Bila nas je puna kuća: stric, pa strina, pa stričevići, pa mi sinovci – i nikad se, ni uveče kad se skupimo oko sofre, ni izjutra kad odlazimo na poslove, nije među nama čula riječ ni koliko: potamo se, a kamoli da je neko na nekoga viknuo ili rekao ružnu riječ, bilo bi to kao da se kuća prevrnula – i šta bi na to rekao naš stric! Naš stric je za nas bio nešto veliko – veće i od kuće, i od zemlje, i od sela, i od svega što smo mi njegova čeljad ikad očima vidjela i ušima čula.