Onoga dana kada je na ahiret preselio stari Hazir Rebronja, počelo se odmotavati klupko njegovog života. Jedni su ga neizmjerno veličali i o njemu toplo govorili, dok su drugi, „riječ im se ne čula“, tiho i sa nekim strahom pričali da je dugo bećario i bekrijao, a da se po bratovoj smrti smirio, okućio i počeo mirnije živjeti. Zajedno sa suprugom Grudom, koja bijaše od Sefera iz Ugla, podizao je djecu i vodio brigu o svom malu. U zrelim godinama, i „Bog ga je pogledao“. Bjelopoljski begovi Kajabegovići su mu ponudili da bude mutevelija njihovog saraja u Goduši, što on prihvati sa sveg srca i puno radosti. Nijedan putnik niti namjernik, koji je išao od Akova ka Sjenici ili Pazaru, nije se požalio na njega i njegov džumretanluk. Svi su bili zadovoljni njegovim postupcima i uviđajnošću. Svako ko bi na svom putu predahnuo u Goduši, nastavljao je put sitkile i uvijek mu se činilo da bi na odredište stigao prije nego što je mislio. Handžije iz Ugla i Melaja, pa i oni udaljeniji, dolazili su kod Hazira da ponešto nauče od njega. Hazir je to znao i nije skrivao svoje zadovoljstvo. I svoje sinove – Kasuma i Zahira, učio je da budu mumini i džumretani.