dugo vremena!“
Vali-pašu poslušaše lale.
Od tavnice vrata otvoriše,
Pa ključari zovu Budimlije: 12095
„Ko je o’đe iz Budima carskog,
Njega paša na svoj huzur traži!“
Kad su jadni čuli tavničari,
Iskočiše, i paši odoše.
Teškog hala behu dopanuli. 12100
Na njima su obuzdale brade,
Rusa kosa pala do pojasa.
Nokti su him kao raonici.
Šale nije – ropstvo i robija,
Ni trinaes dana robovati, 12105
A kamoli za trin’es’ godina!
Vali-paša zovnu Budimlije:
„Budimlije što ste u robiji,
Pod emer ste carski doćerati.
Sad vas opet tak’i emer traži, 12110
I za vas su došli čohadari.“
Vali-paša dobar bes karara,
Opravi hi u berberhanama,
I to plati is čpaga svojega.
Obrija him i kose i brade. 12115
Opet paša čohadara vika:
„Dones’te mi ključe od deboja,
Te na svakog turi odijela,
Ka što nosu janjičari carski,
I hašluk im dade do Stambola!“ 12120
Čohadari čekaju begove.
Povedoše Budimlije carske
Od Bagdata pro bijela sveta.
Dan za danom, vreme za vremenom,,
I u Stambol dovedoše turke. 12125
Na divan hi caru prijaviše.
Car hi zazva na mekamu svome.
Kad uljegli jadni Budimljani,
Sve najbolji bezi od odžaka,
Sve gospoda iz dobroga dvora, 12130
Zatvoru se teškom ne navikla,
Tavnica him kuća opanula,
Svaki carskoj poletijo ruci,
Te careve poljubiše ruke,
I serdžadu hazreti Alinu. 12135
Izmakli se, pa ga pridvoreli.
Sad padišah pogleda begove.
Poznade hi da su od gospode.
Pa padišah Budimlije pita:
„Budimlije, turske gazalije, 12140
Ko vas, jadni, u Bagdatu spremi?
Jadni bili, kamo vi družina?
Al’ umrli, ali ne doprli?“
„Padišahu, u Bagdat nas spremi,
Opravi nas vezir od Budima 12145
Da zaštitu u Budimu gradi,
Da utvrdi Budim od dušmana,
Kojega smo sabljom održali,
Kade vezir u Budim zasudi.
Tako nas je, care, zaštitijo: 12150
Nekom uze celu imovinu,
Nekom celu, nekom polovinu.
On nam kaza da to sultan traži.
Mi nijesmo na te zažalili.
Pored toga, nije prošlo mlogo, 12155
Što je bilo biranije zata,
Pozove hi k sebe na huzuru,
A otud se ne povrće dvoru.
Mi ne znamo šta se š njima radi
Dok izgubi stotinu zatova 12160
Koji su se za tebe borili!
Mi pedeset dvore zatvorismo,
Sami na se zindan načinismo.
Ni tu za nas mirovine nema.
Po noći nas skupi iz dvorova. 12165
Stotina nas čeka pašalija:
’Sad vas devlet u Stambolu traži.’
Pognao nas noćom bez meseca,
Taki je vezir emer učinijo.
Po danu nas tura u zindane, 12170
A po noći ćera po svijetu.
Na crno nas more naskelijo,
I u vapor svije uturijo.
Vozijo nas za mlogo danova,
Sve đe noći a sjutra kad samni. 12175
Sa svakoga dana i s konaka,
Po dvojice jal’ trojice nema.
Mi ne znamo šta se š njima radi.
Nas dvadeset sreli u Bagdatu,
I dali nam bujruntiju šarnu, 12180
Da smo robi dokada smo živi.
Padišahu, naše sunce sjajno!
Naša muka i tako i tako.“
Padišahu suze propadoše.
„Ko li beše, što to govoraše, 12185
Taki caru mudar dževab daje?“
„To je gazi Zajim Ali-beže.“
Sad padišah njima govorijo:
„Budimlije, ka i đeco moja!
Kad ste bili serbez u Budimu, 12190
Doklen nije vezir zasudijo,
Čija vi je kuća najstarija
U Budimu, moja đeco, bila?“
„Ta je kuća, padišahu, bila
Najstarija i najgosposnija 12195
Toga zata što s tobom besjedi.
To je glava od Budima bila.
To je, care, Zajim Ali-beže.“
Padišah ga zovnu do kafaza,
Pa Zajima bega zagrlijo. 12200
„Vaj do Boga, moja gazalijo,
Što postrada sa svim gazijama!
Propadoste bez znavanja moga.
Bogu šućur kad si u životu,
A mrtvijem Allah rahmetile!
Tebe zdravlje, od mene vraćanje; 12205
Što si strado, sad ćeš dobro biti.
Ako voliš, Zajim Ali-beže,
Da t’ ustavim kod koljena moga,
Da te muhur-sahibijom gradim, 12210
Da mi muhur turaš po fermanu,
Da sve gledaš šta s’ u ferman piše,
I kako ću Bosnu spomagati,
Bosnu ravnu i egri Budima!
Ako voliš, hajde u Budimu! 12215
Juče mi je došla bujruntija.
Dobra su vi turili vezira,
Tvog sinovca Jahja-efendiju,
Od svog dina najboljeg turčina.
Hajde, sine, ožel’ se Budima, 12220
I ožel’ se gosposkoga dvora,
I na dvoru vijernice ljube.
Bog je dao – a sevep je tvoja
Fata šćerka – pa ostade carstvo.“
Pa podiže svilenu serdžadu, 12225
Te mu mahzar dade od Budima.
Beg pokleče na desno koljeno,
Te sve viđe što mu mahzar piše.
Sve ga uči, a suze ronaše.
Padišahu priletijo k ruci, 12230
U mumbareć ruku poljubijo,
I parmake đe mu stoje ruke.
Padišahu ’Aman!’ učinijo.
„Aman, care, dunjalučko sunce!
Na mene su sva muširstva redom, 12235
Kad dočekah jednom u vijeku
Te pred vama na huzur izidoh,
Na izvolu šta je mene drago!
Molim ti se da m’ u Budim spremiš.
U nad Boga, a u tvoje zdravlje. 12240
Ti ćeš mene dobra povrnuti,
Mogu vezir na svom dvoru biti,
Z Bož’e strane, s vašeg carstva sjajnog.
Mogu tamo steći zadovoljstva,
Ka što si hi sada učinijo.“ 12245
„Alibeže, braniti ti neću!
Sinovac je malehnije ljeta,
A dobar je, sila od svijeta!
Pripazi ga, neka pravo sudi,
Vama svijem i Bosni cijeloj. 12250
Nemojte se od mene sramiti!
Što vi manjka, od mene tražite.“
Bezi caru poljubiše skute.
Car je čestit emer učinijo,
U dvades ih obuče katova, 12255
I dvades im pokloni atova,
Na kuk sablje, na glave čelenke.
Ferman dade Zajim Ali-begu;
Napola je ferman prekinuo,
Polu sultan sebe ostavijo. 12260
Pa ovako reče Ali-begu:
„Ovo, sluša’, polu od fermana,
Kad bi tebe došlo u rukama,
Moreš znati da je emer carski.
Drugo ništa nemoj poslušati!“ 12265