Usmena literatura predstavlja duh jedne zajednice, naroda ili šireg kolektiviteta. Na temeljima usmenog kazivanja, kao široj bazi, oformljeni su kulturni identiteti većine savremenih evropskih naroda, jer se kroz tu duhovnost prožima suština identitetskih elemenata koji jedan etnikum čine samosvojnim, i zato usmeno kazivanje predstavlja osnovu kulturnog pamćenja na koju se docnije naslanjaju svi ostali elementi materijalne i nematerijalne kulture jedne zajednice. Zbog toga je ova sinteza autorice Suzane Kujundžić Ostojić bila neophodan predložak za šire sagledavanje bunjevačke nacionalne zajednice, kao jednog u nizu posebnih balkanskih identiteta koji predstavljaju našu raskoš. Ovo djelo nije važno samo pripadnicima bunjevačke nacionalne zajednice već i svima nama koji dijelimo ovaj prostor, uzajamno se prožimamo i nadopunjujemo.
Širina opsega ove sinteze koja stručno i temeljito zalazi u sve aspekte istraživačke i naučne obrade jednog veoma bogatog, a u širim razmjerama skoro nepoznatog korpusa usmene literature pokazuje da je riječ o višegodišnjem iscrpnom i temeljitom radu koji je na koncu polučio izvanredne rezultate. Mi danas pred sobom imamo knjigu koja po svim naučnim uzusima dokazuje kontinuitet kulturnog i nacionalnog identiteta Bunjevaca.
U uskonaučnom smislu, ovo djelo predstavlja veliki izazov za sve folkloriste, kulturologe i druge naučne djelatnike koji u njemu mogu pronaći izazove za problematiziranje postojećih i uspostavljanje novih valorizacija južnoslavenskih usmenih književnosti.
Obrađeni korpus usmenih tekstova koje autorica definira kao groktalice i daje opis povoda i načina njihovih izvođenja, kao i samu sadržinu, govori nam o tome da pred sobom imamo jedan zaseban fenomen upotrebe i produžetka aktivnog života usmene literature. Taj fenomen posebno izražen kod identitetskih ugroženijih nacionalnih zajednica, brojčano manjih, koje su u institucijama kolektivnog okupljanja našli mogućnost da u nekom obliku očuvaju osnovicu svojih kulturoloških posebnosti. Prema kategorizaciji naših usmenih književnosti svatovske pjesme u koje autorica i drugi istraživači svrstavaju groktalice pripadaju lirskim pjesmama jer je i sam povod kompresovan emocijama radosti, veselja i sreće. U bošnjačkoj i srpskoj usmenoj tradiciji svatovske pjesme, spadaju i u prigodne pjesme, prilagođene ritualima i običajima prilikom čina dovođenja mladenke u novi dom (takve su pjesme Gorom jezde kićeni svatovi, Trepetljika trepetala, Opkladi se momče i djevojče…) forma takvih pjesama jeste kratka dok oblik i vrsta slogovanog stiha zavise od ritma, melodije i načina izvođenja. Za razliku od njih groktalice su epske sadržine sa ustaljenom formom epskog stiha i svim odlikama ove literature što podrazumijeva i ozbiljnu atmosferu pri izvođenju kako od izvođača tako i publike, koja nije svojstvena ambijentu svatova i svadbarskih proslava. Zato ovaj fenomen razumijemo kao kolektivni odgovor Bunjevaca, koji zbog svoje brojčane pozicije i razuđenosti životnog prostora u prethodnim periodima, dok nisu imali vlastitih institucija, nisu mogli drukčije da djeluju na šire mase pripadnika svoje zajednice, naročito mlađe generacije, da očuvaju osjećaj identitetske posebnosti. Sličan fenomen u jednom trenutku tokom 20.stoljeća izgrađivali su i Bošnjaci koji su smatrali da im je vjerski identitet u komunističkoj Jugoslaviji ugrožen pa su prigodne događaje od rođenja, preko uspostave institucije braka do ispraćaja pokojnima obilježavali na način da su spjevove vjerske sadržine naročito mevlud koji govori o životu poslanika Muhameda, alejhiselama, i ilahije, pobožne lirske pjesme, izvodili prilikom svih ovih prigoda.
Kada je riječ o korpusu tekstova groktalica svakako da i po formi i po sadržini njihova ishodišta nalazimo u zajedničkoj južnoslavenskoj osnovici oralne tradicije. Zbog toga se i teme i motivi groktalica i drugih pjesama iz tradicija onih naroda sa kojima su Bunjevci dijelili životni prostor prožimaju, dobijajući one neophodne preinake koje su svojstvene svim šetajućim temama i motivima u našim literaturama. Posebno tome ide u prilog tvrdnja koju je autorica dokazala da antropomevludloška i toponimska građa ovih pjesama seže u vrijeme prije migracija Bunjevaca na prostore Vojvodine. To nam govori da su one nastale na prostoru njihove postojbine i u okružju različitih kultura autotohnih naroda Bosne i Hercegovine.Sama činjenice da su one u tom okamenjenom obliku sačuvane do momenta zapisivanja govori o povezanosti ovog naaroda sa svojom postojbinom i željom da se ta veza i svijest o njoj očuva. Sadržina tekstova je također iznimno zanimljiva i ona se kreće od autentičnih i domišlljenih historijskih ličnosti koje postaju epski likovi kao i prekretničkih događaja koji su na neki način obilježili sudbine Bunjevaca do onih koji su moralno-didaktičkog karaktera i govore o znanim i neznanim porodicama i nekim događajima unutar njih koji su doveli do tragičnih posljedica. Autorica briljantno zapaža da se kroz većinu takvih tekstova prožima motiv nesloge koji izaziva porodičnu tragediju, što implicitno govori o težnjama Bunjevaca da samo u jedinstvu zajednice mogu opstati i izboriti se za vlastitu poziciju unutar društva.
Sagledavajući cjelinu fenomena bunjevačkih groktalica datog kroz ovu sintezu autorice Suzane Kujundžić-Ostojić nameće mi se paralela sa procesima kroz koje su i Bošnjaci kao narod prolazili u pogledu ostvarivanja prava na posebnosti kulturnog i nacionalnog identiteta. Sami prijelaz iz usmene u pisanu tradiciju zahtijevao i kod jednih i kod drugih snažna individualna pregnuća kakva su napravili Rajić i Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, s obzirom na poziciju zakašnjelosti valoriziranja vlastitog kulturnog nasleđa i prisvajanja istog od strane onih koji su u te procese krenuli ranije pod mentorstvom jačih i dominantnijih sila koje su opet te procese inicirale zarad vlastitih imperijalističkih ciljeva. Ta zakašnjelost u samoopredjeljivanju i definiranju proizvela je veliki broj degredativnih proces, nekada izazvanih neznanjem a nekada i namjerom, uslijed čega je dolazilo do otuđenja i majolirizacije vlastitog identiteta, a u korist dominantnije zajednice koja je iskazivala namjeru da prisvoji sve one vrijednosti njihovog kulturnog nasleđa. Iz toga su procesi institucionalnog proučavanja i unapređivanja kulturnih identiteta ovih zajednica bivali jako mukotrpni, što se najbolje oslikava kroz proces uvođenja maternjeg jezika u školstvo u onim sredinama gdje zato postoje uvjeti. Podsjetit ću javnost da su i bunjevački a i bosanski jezik zvanično bili zabranjeni, bosanski 1907. dekretom austrougarske vlade.
Danas zahvaljući pozitivnim zakonima Republike Srbije koji su po mnogo čemu iznad ne samo regionalnog, već i evropskog prosjeka ta mogiućnost je data. Međutim ostao je realan problem ispunjavanja sadržaja i nastavnih planova i programa koji bez pregalaštva pojedinaca poput Suzane Ostojić- Kolundžić ne bi bili mogući. Zato je važno napomenuti na koncu ovog našeg obraćanja da pored institucionalnih okvira za cjelovitost i potpunost procesa zaokružavanja kolektivnog kulturnog identiteta bitan je faktor sposobnih i odvažnih stručnjaka koji su u svojoj naučnoj erudiciji sposobni da sistemski i sintetički pristupe istraživanju, proučavanju i valorizaciji svega onoga što je nasljeđe generacija kako bi se taj materijal oblikovao u štivo prilagođeno onim zahtjevima koje podrazumijevaju nastavni planovi i programi.
Usuđujem se kazati da je knjiga Groktalice bačkih Bunjevaca dobra podloga kako za odgajanje mladih genaracija na vlastitom kulturnom nasljeđu tako i za upoznavanje svih nas koji ne dolazimo iz ove zajednice sa bogatom usmenom tradicijom Bunjevaca.