Geografski položaj je važna odrednica i polazna osnova razvitka svakog područja.
Povoljnost položaja znatno određuje koliko će se na određenom prostoru naseliti stanovništva, koliko će se koncentrisati privrednih snaga, društvenih službi i ustanova, kao i u kojoj će mjeri to okupljanje biti uspješno sa aspekta interesa regije, gravitacionog područja i šire zajednice.[i] Povoljan saobraćajni položaj, na raskrsnici puteva koji koriste predisponiranost udolina i prevoja i povezuju jugoistočne djelove Dinarida sa primorjem, pružao je važnu prirodnu osnovu za razmještaj stanovništva središnjeg dijela današnje Crne Gore, a time i Nikšićkog kraja kao njegovog značajnog dijela. Zahvaljujući činjenici da je Nikšićko polje dio udoline koja počinje od Gatačkog polja i proteže se do Jadranskog mora, kao i prostranstvu polja, podgorja i župnog kraja, formiranog na dodiru geografski različitih krajeva, rano je došlo do formiranja gradskog naselja u ovom, po mnogo čemu specifičnom kraškom polju. Zbog svojih prirodnih osobenosti za trajnije naseljavanje, Nikšićko polje spada u najpovoljnije djelove Dinarskog krša. Još je njemački geograf Kurt Hasert istakao u svojim rado vima, da je Nikšićko polje prirodno određeno da bude apsolutni centar zapadne Crne Gore. Pored povoljnog geografskog položaja, specifični uslovi prirodne sredine takođe su bitno uticali na proces istorijskog, društveno-ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja Nikšića.
***
Srednjovjekovni gradovi južnoslovenskih zemalja osvojeni od strane Osmanlija nijesu pod njihovom vlašću imali jednaku istorijsku sudbinu. Značajna rudarska i druga naselja, iz vremena prije osmanskih osvajanja, gubila su na svom značaju, dok su gradovi koji su postali vojno-upravna središta osmanske vlasti, doživljavali uspon.
Područje srednjovjekovnog Onogošta koje je pripadalo istočnoj Hercegovini, palo je pod osmansku vlast 1465. godine. Nakon osvajanja Nevesinja i Gacka, osmanske trupe su iz pravca klanca Duga ušle u Nikšićko polje i uspjele ovladati njegovim cjelokupnim prostorom. Osmansku vojsku koja je pokorila Onogošt predvodio je bosanski sandžakbeg Isa-beg Ishaković s vojvodama Ismailom i Ahmedom. Vojvodi Ahmedu Hercegoviću (u istorijskim izvorima on se susreće pod imenima “hersek zade” što znači ”sin hercega”, “hercegović” i “hersekoglu”), koji je bio treći po redu sin hercega Stjepana i koji je u međuvremenu prihvatio islam, sultan je poručio: “Koliko osvojiš zemlje od vilajeta tvoga oca, neka bude tvoje.”[ii]
Po osvajanju Nikšićkog kraja, Osmanlije su i u njemu zavele režim koji se nije razlikovao od režima zavedenih u drugim osvojenim krajevima. Osmanlije su vjerovatno 1466. ili 1470. godine uspostavili sudsko-administrativnu jedinicu nahiju Onogošt, a u popisu iz 1477. godine gotovo na istom prostoru susrećemo i drugu “vlašku nahiju Gračanicu, koja se drukčije zove Nikšići”. Januara 1470. godine formiran je poseban Hercegovački sandžak[iii] sa sjedištem u Foči (sve do 1576. godine). Cjelokupno područje Hercegovine osmanske vlasti su podijelile na dva kadiluka Blagaj i Drinu. Onogošt je tada pripadao Blagajskom kadiluku.
O zadržavanju Osmanlija na području Onogošta i podizanju trajnijeg naselja u drugoj polovini XV vijeka, nema pouzdanih podataka. Sudeći prema kasnijim izvorima i razvoju događaja, osmanske vojne snage se nijesu dugo zadržale na osvojenoj teritoriji Onogošta, već su je napustile. Da li se radilo o planskom napuštanju, teško je tvrditi sa sigurnošću. Jedan od mogućih razloga brzog napuštanja osvojene teritorije mogao je biti i taj što Osmansko carstvo, koje je bilo u punom osvajačkom usponu, nije pridavalo naročitu pažnju učvršćivanju vlasti u perifernim oblastima kao što je to bila oblast istočne Hercegovine, a time i Onogošta, koja je već osvo jena, ali istovremeno i udaljena od glavnih putnih pravaca.[iv] Drugi razlog nezadržavanja može biti taj što su osmanske vojne snage osvojeni grad Onogošt zatekle u ruševinama i nijesu mu pridavale veći vojni značaj niti imale namjeru da se u vrijeme značajnih vojnih operacija usmjerenih na proširivanje granica, staraju o obnavljanju porušenog utvrđenja. Jače i brojnije osmanske vojne snage upućivane su i boravile na širem području Onogošta krajem XV vijeka samo radi smirivanja pobuna ili prilikom odbijanja plaćanja poreskih obaveza lokalnog pravoslavnog stanovništva.
Izbijanjem Morejskog rata (16831699), Osmanlije su uvidjeli da je njihova prva odbrambena linija sa jakim tvrđavama u Herceg Novom i fortifikacijama u Risnu, suviše izložena udaru mletačkih snaga sa mora, zbog čega se pristupilo izgradnji druge linije odbrane. Gradnja utvrđenja u Onogoštu započela je osamdesetih godina XVII vijeka, najviše uzrokovana padom Herceg Novog u mletačke ruke septembra 1687. godine. Tvrđava Onogošt je već 1688. godine imala posadu od 120 vojnika pod zapovjedništvom kapetana. U narednim godinama Onogošt će postati najveće i naj značajnije osmansko utvrđenje i vojno uporište u Hercegovini,[v] prvenstveno zbog puteva koji su vodili preko tog područja i tu se ukrštali sa drugim važnim komunikacijama tog vremena. Onogošt je ubrzo postao ne samo važno tranzitno i trgovačko područje, već i područje na kome su se ukrštali i razni kulturni uticaji. Broj stanovnika grada je bio u stalnom porastu pa je podizanje objekata za stanovanje ubrzo učestalo i van zidina kojim je utvrđenje bilo opasano. Godine 1707. vojna posada u Onogoštu je brojala 306 vojnika, a grad je imao 560 kuća.
***
Radi boljeg razumijevanja kulturnih prilika u Onogoštu/Nikšiću u vremenu od kraja XVII vijeka do 1877. godine, potrebno se prethodno osvrnuti na opšte prilike u Osmanskom carstvu (Devleti Osmaniye), od kojih je u značajnoj mjeri zavisio razvitak kulture u perifernim oblastima osmanske države.
Kraj XVII vijeka obilježen je u Osmanskom carstvu značajnom smjenom na sultanskom prijestolu. Februara 1695. godine ustoličen je sultan Mustafa II koji će Osmanskim carstvom upravljati do 1703. godine. Kao čovjek jakog karaktera, Mustafa II je nastojao da stvari u Carstvu dovede u red. Sprovođenjem niza mjera ubrzo je došlo do smanjenja ukupnih državnih troškova, povećanja poreza na duvan i kafu, umanjenja plata državnim činovnicima, regrutovanja novih vojnika, obnavljanja ratne flote i kovanja “zdravog novca”, tj. onog novca koji je imao svoje pokriće u zlatu. Nakon pogibije Elmas Mehmed-paše, za novog velikog vezira sultan je postavio Amidža-zade Husein-pašu Ćuprilića, sposobnog vojskovođu i državnika. Vezir Ćuprilić je ubrzo uvidio da osmanska vojska nije u stanju da preduzme novu ofanzivu u “Morejskom ratu” (16831699.), pa je bio prinuđen da pristupi pregovorima o miru, najviše zbog činjenice što je rat i suviše dugo trajao i prijetio da osmansku državu dovede u vrlo nepovoljan položaj.
Karlovački mirovni ugovor iz 1699. godine kojim je završen Morejski rat, predstavlja početak osmanskog potiskivanja iz strategijski važnih i ekonomski veoma značajnih oblasti. Gubitkom Ugarske i Erdelja, Osmansko carstvo je zapalo u velike finansijske i materijalne teškoće, jer su gradovi i oblasti koji su ranije plaćali poreske obaveze osmanskoj vlasti, sada prešli pod vlast ugarskih vladara, usljed čega je Porta izgubila značajne izvore prihoda. Da bi Carstvo spasao od “potpunog potopa”, veliki vezir Ćuprilić je bio primoran da preduzme niz energičnih mjera. Smanjio je ili ukinuo mnoge namete i zaostale dugove, radio na uklanjanju raznih zloupotreba među posjednicima timara, smanjio je broj janjičara, preduzeo obnavljanje mnogih tvrđava (među njima je bila i onogoška tj. nikšićka tvrđava koja je za nas posebno važna), uticao na poboljšanje položaja zavisnih seljaka i pristupio obnavljanju ratne flote. Smanjivanje brojnosti osmanske vojske uticalo je na umanjenje ogromnih prihoda koji su išli na njeno izdržavanje.[vi] Započete reforme veliki vezir Ćuprilić nije uspio zavr šiti jer je iznenada umro 1702. godine. Novopostavljeni veliki vezir, Mustafa-paša, nije imao potrebno znanje niti energiju da nastavi djelo svoga prethodnika. Nepovoljne odredbe Karlovačkog mira doprinijele su rušenju mita o neprikosnovenosti osmanskog vladara. Ideja o “Velikom Gospodaru”, apsolutnom vladaru, predstavniku Boga na Zemlji, gotovo svetoj ličnosti, malo pomalo ustupila je mjesto koncepciji prema kojoj je sultan samo ovozemaljski vladar čija djela i postupci mogu biti kritikovani kao i djela drugih ljudi.[vii] To je bio vrlo značajan pomak za brži razvitak društvenog života u Osmanskom carstvu tokom XVIII vijeka, čiji je početak, poput kraja prethodnog vijeka, bio obilježen promjenom na prestolu. U ljeto 1703. godine sultan Mustafa II se odrekao prestola u korist svog brata Ahmeda III (17031730). Novi sultan je bio miroljubiv i obrazovan, ali vladar koji je bio pod uticajem svojih miljenika. Sa izborom za velikog vezira Damad Ibrahim-paše 1718. godine, započinje tzv. „doba lala“, nazvano tako po maniji za uzgojem lala na dvoru i među bogatim svijetom.[viii] Oduševljen pričama Mehmed-efendije, svog izaslanika u Parizu, Damad Ibrahim-paša je počeo da propagira francusku kulturu, a to raspoloženje počeo je da prihvata i sam sultan.[ix] Sve više vremena sultan i njegovi saradnici provodili su u zabavama i svetkovinama na moru, vatrometima i lovu. Cjelokupan ambijent je podsticao na zabavu i razonodu. O ljepotama “palate sreće” u Carigradu tada je pjevao veliki pjesnik Ahmed Nedim, miljenik velikog vezira (sin kadije iz Istanbula, inače profesor na medresi) i drugi pjesnici (Galib Dede ili šejh Galib vrhovni poglavar mevlevijske tekije u Galati, umro početkom 1799.) koji su bili dokaz intelektualnog preporoda Osmanskog carstva. Duhovno oživljavanje podstaknuto evropskim uticajima primjećivalo se u svim sferama života. U tom periodu izgrađena je i čuvena Ahmedova fontana, napisani su mnogi radovi iz istorije, otvoreno je pet javnih biblioteka, a 1727. godine otvorena je i prva štamparija u Osmanskom carstvu čiji je rad pokrenuo Ibrahim Muteferika (16741745), islamizirani Mađar.[x] Pored toga vidno je rastao broj džamija, medresa, fontana, javnih i privatnih objekata. Kulturni talasi širili su se dosta brzo iz centra ka periferiji, pa se i u osmanskom Nikšiću osjećao uticaj kulturnog preobražaja kojim je bilo zahvaćeno cjelokupno Carstvo.
U pogledu razvoja i dostignutog nivoa opšte kulture gradskog stanovništva u vrijeme osmanske dominacije, ostalo je malo pisanih dokumenata. Nešto više podataka može se naći o istaknutim pojedincima ili grupama, dok je opšti kulturni nivo teže sagledati u cjelini. Prisustvo čestih ratova samo je jedan od faktora koji se negativno odražavao na opšte kulturno stvaralaštvo i njegov, kakav takav kontinuitet. Stvaralaštvo je u Osmanskom carstvu pretežno bilo usmjereno na zadovoljavanje svakodnevnih životnih potreba. Naučna djelatnost je najčešće bila u službi vjerskog učenja i teško se otimala ispod tog plašta. Vjerske prilike su uglavnom davale ton intelektualnom životu stanovnika gradova usljed čega je bilo malo onih pojedinaca koji su imali hrabrosti da se suprotstave neprikosnovenim vjerskim autoritetima svoga vremena i izlože svoje stavove suprotne njihovim.
Iako se kultura Osmanlija razvijala na dodiru istočnjačke i evropske kulture, ona je uspjela izgraditi svoju posebnost, ne plašeći se da u dodiru sa pomenutim kulturama doživi gubljenje sopstvenog identiteta. Obrazova nje pojedinaca u Osmanskom carstvu, usklađeno sa tradicionalnim i vjerskim vaspitanjem, otvaralo je mogućnosti stvaranju širokih kulturnih horizonata. Danas je istorijskoj nauci poznato da gotovo da nije bilo značajnijeg osmanskog grada u kome nije djelovalo po nekoliko vrlo obrazovanih ljudi. Međutim, živjeći u duhu svoga vremena ispunjenog čestim ratovima, mnogi intelektualci su u cilju očuvanja ekonomskog opstanka bili prinuđeni da se bave i drugim poslovima, najčešće činovničkim, vojničkim pozivima, trgovinom, zanatstvom i poljoprivredom, usljed čega su se rijetko posvećivali naučnom radu. U tome i leži razlog što danas iz tog vremena u pogledu pisanih izvora vezanih za osmansku kulturu imamo malo tragova o njihovom znanju i radu.[xi]
Život stanovnika osmanskih gradova na prostoru današnje Crne Gore nije se bitnije razlikovao od života stanovnika drugih osmanskih gradova na balkanskom prostoru. Gradovi sa manjim brojem stanovnika su do kraja XVIII vijeka, imali prvenstveno vojnu funkciju. Osmanlije su za svoje stalnije naseljavanje birali već postojeće gradove (bez obzira na njihovu očuvanost), koji su imali fortifikaciona jezgra za vojnu posadu i podgrađa za civilnu funkciju života.[xii] Takvih mjesta je na prostoru Crne Gore, prevashodno zbog njenih prirodnih odlika, bilo dosta. Vremenom će gradovi postajati veća naselja i poprimati odlike privrednih i kulturnih centara. Takav slučaj bio je i sa Onogoštom, odnosno Nikšićem.
***
Onogošt/Nikšić je kao grad dugo zadržao vojno-tranzitnu ulogu, ali je vremenom i u njemu zaživjela kulturna i stvaralačka djelatnost što je rezultiralo pojavom nekoliko vrijednih i zapaženih stvaralaca u svom vremenu. Zbog naglašene vojno-strategijske uloge, osmanski Nikšić je tokom XVIII i većim dijelom XIX vijeka predstavljao kulturni centar lokalnog značaja, što nikako ne znači da kulturni stvaraoci sa ovog prostora nijesu prevazilazili lokalne granice, kako svojim intelektualnim pogledima, tako i svojim ostvarenjima.
Prvi stanovnici Onogošta početkom XVIII vijeka bili su raseljeni Novljani i Rišnjani. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su Herceg Novi i Risan, prije pada pod mletačku vlast (1687.), bili mjesta u kojima je razvijenost kulture bila zapažena, nije teško pretpostaviti da su stanovnici tih gradova, nakon raseljavanja i dolaska u Onogošt/Nikšić, težili uspostavljanju, ako ne istih, a ono približnih kulturnih prilika kakve su bile u starom zavičaju. Napomenimo da je Evlija Čelebija, koji je Herceg Novi posjetio 1664. godine, zabilježio u svojim putpisima da je grad imao 46 džamija i 44 mesdžida[xiii] (što se danas u istoriografiji smatra pretjeranim brojkama). Evlija Čelebija kaže u svom putopisu da je Novi u vrijeme njegove posjete imao muftiju, predstavnika šerifa (nekibul-ešrafa starješinu muslimanske uleme u jednom dijelu Hercegovine) i mnogo uglednih i učenih ljudi.[xiv] Na osnovu istraživanja Hivzije Hasandedića se pouzdano zna da je u Novom postojalo sedam mekteba i dvije medrese na kojima su predavali muderisi (dvojici od njih poznata su imena Ahmed Halifa i Muharem Halifa).[xv]
Težeći da u sastavu Onogošta okupi ostatke hercegnovskog kadiluka, po doseljavanju muslimanskobošnjačkog stanovništva u Onogošt, bilo je odlučeno da kadiluk dobije ime Bekija Novska što u prevodu znači ”Ostatak Novog”. Organi sudstva iz Novog premješteni u Onogošt su tu nastavili rad. Ime Bekija Novska je zaista egzistiralo u službenoj administraciji uporedo sa imenima Onogošt, odnosno Nikšić, čitavih sedamdesetak godina. To se može vidjeti iz više dokumenata.[xvi] U jednom dokumentu iz 1714. godine se kaže da su pored vještih majstora iz kadiluka Ljubinja, Cernice (Gacko), Nevesinja, učešće u popravljanju tvrđave Banj Vira (Trebinje) uzeli i majstori iz kadiluka Novske Bekije.[xvii] Onogošt su Dubrovčani već 1712. godine nazivali ”nova varoš Nikšića”. Mada se naziv Onogošt zadržao kod stanovništva varoši, sve češće u upotrebu ulazi ime Nikšić i to tokom čitavog XVIII vijeka. Godine 1767. na prijedlog ajanskog vijeća ime Onogošt biće zvanično zamijenjeno imenom Nikšić.[xviii]
***
Muslimansko-bošnjačko stanovništvo Nikšića imalo je najvećim dijelom osnovno vjersko obrazovanje. Obrazovanje koje se sticalo na raznim medresama i na poznatim visokim školama širom Osmanske carevine, omogućavalo je da se mnogi upoznaju sa literaturom nastalom na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. To će u početku djelovanja mnogih poslužiti, kao dobra osnova za prevođenje, a kasnije i komentarisanje mnogih djela koja su na taj način približavana najširim slojevima stanovništva. Iz redova obrazovanih ljudi birani su kadije (porodica Brunčević dala je nekoliko kadija u Nikšiću, od kojih je najpoznatiji bio mula Mustafa Brunčević), profesori medresa, učitelji u mektebima, brojni službenici džamija, vakufa i drugih ustanova.
Pored postojanja mekteba,[xix] kojih je u Nikšiću prije 1877. bilo tri,[xx] kao polaznih ustanova u kojima se sticalo osnovno religijsko obrazovanje i gdje je nastava izvođena na arapskom jeziku, u Nikšiću se spominje i djelovanje ruždije od 1840. godine. Pored ove ruždije u Nikšiću, na prostoru današnje Crne Gore u to vrijeme je djelovalo još sedam takvih ruždija (svjetovnih škola u rangu niže gimnazije) čiji je program bio koncipiran na programu evropskih zemalja, prvenstveno Francuske i to u: Pljevljima, Podgorici, Baru, Bijelom Polju, Kolašinu i Gusinju.[xxi] Zbog svih navedenih tvrdnji i saopštenih podataka smatramo potpuno neutemeljenim pisanja pojedinih istoričara i etnologa o tome da su kulturne prilike u Nikšiću bile na veoma niskom nivou.
Među istaknutijim kulturnim stvaraocima osmanskog perioda iz Nikšića treba posebno izdvojiti sljedeće: Huseina efendiju iz Onogošta, Saliha B. Šabana Nikšićanina, Muhameda B. Mahmuda Nikšićanina, Nuhan-agu sina Ibrahim age iz Onogošta i Hafiza Saliha Gaševića. O njima ćemo navesti nekoliko značajnijih pojedinosti:
Husein efendija iz Onogošta: Rukopis djela “Multekuebhur” koji sa drži 200 listova prepisanih nesh duktusom danas se čuva u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu (inv. br. 1677), jasno pokazuje da je počet kom XVIII vijeka u Onogoštu/Nikšiću djelovao stvaralac velikih kaligrafđskih mogućnosti. Vjeruje se da je u to vrijeme u Nikšiću djelovalo više kaligrafa ali o njima nedostaju čvrsti dokazi. Pomenuti rukopis je vještom rukom prepisao i iluminirao Husein-efendija Onogoštevi (iz Onogošta), oko 1703. godine (1115. po hidžri). Na nekoliko prvih stranica rukopisa tekst je obrubljen sa po pet tankih crnih linija, dvije šire zlatne i dvije crvene linije. Pri samom vrhu prve stranice rukopisa nalazi se višebojna zastavica rađena zlatom i temperom. Na marginama i između redova rukopisa je priličan broj sitno pisanih komentara. Na žalost nedostaju drugi podaci i pojedinosti o životu i radu Husein efendije na osnovu kojih bismo bolje sagledali njegov kulturni rad i stvaralaštvo.[xxii]
Salih B. Šaban Nikšićanin: Ovaj kulturni poslenik koji je bio veoma obrazovan i koji se služio sa nekoliko jezika, javlja se krajem XVIII vijeka kao prepisivač više rukopisa od kojih je sačuvano šest koji se danas čuvaju u Gazi Husref-begovoj biblioteci, a jedan u Arhivu grada Sarajeva. Najveći broj rukopisa Salih B. Šaban je prepisao u vremenu između 1792. i 1798. godine. O samom sebi je u svojim rukopisima ostavio malo podataka. Poznato je ime njegovog oca uz koje je obično dodavao odrednicu “Nikšikli”, “Nikšićevi” i “Onogoštevi”.[xxiii]
Muhamed B. Mahmud iz Nikšića: Djelovao je kao prepisivač polovinom XIX vijeka. Uzimajući u obzir sadržinu tri djela koja su ostala iza njega i koja su prepisana nesh duktusom, (“Nurulidah ve nedžatuler vah” ili “Kratko djelo o namazu i postu”, zatim “Risala fi taadililerkan” u prijevodu “Traktat o pravilnom obavljanju namaza” i “Ta’limulmu teallim” tj. “Pouka učeniku”), moglo bi se zaključiti da su prepisi vršeni u nekoj medresi, a koristili su kao neophodni udžbenici. I ova tri vrijedna djela čuvaju se u Gazi Husref-begovoj biblioteci u Sarajevu (inv. br. 4299 i 4300/12).[xxiv]
Nuhan-aga sin Ibrahim-age: Nuhan-aga je bio hroničar svoga grada. Predano je polovinom XIX vijeka bilježio mnoge događaje koji su se do godili u Nikšiću. U svojoj bilježnici je, pored ostalog, zapisao: “Godine 1248/1832. izgorjela je po Božijoj odredbi municija u Nikšiću. Godine 1249/1833. postao je mudir u varoši Nikšiću Hadži Salih-beg Fočak. Za mudira u Nikšiću postavljen je Sulejman-efendija, 1272/1855., godine 1273/1856. protjerani su iz Skadra u progonstvo članovi Skadarskog Medžlisa i podgorički mudir. Godine 1273/1856. nestalo je vode u bunarevima u Nikšiću, pa je sav svijet donosio vodu sa mjesta zvanog Rastoka sve do Mitrovadana. Spomenute godine Božijim dopuštenjem rodilo je bi jelo žito, kukuruz i ostali usjevi, što iz zemlje niču. Godine 1277/1860. pobunila se raja koja stanuje u ravnici nikšićkog sreza i pristala uz crno gorskog kneza. Spomenuta je raja s đaurima crnogorskim popalila sela i okolicu pomenutog mjesta, te pritijesnila i sa sve četiri strane opsjela stanovništvo varoši Nikšića, pa oko četiri mjeseca niko nije ni odakle ušao u spomenutu varoš niti je i odaklen došlo što hrane, te je stanovništvo zapalo u veliku stisku i nevolju. U to je doba ubijeno u klancu Duga 40 Nikšićana i tada su u Nikšiću oko neđelju dana boravili četvorica konzula”.[xxv] Njegovi vrijedni zapisi mogu poslužiti kao dragocjeni izvor saznanja istoričarima, etnolozima i svima onima koji se bave prošlošću Nikšića, mada to do sada istraživači nijesu učinili ni u minimalnoj mjeri.
Hafiz6 Salih Gašević: Gašević pripada generaciji mlađih alhamijado književnika i njegovo ime je dobro poznato u Crnoj Gori i njenom bližem okruženju. Dok o prethodno navedenim kulturnim stvaraocima nemamo dovoljno podataka, biografija Hafiza Saliha Gaševića je znatno poznatija. Tačna godina rođenja je sporna, ali se najčešće navodi da je Gašević rođen u Nikšiću 1850. godine (1268. po hidžri), gdje je završio mekteb i ruždiju, nakon čega je otišao u Istanbul radi daljeg obrazovanja. Po završetku školovanja u Istanbulu vratio se u Nikšić gdje je jedno vrijeme obavljao poslove gradskog finansijskog upravitelja. Važio je za uglednu ličnost u gradu s obzirom na visoko obrazovanje koje je posjedovao. Gašević se pored finansijskih poslova bavio i prepisivačko-prevodilačkim radom prepisujući i prevodeći knjige koje su pisane na orijentalnim jezicima, pokazujući u tom poslu veoma raskošan talenat i veliku produktivnost. Svoj zavičaj Gašević je napustio 1876. godine i otišao za Ljumu (Ljuma srez u Prizrenskom sandžaku, današnja Albanija) gdje je postavljen za kajmekama (sreskog načelnika). Po napuštanju Ljume 1887. godine, Hafiz Salih je postao kajmekam u Šahovićima (današnje Tomaševo), koje je tada bilo sjedište donjokolašinske kaze. Upravo u tom mjestu Gašević je napisao, preciznije rečeno prepjevao, Mevlud (pjesma o rođenju Božijeg poslanika Muha meda) poznatog osmanskog stvaraoca Sulejmana Čelebije naslovljenog “Vesiletun nedžat”, a koji je ispjevan i pisan u Bursi. Kako sam Gašević kaže u Predgovoru svog Mevluda, on je napisan na molbu uglednih “kolašinskih prviša” građana:
Moliše me kolašinski prviši:
“Nami mevlud daj bosanski napiši!”
Što j’ u Kur’an na sve iman imamo
Bošnjački nam gradi mevlud molimo![xxvi]
Prvo izdanje Gaševićevog Mevluda iz 1879. godine pod naslovom Mevlud alani ali lisani Bosnevi, što u prijevodu znači Jasni i uzvišeni Mevlud na bosanskom jeziku (hidžretske 1296.), autor je lično finansirao, kao i drugo izdanje iz 1893/94. (hidžretske 1311.). Oba izdanja su štampana u vilajetskoj štampariji “Kosovo” u Skoplju. Zanimljivo je istaći da se jedan primjerak drugog izdanja danas nalazi u privatnom vlasništvu Huseina Ljucića iz Bijelog Polja. Nakon ovih izdanja Gaševićev Mevlud biće preštampavan više puta tzv. “matufovicom”, tj. prerađenim arapskim alfabetom prilagođenim fonetskim principima bosanskog jezika. Gaševićev Mevlud je pisan u jedanaestercu i ima 398 stihova.
Pored ovog djela zna se da je Hafiz Salih-efendija Gašević napisao i “Mali il’mihal” (udžbenik za vjersku pouku), čiji rukopis na žalost nije sačuvan.
Efendija Gašević se razbolio u Šahovićima (“po predanju uoči ramazanskog Bajrama”) i potom prenijet u Bijelo Polje na liječenje koje nije dugo trajalo. Umro je 1898/99. godine (hidžretske 1316.). Sahranjen je u haremu (dvorištu) glavne Čaršijske džamije Hadžidanuše, koja se nalazila u Ašik Mahali u centru Bijelog Polja. U toku Drugog svjetskog rata, ova džamija je stradala od bombardovanja savezničkih snaga i nakon rata njeni ostaci su potpuno uklonjeni. Zemni ostaci efendije Gaševića, zajedno sa njegovim nadgrobnim spomenikom, preneseni su u Gornje groblje u Lješnici, danas prigradskom naselju, gdje se i danas nalaze. Prilikom prijenosa zemnih ostataka u Gaševićevom mezaru je pronađena sablja koja mu je pripadala, a simbolisala je zvanje kajmekama koje je on imao za života.
Nad današnjim mezarom Hafiza Saliha Gaševića stoje dva nišana koji su prilično oštećeni. Na jednoj strani uzglavnog nišana je epitaf (natpis) pisan na turskom jeziku u desetak kosih redova ispisanih neshtalik pismom. Prvi put epitaf je preveden i objavljen u kalendaru “Narodna uzdanica” za 1936. godinu koji je izlazio u Sarajevu. Drugi prijevod izvršio je poznati turkolog H. Mehmed Mujezinović i objavio ga u “Takvimu”, kalendaru za 1973. godinu. Natpis u prevodu glasi:
“Odličnici među mojim sljedbenicima su oni koji znaju Kur’an naizust.
O srce, ne zavaravaj se prolaznim svijetom,
Jer ćeš ga zaista jednog dana napustiti
I rastati se sa svim svojim prijateljima.
Kad smrt prispije skinuće ti gizdavu odjeću kojom se ponosiš,
I mjesto nje obući ti smrtnu košulju (ćefine).”
Kolašinski kajmekam Nikšićanin Hafiz Salih.
Godina 1316. (1898/99.)[xxvii]
Značajne vrste književnog stvaralaštva muslimanskobošnjačkog stanovništva bile su ilahije, gazele (lirske pjesme sa 712 distiha), kaside (pobožne pjesme), dok su od proznih radova bile najznačajnije hićaje (novele). Najveći broj autora ovih književnih radova je potpisan nadimcima u obliku etnonimima, odnosno ojkonimima kao “Onogoštevli”, “Nikšikli” ili ”Nikšićanin”,[xxviii] tako da je danas gotovo nemoguće utvrditi njihov pravi identitet, pravog autora. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi je da pseudonimi autora upućuju na to da su oni nedvosmisleno poticali iz Nikšića, da su svoj zavičaj voljeli i da su kroz svoje nadimke željeli da istaknu mjesto svog porijekla.
Područje nikšićkog kadiluka je bilo periferna teritorija Osmanskog carstva, ali je do njega ipak dopirala i štampa. Interesantan je u tom pogledu podatak koji saopštava Obrad Višnjić u svom djelu “Golija i Golijani”, a radi se o pomenu novina, koje je redovno, dobijao i čitao ugledni Suljaga Ibrahimagin Zvizdić koji je živio na Krscu. Stanovništvo Golije je upamtilo da je Suljaga Zvizdić svoje novine zvao “Džeride”[xxix] Uzimajući u obzir činjenicu da je Zvizdić na Krscu živio do 1875. godine, nakon čega je iselio negdje put Drine i tamo umro u dubokoj starosti, moglo bi se pretpostaviti da je štampa koju je on čitao dolazila iz Sarajeva, najvjerovatnije posredstvom brojnih trgovaca. U to vrijeme u Sarajevu su izlazila dva poznata lista i to ”Bosna” i “Sarajevski cvijetnik” (”Gjulšeni saraj”), te bi se moglo sa sigurnošću konstatovati da se radilo o jednoj od ove dvije novine.[xxx]
***
U pogledu narodnog pjesništva muslimansko-bošnjačkog stanovništva može se sa sigurnošću konstatovati da je ono odraz borbe za očuvanje života u nesigurnim istorijskim vremenima. Život stanovništva krajiških gradova Osmanskog carstva znatno se razlikovao od života stanovništva onih gradova koji su bili smješteni u unutrašnjosti prostrane Imperije. U krajiškim gradovima, poput Nikšića, vremenom se izgradio snažan kult čojstva i junaštva, kome su svi drugi vidovi života bili podređeni[xxxi] Stalno prisutna ratna psihoza uticala je na pomankanje vremena muslimansko-bošnjačkog stanovništva za romantične idile vezane za žene, ljubavne priče i bilo kakvu vrstu trubadurskog pjevanja. Česte ratne prilike pružale su vrlo malo mogućnosti za bavljenje emocionalnim sferama života. Junačka deseteračka pjesma koja je svemu davala boju i smisao i gusle, kao njen prateći elemenat, izbijaju u prvi plan. Pjesme pjevane uz gusle su davale snagu ratnicima i moralno ih uzdizale. Na dvorovima uglednih aga i begova naročito se njegovala i cijenila junačka pjesma krajišnica, koja je imala više tipova. Za nikšićki kraj bio je karakterističan tip crnogorskohercegovačkih pjesama krajišnica. Jedan od najznačajnijih narodnih pjesnika-pjevača u Nikšiću bio je čuveni junak i buljukbaša Ahmet Bauk koji je živio u prvoj polovini XIX vijeka. Poznato je da je on bio lični pjevač čuvenog gatačkog muteselima Smail-age Čengića.[xxxii] Pored Bauka bilo je i drugih guslara pjevača u Nikšiću, ali o njima za sada nedostaju pouzdani podaci. Poznati etnograf Andrija Luburić je od Nikšićanina Smaja Hadžimusića zabilježio više bošnjačkih epskih pjesama od kojih posebnu vrijednost imaju pjesme ”Mekići i Mušovići” i “Svađa Mekića i Mušovića”.[xxxiii] O epskoj tradiciji Nikšića i drugih crnogorskih gradova koji su bili pod osmanskom vlašću svjedoči izuzetna, ali nažalost nezavršena epska pjesma koja je u narodu poznata pod imenom “Krnovka”[xxxiv] Nju je pjevao narodni pjesnikpjevač Mujo Džubur iz Gacka.[xxxv] ”Krnovku” je od pomenutog Džubura i Muja Selimotića iz Dobropolja u Hercegovini, zabilježio Stevan Delić, a pomenuti pjevači su je čuli od nekog Sukića, koji je bio jedan od nikšićkih muhadžera nakon 1878. godine.[xxxvi] Dosta junačkih pjesama je govorilo o junaštvu kapetana iz porodice Mušovića, o kojima su pored muslimanskih, pjevali i crnogorski pjevači. U jednoj od tih pjesama se govori o junaštvu Husein-bega Mušovića:
“Znaš Turčina bega Huseina,
Huseina bega Mušovića,
Koji konja pred družinom jaše,
Pa se šeće Javorkom planinom,
Niko njemu na megdan ne smije….”[xxxvii]
Izuzetnu ljepotu muslimansko-bošnjačkih epskih pjesama uočio je početkom XX vijeka poznati austrijski etnograf Friedrich Salomon Krauss, zbog čega je u svojim radovima isticao da nijedan narod među Indoevropljanima nije ”iz dubokih brazda svojih grudi izvukao tako valjano bogatstvo narodnih epova” kao južnoslovenski muslimani.[xxxviii] Iz vida ne treba izgubiti ni činjenicu da je i crnogorska narodna epska poezija visoko ocijenila ratničke osobine muslimansko-bošnjačkog stanovništva Nikšića i okoline. U epici i narodnoj tradiciji (pričama, anegdotama), neki istaknuti muslimansko-bošnjački prvaci figuriraju kao obrasci ratničke slave, pregnuća i moralne veličine. Vrlo karakterističan primjer u tom smislu je primjer pogibije čuvenog Toske Dulekbega, “bimbaše nad svim pandurima”, koji je sa 200 svojih ljudi išao prema Nikšiću da ”tamo uređuje i zimuje”, a koga su novembra 1852. godine presreli u klancu Duga crnogorski uskoci koje je predvodio pop Luka Jovović, i pogubili. Pogibiju Đulek-bega opjevali su narod i vojvoda Mirko Petrović u svom “Junačkom spomeniku ”.[xxxix]
***
U kontekstu iznošenja saznanja o kulturnim prilikama i kulturnim stvaraocima valjalo bi napomenuti da su se u pogledu medicine, liječenjem bavili vidari-travari, berberi i hećimi. Saznanja vezana za struku crpili su iz starih medicinskih rukopisa na arapskom, persijskom i turskom jeziku, kao i razmjenom iskustava sa onima koji su dolazili u dodir sa jevrejskim ljekarima, kod kojih je medicina bila na visokom nivou. Umješnost u zvanju se obično prenosila iskustvom sa oca na sina, s učitelja na učenika itd. Nije zbog toga, primjera radi, neobično što su prezimena Hećimović, Hećo, Berber i Berberović dosta česta među muslimansko-bošnjačkim stanovništvom u raznim krajevima koje ono nastanjuje.
***
Široki narodni slojevi su svoju zabavu nalazili na vašarima gdje su ih zabavljali putujući muzičari uz zurle, tambure, goč i druge instrumente, zatim pehlivani (hrvači) koji su poput gladijatora pokazivali svoju snagu i hrvačko umijeće, strijelci, žongleri, krotitelji zmija i dr. Takve svečanosti, organizovane obično uz vjerske praznike (u vrijeme ramazanskog posta ili u vrijeme praznovanja Bajrama), pružale su priliku za okupljanje ljudi i njegovanje usmenih predanja. Bogati slojevi stanovništva, age, begovi, trgovci, vojni činovnici i drugi su priređivali bogate teferiče, zabavljali se odlaskom u lov. Jedan od spomenika kulture koji je služio u te, a i u vojne svrhe, je Tabija Zvizdića visoka kula veličine 4×4 m u osnovi, koja se nalazi na samom vrhu Krsca (Golija) na nadmorskoj visini od 1100 m. Sa ove kule se pruža izvanredan pogled na skoro čitavo Gacko do Fojnice, kao i na Dugu do Nozdara.[xl] Kroz cjelokupnu Dugu i Goliju, brojni su ostaci nekadašnjih osmanskih utvrđenja koji nijemo svjedoče o nekadašnjem prisustvu i moći Osmanske carevine na ovim prostorima.
***
U kontekstu navedenih činjenica valjalo bi dodati da se odijevanju stanovništva poklanjala posebna pažnja. Prilikom izrade odjevnih predmeta vodilo se računa o očuvanju narodne tradicije i oslanjanju na narodnu umjetnost. Materijal za izradu muške i ženske nošnje bio je pretežno domaće proizvodnje od lana, konoplje, pamuka i vune. Od lana i konoplje tkalo se platno za izradu platnenih djelova odjeće koja se koristila za svakodnevnu upotrebu. Platna dobijana tkanjem pamuka, različite debljine i boje, koristila su se za izradu košulja, peškira, mahrama, zatim za izradu zaprega, pregača i raznih bošči. Pored platna koje se dobijalo tkanjem, znatan dio se uvozio posredstvom brojnih trgovaca koji su platno nabavljali iz inostranstva. U dekorativne svrhe koristilo se pretežno vuneno predivo raznovrsnih boja koje se preplitalo gajtanima, zlatnim žicama i crve nom čohom. Narodna ornamentika na zubunima, košuljama i pojedinim djelovima odijela, sadrži dosta elemenata s primorskim, bolje reći mediteranskim uticajem. Opisujući Podgoričane, a što je u mnogome važilo i za Nikšićane, Evlija Čelebija, navodi da su osmanske gazije (ratnici, junaci), svakodnevno u četi i da pod potpunim oružjem skaču sa stijene na stijenu kao bagdadske gazele. Pri tome na nogama imaju pritegnute opanke.[xli]
***
Kada je u pitanju osmanska arhitektura očigledno je da je orijentalno islamska tradicija u značajnoj mjeri uticala na uobličavanje gradskih naselja. Pored izgradnje uobičajenih građevina, namijenjenih prvenstveno vjerskim svrhama, orijentalno-islamska tradicija je uticala i na podjelu prostora u gradu na dio za stanovanje i dio za javni život gdje su bile smještene radionice, trgovine i objekti namijenjeni cjelokupnom naselju. U čaršijama (dio gdje se nalaze zanatlijske radnje i trgovine) se trgovalo, a u mahalama (gradskim četvrtima) se stanovalo. Po ulasku u Nikšić 1877. godine, crno gorska vojska se susrela sa čaršijom koja je imala 5060 poludrvenih, vrlo tijesnih dućana sa ćepencima u dosta lošem stanju. Čaršija je bila smještena ispod samog grada i zvali su je “Kriva Čaršija”. U njoj su svoje duća ne držali “Turci”, Albanci i Cincari.[xlii] Mahale su obično formirane prema vjerskoj strukturi stanovništva, što znači da su u posebnim mahalama živjeli muslimani, a u posebnim hrišćani. Već naprijed je naznačeno da je takva podjela bila izvršena i u OnogoštuNikšiću gdje se pored musliman skih pominje i Crnogorska mahala. U mahalama su postojale džamije ili mesdžidi (džamije bez minareta) što je bio slučaj i u Onogoštu/Nikšiću, koji je imao sljedeće mahale: Hercegovačku, Mušovinu, Podgoričku, Spušku, Kučku, Pipersku, Ferizovića i Grudsku mahalu.[xliii] Do početka XIX vijeka u Nikšiću je bila i Crnogorska mahala, naseljena Uskocima iz Crne Gore.[xliv] Istoričar Branko Pavićević pominje i devetu, Saferagića Mahalu.[xlv] Za razliku od nekih gradova koji su bili pod osmanskom vlašću, mahale Nikšića su svoja imena dobile po bratstvima ili zavičajima stanovništva koje ih je naseljavalo, a ne po imenima džamija.
Ubrzo po osnivanju (krajem XVII vijeka), Nikšić je stekao rang kadiluka i time zadobio i status kasabe što je podrazumijevalo da je osim svoje granice i teritorije morao imati najmanje jednu džamiju, mekteb, even tualno hamam, imaret, tekiju, han ili karavansaraj, čaršiju (niz dućana) i druge ustanove koje su ga svrstavale u gradsko naselje.[xlvi]
Osmanski graditelji su vodili računa da zgrade za stanovanje budu okružene zelenilom, da imaju čistog vazduha i svjetlosti i po mogućnosti što više vode.
U gradskim naseljima su kao zadužbine podizane česme, hamami (javna kupatila), vjerske škole, džamije, džamijski šadrvani, sahat-kule, abdesthane itd. Među objektima značajno mjesto zauzimali su i hanovi, obzirom da je Nikšić bio značajno trgovačko središte i raskrsnica karavanskih puteva gdje su se susretali ljudi sa raznih prostora. Gotovo svi ti objekti bili su zastupljeni i na prostoru Nikšića. Jedno interesantno svjedočanstvo o izgledu jednog broja tih objekata, ostavio je češki geograf i muzikolog Ludvig Kuba, koji je Nikšić posjetio desetak godina nakon zauzimanja grada od strane Crnogoraca i o izgledu nekadašnje nikšićke kasabe napisao: ”Pošto sam razgledao pravolinijske ulice novog grada koji je izgrađen nakon posljednjeg rata, a koji gradnjom podsjeća na neprijatnu Mirkovu varoš u Podgorici, ušao sam brzo u ruševine starog turskog Nikšića. Stare zanimljive muslimanske ruinirane zgrade djeluju na nas neodoljivom draži. Niski, crijepom pokriveni krovovi harema, dućana i kafana, drveni balkoni, mušebaci na četvrtastim prozorima, istureni i ponegdje ukrašeni zidovi, dotrajale kamene zgrade, opustjela vrata bez vratnica, sve pola porušeno, pola sačuvano, pola zaraslo u travu, pola u mahovinu. To je otprilike stara varoš Nikšić”.[xlvii]
Sakralni objekti koje su Osmanlije podizali, vremenom su poprimili svoj varijetet koji obično označavamo kao balkansko-istanbulski tip gradnje. Najvažniji sakralni objekti su džamije (od arapske riječi mesdžid, što znači ”mjesto gdje se pada ničice”), koje predstavljaju osnovne islamske bogomolje. U južnoslovenskim zemljama osvojenim od strane Osmanlija, razvila se istanbulsko-balkanska varijanta džamije s jednim molitvenim prostorom, ograničenim građevinom kvadratne osnove. Minareti su uglavnom građeni po ugledu na osmanski (turski) tip, koji je podrazumijevao zavidnu visinu koju je pratila njegova vitkost.
Naseljavajući Onogošt/Nikšić, muslimansko stanovništvo koje se tu naselilo, počelo je i sa izgradnjom sakralnih objekata. Širenjem grada van zidina Bedema, broj takvih objekata se povećavao tako da su u samom gradu postojale 4 džamije, dok ih je 5 bilo u nešto široj okolini Nikšića. To je bila teritorija koju je obuhvatao nikšićki kadiluk.
Džamije u gradu Nikšiću[xlviii] bile su: Donjogradska, Pašina džamija, Hadžidanuša, Hadži Ismailova, tj. Grudska džamija. Džamije koje su postojale u okolini Nikšića bile su: džamija u Nudolu, džamija u Kazancima (Golija), džamija u Crkvicama (Piva), džamija u Goranskom (Piva) i džamija u Grahovu.
Najstarija džamija u Nikšiću nalazila se u njegovom dijelu koji se zvao Donji Grad, zbog čega su je često zvali i Donjogradska džamija. Nju su podigli doseljenici iz Herceg Novog i Risna. Prvi pomen o ovoj džamiji potiče iz 1695. godine.[xlix] Ova džamija nije imala svoga vakufa, zbog toga što su njeni imami i hatibi tretirani i plaćani kao članovi posade u tvrđavi.
Druga džamija podignuta u Nikšiću u prvoj polovini XVIII vijeka, zvala se Hadžidanuša i bila je smještena ispred glavne gradske kapije. Nju je podigao Hadži Husein Danević, Rišnjanin. Zvali su je i Krnja džamija zbog oštećenog minareta koje je stradalo prilikom borbi 1807. godine koje je vodila osmanska vojska sa crnogorskoruskim jedinicama. Šta je ova džamija posjedovala kao vakuf i ko su bili njeni službenici, nije poznato.
Glavna i najveća džamija u Nikšiću zvala se Pašina džamija. Nalazila se nedaleko od grada kod bunara zvanog Pašinac, što upućuje na zaključak o istom zadužbinaru. Džamiju je podigao izvjesni Mehmedpaša ”el-gazija”. Po svome izgledu i graditeljskim osobinama, upoređivana je sa Jašar-pašinom džamijom u Prištini. Službenici ove džamije i njeni vakufi, takođe su postali dio zaborava prošlosti.
Ove tri pomenute džamije nijesu sačuvane ali su i danas, iako slabo vidljivi, ostali sačuvani temelji na kojima su ove džamije bile sagrađene.
Četvrta džamija u gradu Nikšiću, koja i danas postoji, smještena je u Grudskoj mahali. Ovu bogomolju podigao je o svom trošku nikšićki trgovac Hadži Ismail Lekić, iz grudskog bratstva Mehmednikića, 1807. godine (1219. po hidžri). Džamija je podignuta na mjestu džamije koja je oštećena prilikom crnogorskoruskog napada na Nikšić 1807. godine.
Hadži Ismailova džamija je veoma jednostavna građevina. Kvadratna osnova je manjih dimenzija, a objekat je pokriven četvorosvodnim krovom.[l] Unutrašnjost džamije je takođe jednostavna. U džamiju se ulazi kroz malo predvorje koje je podijeljeno na dva dijela, u desnom je smještena gusulhana, a u lijevom mektebska učionica, odnosno kancelarija imama ili nekog drugog službenika džamije. Molitveni prostor osvjetljava dnevna svjetlost sa ukupno 6 prozora (po dva prozora sa tri strane strane). U zidu okrenutom prema Mekki nalazi se mihrab, ovalna niša, prema kojoj se vjernici okreću prilikom molitve. U tom dijelu stoji, odnosno sjedi, imam za vrijeme držanja dersa. Hadži Ismailova džamija ima i drveni mimber tj. propovijedaonicu sa koje imam obavlja hutbu (propovijed). Ovaj dio se sastoji od prolaza u obliku jednokrakog stepeništa i završnog baldahina. U unutrašnjosti džamije o kojoj govorimo, nalazi se i mahfil galerija koja je smještena duž cijelog zida iznad glavnog ulaza. Uz desni zid džamije sa vanjske strane, gledano sa glavnog ulaza, smješten je ka meni minaret visine oko 15 metara. Pri njegovom gornjem dijelu nalazi se šerefet, koji služi mujezinu za pozivanje vjernika na molitvu. Minaret Haži Ismailove džamije je izgrađen od lijepo klesanih kamenih kvadara. Osnova minareta je pravougaonog oblika da bi se nastavila u valjkastom obliku. Unutar minareta, do šerefeta vodi spiralno stepenište. Od šerefeta dimen zije minareta su neproporcionalne, što po mišljenju Ahmeda Mehmedovića, ukazuje na to da je taj dio rađen prilikom neke od sanacija džamije.[li] Na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata napisan je arapsko-turskim pismom, tarih koji govori kada je i ko zidao džamiju. Slova su čitka, poređana u dva reda, a na ploči je napisan sljedeći tekst:
”U ime Boga, opšteg dobročinitelja Milostivog! Ovu zgradu počeo je praviti do Sudnjeg dana da bude u njoj svjetlosti i Božjom pomoći bi dovršena, u kojoj će radi duše mrtvoga do njenog opstanka rahmet uživati onaj koji je podigao ovu zadužbinu, a to je Hadži Smail 1219/1807. Neka Bog bude zadovoljan ovim njegovim radom, na Sudnjem danu, Neka mu duši valjadne I neka je sačuva od paklene vatre”.[lii]
Hadži Ismailova džamija ima i svoj harem u kome se nalazi nekoliko mezara. Za razliku od drugih nikšićkih džamija, podaci o vakufima ove bogomolje su poznati i o njima je opširnije pisao i naveo ih istoričar Šerbo Rastoder.[liii] O imamima ove džamije pisao je Bajro Agović.[liv]
O džamijama koje su se nalazile u široj okolini Nikšića valjalo bi istaći sljedeće:
Džamija u Nudolu podignuta je 1817. godine (1252. po hidžri) i bila je smještena kod izvora Šivik. Po iseljavanju muslimanskog stanovništva iz Nudola, knjaz Nikola je naredio da se džamija ne ruši, da se groblje ogradi i da se u njega stoka ne pušta. Međutim, zub vremena je bio jači. Izložena dugogodišnjem uticaju spoljašnjih sila, džamija je prepuštena propadanju i sama se srušila 1930. godine, a njeni ostaci vidljivi su i danas. Posljednji imam džamije u Nudolu bio je Abdulah Bijedić, koji je zajedno sa iseljenicima nakon 1858. godine napustio Nudo i preselio se u Hasanbegovo, kod Skoplja, gdje je nastavio sa vršenjem imamske službe.
Džamija u selu Kazanci, u Goliji, zadužbina je Osman-paše Kazanca Papovića, koji ju je izgradio u najljepšem i najplodnijem dijelu sela Kazanci, nedaleko od izvora Oko i Stubanja. Godina podizanja džamije se ne zna, ali se zna da je paša Kazanac bio namjesnik u Bosni 1683. godine, a da je dvije godine kasnije poginuo u Mađarskoj. Istoričar Vojislav Miljanić kaže da je osnova džamije bila veličine 10x10m.[lv] Do šerefeta na minaretu vodilo je 28 basamaka (stepenika). Pored džamije, paša Kazanac je u rodnom mjestu podigao crkvu, mekteb, medresu, šadrvan i saraj.[lvi] Džamiju je 1683. godine prilikom napada znatno oštetio Bajo Pivljanin sa svojom družinom, a od nje je danas ostao samo minaret koji je i sam prilično oštećen. Podatak o postojanju i radu medrese u Kazancima nedvosmisleno upućuje na zaključak da su Kazanci bili obrazovni, pa i kulturni centar šireg područja. Zahvaljujući činjenici što su Kazanci bili smješteni na vrlo prometnoj i pogodnoj saobraćajnici koja je povezivala gradska naselja istočne Hercegovine, sa krajnjim ishodištima karavanskog saobraćaja u Sarajevu, Podgorici i Skadru. Sve je to moralo imati uticaja na to da su kulturne prilike iz većih centara stizale i u manja mjesta kakvi su bili Kazanci.
Džamija u Crkvicama, u Pivi, bila je stara građevina za koju se ne zna ko ju je i kada sagradio. Prema istoričaru Mustafi Memiću, ona je bila sagrađena dobrovoljnim prilozima mještana.[1][lvii] Prema navodima Bajra Agovića, u Goransku je u XVIII vijeku postojala i tekija koju je osnovao izvjesni Hamza-dede. Godine 1778. smijenjen je šejh ove tekije Salih-dede, a na njegovo mjesto je bio postavljen Ibrahim, sin Mehmedov. Kada su shvatili da u toj tekiji više ne postoje uslovi za rad, njeni derviši su prešli u fočansku tekiju. Tekije su, po poravilu, kako kaže istoričar Mustafa Memć, izgrađivane na saobraćajnicama, pa su nosile nazive “Zavije”. Prema navodima Bajra Agovića, jedan od imama u Crkvicama je bio Arap hodža Avdić, koji je za tu službu primao i platu čiji je godišnji iznos bio 220 perpera. Vakufski posjedi džamije za sada su nepoznati.[lviii][2] Lokacija ove džamije je poznata, ali su njeni ostaci slabo vidljivi.
Džamija u Goranskom, u Pivi, rađena je kao i džamija u Crkvicama, dakle prilozima mještana, ali je vrlo interesantno istaći da su priložnici bili i pravoslavni mještani sveštenici, činovnici i oficiri, tako da je profesor Alija Nametak, uspio da pojedinačno navede sve njene darodavce. Godina njene izgradnje nije poznata, a nepoznati su i njeni službenici i vakufska dobra.
Ne postoje ni bliži podaci o džamiji u Grahovu, tj. nepoznati su njen zadužbinar, službenici i vakufi u pojedinostima.
Prije 1877. godine Nikšić je imao i 4 hana, o kojima nedostaju širi podaci.[lix][3] Hanovi su obično nosili imena prema imenima vlasnika.
Od ostalih objekata islamske kulture u Nikšiću koji se smatraju važnijim mogli bismo uvrstiti Hadži Ismailov most na Zeti na mjestu Duklu i most koji danas nosi ime Vukov most, a koji se nalazi takođe na rijeci Zeti, na mjestu Kapino Polje.
Most na Duklu (udaljen je 2 km sjeverno od grada), podigao je već pomenuti nikšićki trgovac Hadži Ismail Lekić po kome i nosi ime. Most je sagrađen u isto vrijeme kada i džamija u Grudskoj mahali (1807). Dug je 110 metara, a ukrašava ga šest polukružnih i nejednakih otvora (voltova). Mjesto na kome je most podignut je vrlo važno i nije slučajno izabrano, jer se tu rijeka Bistrica uliva u Zetu, a u tom dijelu se u Nikšić, u saobraćajno trgovačkom smislu, “uliva” i drum koji vodi sa planina Pive i Durmitora. U vrijeme osmanske vladavine, tim putem su trgovci išli prema Gacku, Mostaru, Foči i Višegradu. Most na Duklu štitila je kula Na mostu (Kopru basi kulesi) ili for Most. U kuli je bio smješten sedmi buljuk (četa) regu larnog tabora.[lx]
Na rijeci Zeti na Kapinom Polju (4 km, zapadno od grada), postojao je most koji se zvao Begov most. Preko njega su vodili važni putni pravci prema Risnu i Trebinju. Godine 1807. most je stradao, porušen je od strane Crnogoraca i Rusa koje su predvodili Petar I i ruski potpukovnik Zabjelin prilikom napada na Onogošt. Nakon ulaska Nikšića u sastav Knjaževine Crne Gore, knjaz Nikola je naredio da se tokom ljeta 1888. godine, na mjestu Begovog mosta izgradi novi most sa pet otvora (voltova). Most je završen i pušten u saobraćaj 15. oktobra iste godine, a po knjaževoj želji, mostu je dato ime crnogorskog junaka Vuka Mićunovića.[lxi]
Značajni spomenici kulture iz osmanskog perioda su i bunari. U Nikšiću i okolini ih je bilo mnogo, ali većina njih danas ne postoji. Naj poznatiji bunari koji i danas postoje su: Pašinac koji se nalazi u Mušovini, zatim Čanovac (u sredini nekadašnje Podgoričke mahale), Gaševića bunar, Džidića bunar, bunar Hasovac i drugi.
U vrijedne spomenike islamske arhitekture mogle bi se svrstati i kaptirane česme, kojih na žalost više nema. O njima postoje samo kazivanja ili se njihovo ime očuvalo u obliku toponima. Jedna od poznatijih česama bila je Hasanbegovića česma u Čarađi (Golija).[lxii] Većina tih česama su građene kao hajrati, odnosno kao bogougodna djela.
Uticaj islamske arhitekture je sačuvan i na dva objekta za stanovanje u vidu bareljefa. Jedan od pomenutih bareljefa se nalazi na jednoj kući u današnjoj Karađorđevoj ulici (postoji i danas), dok je drugi uništen, a nalazio se na kući Alipaše Maraša u Grudskoj mahali iza Malog Potoka.
Muslimansko-bošnjačko stanovništvo Nikšića iz vremena osmanske uprave ovim gradom, sahranjivalo se uglavnom u grobljima koja su pripadala određenoj mahali. Jedno od većih grobalja bilo je smješteno u blizini današnje benzinske stanice u Rastocima i građani su ga zvali ”Dženaza”. Na istočnoj strani Nikšića bilo je locirano groblje u kome su se sahranjivali Kuči i ono se, među stanovništvom, zvalo Džidića Groblje. Na jugu varoši kod lokaliteta zvanog Grobna Glavica, bila su dva groblja, jedno koje je pripadalo Kučima, a drugo Piperima. Preko puta nekadašnjeg hotela “Nikšić” bilo je takođe veliko groblje, kako to svjedoči Petar Šobajić u svom djelu “Nikšić-Onogošt” objavljenom u Beogradu 1938. godine. Od tih grobalja danas nema traga.
***
Nakon uspostavljanja crnogorske vlasti u Nikšiću, grad je za jedno izvjesno vrijeme u suštini zadržao svoj izgled koji je imao za osmanske uprave. Poznato je da je Nikšić mnogo stradao prilikom bombardovanja 1877. godine.[lxiii] Ništa bolje nijesu prošle preostale kuće ni nekoliko godina nakon prestanka ratnih sukoba. Iako su aktivnosti prekinute ratnim djejstvima počele dobijati normalne tokove (trgovina i zanatstvo počeli su da se razvijaju u dijelu gdje je bila čaršija i to uglavnom sa malim sredstvima i neznatnim kapitalom), ipak je dio preostalih ”turskih” kuća bio prepušten na milost i nemilost novodoseljenom stanovništvu. Hroničar Nikšića, Veljko Šakotić navodi jednu depešu koju je 30. novembra 1882. godine Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore, uputio načelniku nikšićke opštine, Novaku Ramovu Jovoviću, u kojoj se kaže: “Knjaževska vlada sa velikim nezadovoljstvom doznala je da se varoš Nikšić ruši i propada, da se gotovo svaku noć valjaju kuće i nose drva i tigle bez ikakve prepreke vlasti”.[lxiv] Vlasti nijesu preduzimale ništa u cilju očuvanja Stare varoši, kao urbanističkog jezgra starog Nikšića, već su njeno propadanje i mijenjanje izgleda, prepustile zubu vremena.
Proces intenzivnog naseljavanja pravoslavnog stanovništva, odnosno nova demografska kretanja koja su zahvatila Nikšić nakon 1877. godine, sa kojima je započeo i drugačiji društveni razvitak grada, povlačila su za sobom nužnost podizanja novih stambenih objekata, a time i nova urbana uređenja naseljenog prostora. Nakon pripajanja Nikšića Crnoj Gori, knjaz Nikola je razrađivao ideju o tome da na mjestu “turske” varoši podigne Novu varoš. U tom kontekstu možemo reći da osnove modernog Nikšića predstavlja prvi urbanistički plan grada, koji je po nalogu knjaza Nikole uradio 1883. godine arhitekta dr Josip Slade Šilović, Zadranin. Prema Sladeovom planu, Nova varoš je podignuta na jednom dijelu gdje je nekada bila Stara varoš. Skoro sve “turske” kuće su porušene u tom dijelu, zemljište je uravnjeno i razdijeljeno pojedincima kako bi podigli nove kuće. Donji dio nekadašnje tvrđave je takođe porušen i najvećim dijelom kamen je upotrijebljen za podizanje novih kuća u Nikšiću. Sa stradanjem Donjeg grada porušena je u njemu i Pašina džamija. Gornji dio grada (Bedem) je bio prepušten vremenu da ga ruši.[lxv] Izložen brzim urbanističkim promje nama Nikšić je dobio Novu varoš.[lxvi] Time su bile zatvorene kulturne stranice jednog istorijskog perioda, a otvorene nove koje su nudile drugačije tokove i shvatanja života i preostalom muslimansko-bošnjačkom stanovništvu Nikšića pružale mogućnost da se ono vremenom uključi u njih, čime je ono dalo značajan doprinos stvaranju novih kulturnih vrijednosti u gradu u kome je ostalo da živi i stvara.
* Slobodan DROBNJAK Sait Š. ŠABOTIĆ „KULTURNE PRILIKE I KULTURNI STVARAOCI NIKŠIĆA IZ OSMANSKOG PERIODA“, Almanah, br. 25-26, Podgorica, str. 322-348.
[1] Mustafa Memić, Bošnjaci muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996., 121.
[2] Bajro Agović, Džamije…, 130; Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 109; Tekije su imale prostorije za sakupljanje i vjerske obrede derviša, stan za šejha reda, turbe, groblje za istaknute članove reda, ponekad i gostionicu za putnike i namjernike i u mnogo čemu su podsjećale na samostane (Istorija Crne Gore, tom 1, knj. 3…, 595-596).
[3] Bajro Agović, Džamije…, 124; Han je turski naziv za gostionicu koja ima i prenoćište ( Ljubo Mićunović, Savremeni leksikon stranih riječi, Nikšić 1988, 598).
[i] Branko Radojičić, Nikšićki kraj – savremene regionalno geografske transformacije, Nikšić 1982, 169.
[ii] Vladimir Ćorović, Istorija Jugoslavije, Beograd 1989., 262, 287.
[iii] Sandžaci su se kao administrativne jedinice dijelili na kadiluke, kadiluci na nahije, nahije na džemate, a džemati na sela.
[iv] Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori, Nikšić 1996., 29; Vojislav Miljanić, Duga i Golija kroz vjekove, Nikšić 2002., 41.
[v] Istorija Crne Gore, tom 1, knj. 3, Titograd 1975, 522.
[vi] Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope (1450-1789), Novi Sad 1985., 342, 496.
[vii] Istorija Osmanskog Carstva, priredio Rober Mantran, Beograd 2002., 317.
[viii] Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope…, 499.
[ix]Istorija Osmanskog Carstva, priredio Rober Mantran…, 329.
[x] Dragoljub R. Živojinović, Uspon Evrope…, 499; Istorija Osmanskog Carstva, priredio Rober Mantran, Beograd 2002, 862.
[xi] Smail Balić, Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, Drugo izdanje, Zagreb 1994., 33.
[xii] Dragoje Živković, Istorija Crnogorskog naroda, tom II, Cetinje 1992., 117.
[xiii]Evlija Čelebija, Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo 1967, 432.
[xiv] Vladimir Sklarić, Podaci za historiju Hercegovine, Godišnjak Zemaljskog muzeja, XLIII, Sarajevo 1931, 69; Istorija Crne Gore, tom 1, knj. 3, Titograd 1975, 598; Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, 3-4, Podgorica 19^8, 85.
[xv] Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture…, 84.
[xvi] Pogledati dokumente pod rednim brojevima 20, 22, 23 i 24, koje je prof. dr Bogumil Hrabak dao u prilogu “Dodatak” u djelu Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997, 241-242, Veljko Šakotić, Nikšić (Onogošt) u otporima i borbama 1597-1877, Nikšić 1983, 21.
[xvii] Raif Hajdarpašić, Trebinjska kapetanija u odbrani Hercegovine, Sarajevo 1998., 52.
[xviii] Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 82, 101.
[xix] Tomislav Žugić, Ekonomsko-kulturni život Nikšića i okoline poslije oslobo- dilačkih ratova 1876-1878, Zbornik radova profesora Nastavničkog fakulteta, 1, Nikšić 1977, 165.
[xx] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001., 124.
[xxi] Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918, Saraje- vo 1981, 234-241; Dragoje Živković, Istorija Crnogorskog naroda, tom II, Cetinje 1992., 122; Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 111.
[xxii] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 31.
[xxiii] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 29
[xxiv] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 33
[xxv] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 35-36
[xxvi] Titulu Hafiza nose lica koja Kur’an znaju ”na ećber” tj. napamet.
[xxvii] Podaci o Hafizu Salihu Gaševiću napisani su na osnovu radova: Bekica Šobajić, Opsada Nikšića (drama), Dubrovnik 1912; Fehim Barjaktarević, Srpska pjesma o Muhamedovu rođenju, Glasnik skopskog naučnog društva, knj. II, Skoplje 1928., 189-202; Fehim Barjaktarević, O našim mevludima i o mevludu uopšte, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, knj. XVIII, sv. 1, Beograd 1937., 1-37; Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 233-235; H. Mehmed Mujezinović, Natpis na nišanu Hafiz Saliha Gaševića u Bijelom Polju, Almanah, 3- 4, Podgorica 1998, 75-77; Šaćir Smailović, O Mevludu Hafiza Saliha Gaševića, Almanah, 11-12, Podgorica 2000, 47-49; Alija Džogović, Neke jezčke osobine Mevluda Hafiza Saliha Gaševića, Rožajski zbornik, 9, Rožaje 2000., 125-148; Mehmed Bećović, Salih Gašević alhamijado predstavnik Bošnjaka Crne Gore, Rožajski zbornik, 10, Rožaje 2001., 119-132; Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 19-21; Redžep Škrijelj, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah, 21-22, Podgorica 2003., 228.
[xxviii] Pojava potpisivanja etnonimima, odnosno ojkonimima je vrlo poznata i naročito je bila raširena u XV vijeku, mada nije iščezavala ni u kasnijem periodu osmanske vladavine. Na cjelokupnom balkanskom i ugarskom prostoru najrasprostranjeniji etnonim je Bosna, Bosnaw, Bosnali, Bošnak itd. Ovakvim potpisivanjem, konvertiti su sakrivali svoja pređašnja imena i porijeklo (Olga Zirojević, Konvertiti – kako su se zvali, Podgorica 2001, 42-43). O ovoj problematici pogledati i: Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo 1973, 210-211.
[xxix] Obrad Višnjić, Golija i Golijani, Trebinje 1987., 59-60, 391; Džerida (đerida) – arapski novina, < tur. ceride < ar. garlda (Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom – hrvatskosrpskom jeziku, Sarajevo 1985, 239).
[xxx] Svoju prvu modernu štampariju Sarajevo je dobilo 1866. godine, a njeno otvaranje povezano je sa imenom zemunskog štampara Ignjata Soprona, koji je te godine došao u Bosnu i otvorio štampariju. U toj štampariji štampana su djela na domaćem i turskom jeziku, najvećim dijelom za potrebe administracije i novih škola koje su se otvarale (Ivan Božić, Sima Ćirković, Milorad Ekmečić, Vladimir Dedijer, Istorija Jugoslavije, Beograd 1972, 276); Pojava novina “Gjulšeni saraj” (“Sarajevski cvijetnik”) vezana je za ime Bjelopoljca Mehmeda Šakira Kurtćehajića (1845- 1872), koji ih je pokrenuo i bio njihov vlasnik i urednik, a istovremeno i gradonačelnik grada Sarajeva. Prije te službe on je dvije godine bio urednik službenog lista “Bosna” (Pogledati opširnije o Mehmedu Šakiru Kurtćehajiću: M. Idrizović, “Život”, br. 1, Sarajevo 1975; Todor Kruševac, Bosansko-hercegovački listovi u XIX vijeku, Sarajevo 1978; Asim Dizdarević/Muharem Dizdarević, Muslimanski kulturni stvaraoci Bjelopoljskog kraja, Almanah, 7-8, Podgorica 1999, 19-23; Muharem Dizdarević/Asim Dizdarević/Haris Dizdarević, Pamćenje i sjećanja, Podgorica 2002, 24-26).
[xxxi] Novak Kilibarda, Legenda i poezija, Beograd 1976., 223.
[xxxii] Opširnije o Ahmetu Bauku: Sait Š. Šabotić, Ahmet Bauk – junak i guslar, Almanah, 11-12, Podgorica 2000., 21-31.
[xxxiii] Husein Bašić, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije – Antologija, Podgorica 2002., 22.
[xxxiv] Sadržaj pjesme “Krnovka” vidjeti u: Husein Bašić, Usmena epika Bošnjaka…,140-151.
[xxxv] Husein Bašić, Proučavanje usmene književnosti Bošnjaka-Muslimana iz Crne Gore i Srbije, Almanah, 3-4, Podgorica 1998., 13-14.
[xxxvi] Husein Bašić, Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije – Antologija, Podgorica 2002., 20-21.
[xxxvii] Crnogorske junačke pjesme, Cetinje 1923., 243.
[xxxviii] Smail Balić, Kultura Bošnjaka…, 42.
[xxxix] Izvanredne primjere muslimansko-bošnjačkog čojstva i junaštva sakupio je i izložio Čedo Baćović. Pogledati: Čedo Baćović, O merhametu i gaziluku – muslimanski primjeri čojstva i junaštva, Podgorica 2002; Veljko Šakotić, Nikšić (Onogošt) u otporima i borbama 1597-1877, Nikšić 1983, 171.
[xl] Obrad Višnjić, Golija i Golijani…, 116, 389.
[xli] Alija Nametak, Neki narodni običaji i lokalne tradicije Muslimana u Podgorici (Titogradu), Almanah, 7-8, Podgorica 1999, 77-79.
[xlii] Bekica Šobajić, Odzivi prijatnih uspomena, Nikšić 1899., 16.
[xliii] Petar Šobajić, Nikšić- Onogošt…, 74 -77.
[xliv] Petar Šobajić, Nikšićki muslimani, Cetinje i Crna Gora, Beograd, 1927, 166.
[xlv] Branko Pavićević, Crna Gora u ratu 1862, Beograd 1963, 300; Nikšić, Monografija, Zagreb 1972, 42.
[xlvi] Evlija Čelebi, Putopis, Sarajevo 1973., 636.
[xlvii] Ludvig Kuba, Nikšić, Ostrog, Danilovgrad, Spuž, Na Cerne Hore, Praha 1892., 396 (preveo Savo Orović).
[xlviii] Dio ovog poglavlja koji se odnosi na džamije napisan je na osnovu podataka koje smo pronašli u monografiji “Džamije u Crnoj Gori” , autora Bajra Agovića (dio o Nikšiću), str. 121-137, zatim u djelu Petra Šobajća Nikšić-Onogošt, kao i dиjelova koji se mogu naći u Istoriji Crne Gore, tom. 1, knj. 3, Titograd 1975, tako da ćemo u daljem izbjegavati pojedinačno navođenje napomena, osim gdje je to neophodno.
[xlix] Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003., 83. Bajro Agović navodi da je Donjogradska džamija građena na predlog tadašnjeg ve- zira Halil-paše, a na osnovu fermana sultana Mustafe II (1695-1703), tokom 1703. godine (Bajro Agović, Džamije…, 124.).
[l] Hadži Ismailova džamija smještena u Grudskoj mahali je pod zaštitom države kao kulturno-istorijski spomenik. Kako je ovaj objekat bio u prilično lošem stanju, godine 1987. izvršena je njegova temeljita sanacija, sredstvima Starješinstva Islamske zajednice Crne Gore. Izvođač radova bio je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Cetinje. Posljednja sanacija krova i unutrašnjosti džamije izvršena je u periodu od 03. do 17. juna 2001. godine. Dio sredstva za izvođenje radova obez- bijedilo je Ministarstvo vjera u Vladi RCG (1.000 njemačkih maraka), dok su ostala sredstva prikupljena dobrovoljnim prilozima muslimansko-bošnjačkog stanovništva Nikšića. Među priložnicima je bilo i onih koji su izdvojili vrlo visoke priloge od kojih je jedan iznosio 500 njemačkih maraka. Za izvođenje radova na krovu kupljeno je 2.150 crepova, 90 gravaja, 5 vreća cimenta, 50 litara boje za farbanje unutrašnjih površina. Glavni majstori koji su izvodili radove, izrazili su želju da se od sredstava namijenjenih njima kupi prostirka (tepih većih dimenzija) za molitveni prostor, što je i učinjeno. O izvođenju radova na džamiji u Grudskoj mahali izvijestio je i list “Onogošt” u svome broju od 15. 06. 2001. godine u kome se potkrala i greška u vezi sa nazivom džamije.
[li] Ahmed Mehmedović, Nikšić nekad i sad, Glasnik VIS, br. 4, Titograd 1983.
[lii] Petar Šobajić, Nikšić-Onogošt…, 80-81.
[liii] Šerbo Rastoder, Vakufi u Crnoj Gori krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka, Rožajski zbornik, 8, Rožaje 1998., 33-67; Isti rad objavljen je i u časopisu Almanah u broju 3-4, Podgorica 1998., pod naslovom O vaklufima u Crnoj Gori, 31-60.
[liv] Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori…, 132, 135-136.
[lv] Novak Mandić Studo, Zemlja zvana Gacko, knj. II, Beograd 1995., 115; Vojislav Miljanić, Nikšićka Duga, Nikšić 2000., 44.
[lvi] Pogledati: Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971., 396; Obrad Višnjić, Golija i Golijani – prilozi za monografiju plemena, Trebinje 1987.,324-327; Marko Vujačić, Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, knj. VI, Beograd 1953., 66.
[lvii] Mustafa Memić, Bošnjaci muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996., 121.
[lviii] Bajro Agović, Džamije…, 130; Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 109; Tekije su imale prostorije za sakupljanje i vjerske obrede derviša, stan za šejha reda, turbe, groblje za istaknute članove reda, ponekad i gostionicu za putnike i namjernike i u mnogo čemu su podsjećale na samostane (Istorija Crne Gore, tom 1, knj. 3…, 595-596).
[lix] Bajro Agović, Džamije…, 124; Han je turski naziv za gostionicu koja ima i prenoćište ( Ljubo Mićunović, Savremeni leksikon stranih riječi, Nikšić 1988, 598).
[lx] Nadežda Katanić/Milan Gojković, Građa za proučavanje starih kamenih mostova i akvadukata u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori, Beograd 1961., 210-211; Veljko Šakotić, Nikšić (Onogošt) u otporima i borbama, Nikšić 1983, 269.
[lxi] Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori, Nikšić 1996, 112.
[lxii] Obrad Višnjić, Golija..17.
[lxiii] Artur Evans, Ilirska pisma, Sarajevo 1967., 145.
[lxiv] Citirano prema: Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini…, 92.
[lxv] Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini…, 101; Najnovijim urbanističkim poduhvatima u Nikšiću, došlo je do obnavljanja gradskog Bedema, pa je taj prostor predviđen kao mjesto održavanja ljetnje pozornice i drugih kulturnih manifestacija.
[lxvi] Petar Šobajić, Nikšić-Onogošt…, 125-127; Zdravko Ivanović, Nikšić – urbano-geografska studija, SANU, GI “Jovan Cvijić”, Beograd 1977…, 79; Safet Bandžović, Kameni svjedok, Novi Pazar 1999., 66.