Zadaća je i smisao ove studije opisati i u izdvojenim primjerima pripovjedačkoga teksta dokazati estetske i stilske osobenosti sandžačkomuslimanske u kontekstu crnogorske i južnoslavenskih književnosti XX stoljeća. Izabrani karakteristični pripovjedački tekstovi Sijarića, Bašića i Baltića su u ovoj studiji estetski model za poetološku sintezu stilske i jezičke autohtonosti sandžačkomuslimanske u južnoslavenskim književnostima. Ovu hipotezu u studiji dokazujem u islamskom svjetonazoru, i u muslimanskoj duhovnosti u kojima je inspirirana i profilirana osobena gnoseologija i poetologija sandžačkomuslimanske književne riječi. U njima se sabire jedan univerzalni, općeljudski modus vivendi, kao jedinstveni gnoseološki i idejno-motivacijski literarni fokus. Islamska je religija, filozofija i estetika od petnaestoga stoljeća do danas bitno profilirala sandžačkomuslimansku usmenu i pisanu riječ, oblikujući joj individualitet i autohtonost u sklopu južnoslavenskih književnosti. Sandžačkomuslimanska književna riječ, njena duhovna gama u odnosu na crnogorskohrišćansku, pa i na bošnjačku, jest naime jedan poetološki kuriozum. I jedan estetski fenomen. I jedna višestoljetna i kulturna i književnostvaralačka realnost, koju, kao takvu, nije pojmila niti znanstveno elaborirala južnoslavenska književna povijest. Unisono, precizno i usredsređeno markirati i opisati, u stilu i u jeziku njene osobene segmente i nijanse, na temelju analize bitnih pripovjedačkih motiva sinkretizma*, integralizma*, tolerancije i mitsko-arhetipskih slojeva izabranih pripovjedačkih tekstova navedene trojice prozaista – jest zadaća ove studije.