Rad predstavlja prvenstveno književnoteorijski, a potom i književnohistorijski usmjereno čitanje Plakalove Hazreti Fatime, muslimanskoteodramskog teksta jedinstvenog u cjelokupnoj povijesti bošnjačke te bosanskohercegovačke dramatike. Pritom, nastojeći na dvjema rečenim književnoznanstvenim razinama sažeto dramatološki odrediti Plakalov teodramski izričaj, autor ispituje temeljne genološko-književnoteorijske aspekte teodramske dramaturgije ovog autora, nakon čega postavlja problem determiniranja periodizacijskog te kulturalnog statusa zasad najnovije drame Safeta Plakala, što sve na koncu proteže i na razinu slobodnog čitanja, čime zaključno naznačuje značenjske potencijale Hazreti Fatime, toga suvereno i uopće izuzetno uobličenog dramskog teksta.
KLJUČNE RIJEČI: teodramski diskurs, teodramska dramaturgija, S. Plakalo, transtekstualnost, nova bh. drama
Safet Plakalo (1950), jedna od samosvojnijih ličnosti ukupnosti savremene bošnjačke te bosanskohercegovačke dramatike (Muzaferija 1991), autor je koji se u ovdašnjoj dramskoj književnosti i teatarskom životu javlja na dosta zanimljiv način, inače naročito važan na liniji često mučnih, a nerijetko i tromih koraka usmjerenih ka dosezanju autentičnih i uopće estetski relevantnih domaćih dramskoknjiževnih i teatarskih oblika. Suština ovih Plakalovih javljanja, započetih prije nešto više od četvrt stoljeća, mogla bi se opisati prije svega činjenicom da je Plakalo, uprkos za nj karakteristič- nom svjesno usporenom te opetovanom insistiranju na ispitivanju manjeviše sličnog dramaturškog prosedea, ipak autor koji je u ovakvom značajnom trenutku znao iznenaditi novumom kao obilježjem svakog od njegova tri trenutno ustanovljena dramskotekstna unutaropusna odsječka, iako istina ne burnim manirom revolucije u drami i teatru. Tako, naprimjer, vrijeme Plakalovih dramskih početaka vrijeme je konačne uspostave onovremenom aktuelnom trenutku i tadašnjoj novoj osjećajnosti primjerenog dramsko-scenskog izričaja, vrijeme kada se – raslojivši se na niz različitih tendencija i, isto tako, nekoliko čvrstih i prepoznatljivih autorskih poetika te dramatur- ških strategija – bošnjačka i uopće bosanskohercegovačka dramska književnost konačno gotovo u cijelosti oslobodila društveno-politički impostiranog ideološkog diktata u znakovnom sistemu dramskog teksta, čime se – sa druge strane – uspješno nastavilo, a potom i okončalo rasparčavanje ukupne socrealističke literarno-kulturne metaparadigme te u potpunosti smisleno zaokružilo vrijeme dramskog pluralizma u razdoblju između 1965. i 1975. godine (up. Lešić 1991:179–269). U tom trenutku uspostavljanja i učvršćivanja novoga na tragu tematski, žanrovski te strukturno inventivnih mu prethodnika, Derviša Sušića, Miroslava Jančića, nekolicine komediografa, a naročito Miodraga Žalice, uloga Safeta Plakala u najmanju ruku vrijedna je pažnje, pa Plakalo, zajedno sa Alijom Isakovićem, Svetozarom Radonjićem Rasom, Nedžadom Ibrišimovićem, Duškom Anđićem, Velimirom Stojanovićem, Irfanom Horozovićem te Dževadom Karahasanom, predstavlja onu važnu spojnicu i uopće naročitu prethodnicu za različita ispitivanja dramskog žanra karakteristična za mlađi te najmlađi naraštaj bošnjačkih i bosanskohercegovačkih dramatika. Pritom, nakon ovakvih poetičkim ponavljanjima samo potvrđenih iznenađenja sa dramama ili dramskim nizom Vrh (1977), Nit (In vino veritas) (1986), Feniks je sagorio uzalud (1986) te Lutkino bespuće (1989), obilježenih uglavnom poetsko-psihodramskim žanrovskim zasnovima1 , Safet Plakalo će po drugi put iznenaditi svojim drugim manje-više jednako koherentnim dramskim parom, i to Skloništem (1992), dramom koju je napisao sa starim mu prijateljem Dubravkom Bibanovićem, inače prvim teatarskim komadom, nastalim, a potom i izvedenim u opkoljenom Sarajevu, te dramom Memoari Mine Hauzen (1996), tekstovima melodramatično-grotesknih generičkih značajki. Nakon toga, onda kad je protekli rat već bio konačno završen, mogla se očekivati nova promjena u tkivu Plakalove dramatike, vjerovatno neka vrsta vraćanja predratnom dramatur- škom prosedeu ovog pjesnika dramatičara, ali nakon izvjesnog vremena – opet nekako pritajeno, bez prevelike pompe – Plakalo iznenađuje po treći put jer sad objavljuje Hazreti Fatimu (1999), nesumnjivo teodramu muslimanske provenijencije, tekst koji se – bez obzira na prividno ostvareni kontinuum u obličju poetskog diskursa u drami – tek sa nekoliko elemenata nastavlja na svoju prijeratnu prethodnicu u dramatici ovog autora, tim prije što[1] ovaj novi pjesnički teatar Safeta Plakala jeste bitno drugačiji u odnosu na potonji, i to u svojoj srži – dakle, u ostvarenom teodramskom diskursu. Pritom, pokuša li se dramatološki odrediti Plakalov teodramski izri- čaj, jedinstven u svekolikoj povijesti bošnjačke dramatike, tada se kao nuž- nost javlja ispitivanje temeljnih genološko-književnoteorijskih aspekata teodramske dramaturgije ovog autora, a potom i eksplicitnije postavljeno determiniranje periodizacijskog te kulturalnog statusa zasad najnovije Plakalove drame[2] , što sve na koncu valja protegnuti i na razinu slobodnog čitanja, čime bi se zaključno pokazali značenjski potencijali Hazreti Fatime, toga – kako primjećuje Gordana Muzaferija – suvereno i uopće izuzetno uobličenog dramskog teksta (Muzaferija 1999).[3]
Ovako gledano, Hazreti Fatima Safeta Plakala ni u kome slučaju nije muslimansko ”liturgijsko”, obredoslovno dramsko ostvarenje, niti je – isto tako – kakvo muslimansko ”crkveno prikazanje”, tim prije što takvo šta islamska doktrina ne poznaje u svome bilo kojem vremenski ili prostorno singulariziranom obliku, jednako kao što nije ni misterij, ni mirakul, ni moralitet, ali ni neka od savremenoj dramskoj osjećajnosti različito prilagođenih preradbi neke od ovih tradicionalnih žanrovskih formi, karakterističnih prije svega za povijest književnosti i teatra zapadnoevropskog kulturnog kruga. Naprotiv, budući da u Plakalovoj drami, tekstu koji inače nije a priori tekst teoprakse / religijske funkcionalnosti, nema nikakvoga vida čudesnosti i nadnaravnosti same po sebi, kao ni ma kakve moralne propedeutike kao njezinih nosećih gradbenih i semantičkih konstituenata, Hazreti Fatima Safeta Plakala drama je koja samom sobom stvara vlastiti žanrovski okvir, a koji pritom direktno te autorski osviješteno ispunjava začudnom raskoši duhovnog stola što je ozbiljuje i tradicionalni i moderni muslimanski genij (Hafizović 1999:99). Upravo takvo šta ovaj Plakalov tekst i čini tekstom muslimanske teodramatike, koja bi se na tragu kršćanskih teodramatoloških postavki Hansa Ursa von Balthasara (up. Von Balthasar 1973), što ih tumači hrvatski dramatolog Darko Gašparović, mogla najšire odrediti kao dramati ka svijeta sa Stvoriteljem, pozicionirana pritom nasuprot ideji svijeta bez Boga, ideji građanske drame, s jedne strane, oblikovanoj u Marxovu apsolutiziranju ekonomskog načela u hodu ljudske povijesti te utopijskome budu- ćnosnom obećanju zemaljskog raja, a s druge, pak, strane u Nietzscheovoj patetičnoj objavi da je Bog mrtav (Gašparović 2003:3). Usto, ovakav diskura, kojem je inače imanentna trajna napetost između čovjeka i Boga, materijalne supstance i transcendentna bitka, zemlje i neba, pa stoga sama drama postaje najdubljom dramom egzistencije koja nema i ne može imati razrje- šenja u sklopu čovjekova života i svijeta (Gašparović 2003:1), kao temeljnu konstrukcijsku figuru cjelokupnog Plakalova teodramskog teksta podrazumijeva figuru religijski zasnovane empatije usmjerene ka estetskom te savremenim dramskim diskursom iznova oduhovljenom insceniranju teme iz života hazreti Fatime, najdraže kćeri Muhammeda, Poslanika islama, mir neka je na njih dvoje te njihove. Pri svemu tome, u tu i takvu žanrovsku datost, s bitnim posljedicama po periodizacijski te kulturalni status najnovijeg Plakalova teksta, utkat će se, istina, i neki od prethodno spomenutih elemenata što ih je polučila ranija dramatika ovog autora, napose ona iz poetsko-psihodramskog niza, a zapravo rastapanje granica između stvarnog i irealnog – zbilje te maštarije, snoviđenja i fantazije, osviještena defabularizacija zasnovâ dramske priče i njezino rastakanje sve do granice kada gradacijski niz u drami preuzima ne više unutardramska događajnost već suprotno – unutardramska emocionalnost, potom, u skladu sa tim, izrazito dominantna i uopće naročito važna progresivna poetizacija dramskog diskursa kako na razini glavnog, repličkog, dijaloško-monološkog teksta, koji se nerijetko napučuje ortodoksnim poetskim formama, naročito često sonetom, a u najnovijem tekstu i rubaijom te mesnevijom, tako i onog pomoćnog, didaskalijskog, koji gotovo po pravilu postaje u glavni tekst inkorporiranim poetskim minijaturama, sraslim sa pjesničkom materijom svekolikog Plakalova dramskog univerzuma, zatim dramski lik koji je prije sve drugo doli lik ekspliciranog dramskog agiranja te njegova zamamna čežnja što joj ni kod ovog autora nema imena itd., ali će istodobno – kako je naznačeno – svi ovi elementi Plakalova dramskog poiesisa u novoiznađenom a izmijenjenom, muslimanskoteodramskom žanrovskom okviru i sami doživjeti korjenitu promjenu. Tako, u čudesno lijepoj Plakalovoj dramskoj priči o ljubavi hazreti Fatime prema njezinu ocu poslaniku Muhammedu, odnosno u priči o hazreti Fatiminom neizbježnom uvehnuću u tuzi za ocem, što joj je hudoj zamakao za onu stranu života, mir neka je na njih dvoje te njihove, stvarnost ovog novog unutardramskog svijeta ne postoji ni približno na isti način u poređenju sa ranijim Plakalovim dramskim nizom. Naime, dok su likovi Hazreti Fatimi prethodeće dramatike ovog autora kroz vlastitu dramsko-dramatičnu egzistenciju prolazili na raspećima ostataka izgubljene unutardramski izma- štano im pripisane stvarnosti života te somnambulnosti njihova unutarnjeg svijeta, potonji Plakalov tekst – mada je, naravno, svjestan sebe kao knji- ževne te prototeatarske tvorevine – u skladu sa netom ekspliciranim temeljnim postavkama teodramskog diskursa te dramaturškim konceptom empatijskog zrcaljenja sakrosanktnoga, kao i u skladu sa religijski zakriljenim uživanjem u takvom tekstu, ne ide za tim da načinom drame ispisuje priču isključivo fikcionalnog karaktera u kojoj će potom miješati rečene vrstom različite svjetove unutardramskih likova, već naprotiv – priča što je kazuje Hazreti Fatima Safeta Plakala jeste dramska priča što modifikacijom dramskog biografizma nastaje na marginama muslimanske svetopovijesne Istine, i to bez intencije njezina fabularnog iznevjeravanja, te je svijet ove drame samo jedan od mogućih, hipotetičkih univerzuma emaniranih iz Svetog predanja, što je dakako već bitan odmak u odnosu na ”profani” dramski diskurs. Pritom, ovo odmaknuće postaje očitije uzme li se u obzir da u osnovi ovog Plakalova teksta na razini autorskog subjekta stoji tragično porodično sjećanje na majku što je, kao i hazreti Fatima nikad dovoljno spremna, iznenadno te tragično izgubila voljenog oca, sjećanje koje međutim – ne želeći svojim interpoliranjem remetiti defikcionaliziranu Svetu priču – ni po čemu ne ulazi u gradnju svijeta Hazreti Fatime, iako se identificira s njim, nego mu prethodi u autorskoj proslovnoj napomeni kao neka vrsta autoreferencijalnog tumača i putokaza (Plakalo 1999:5–7), ali i kao inicijalni fabularnoznačenjski temeljac čiji je dovršetak upravo Plakalova drama, to jedno od mogućih rješenja začudnosti što je kao vlastitu zapitanost (i) o nesmiljenoj majčinoj boli postavlja autor na rubovima dramskog svijeta. Usto, okončanje ovog i autorova i dramskog pitanja jeste upravo u saznanju o nužnosti osmišljenja života upravo u Bogu Uzvišenome, na Njegovu Putu i samo Njega radi, što i čini i stvarnopovijesna i unutardramska hazreti Fatima, mir neka je na nju te njezine, a što – opet – jeste novo potvrđivanje temeljnih teodramskih odrednica Plakalova teksta te novi vid razlike u odnosu na dramsku prethodnicu u opusu ovog autora.
Međutim, ovo nisu jedina čvorišta teodramskog izričaja u Hazreti Fatimi Safeta Plakala. Ona su možda još očitija na drugim razinama dramatur- ških strategija ove autorove drame, jer osim svojim tematsko-fabularnim ishodištem, dramaturgija ovog teksta u okvire teodramatike posebno se upliće, uza sve ostalo, još i naročitim načinom ostvarivanja dramske priče, tim iako nešto teže zamjetljivim, vjerovatno dramaturški najznačajnijim zasnovom njezine teodramatičnosti. Riječ je zapravo o ranije spomenutom aspektu defabularizacije dramske priče u cijelosti kao i o njezinom ispunjava nju gradiranom emocionalnošću namjesto događajnosti, a prije svega – s potonjim u uskoj vezi – o izrazitoj poetizaciji svekolikog Plakalova dramskog tkiva, elementu koji, ovako lirski amalgamiran, dramski lik, taj naredni bitan dramatološki aspekt, inače podrazumijeva tek kao dramskim svijetom pulsirajuće emocijsko biće teksta. Drugačije rečeno, riječ je o onom stožernom nizu elemenata koji će, po izvršenoj vlastitoj izmjeni, hijazmički izokrenuti Plakalov tekst u njegovu opusnom okružju, ali i u inače hijatičnoj bo- šnjačkoj i bosankohercegovačkoj dramskoknjiževnoj tradiciji te u kulturi u njezinoj savremenoj cijelosti.
Bez trenutno bespotrebnog ulaženja u detalje, radi se, naime, o činjenici da je poetizacija dramskog diskursa u Hazreti Fatimi Safeta Plakala, kao i njome obuhvaćeno svođenje priče na, uvjetno govoreći, dramski nužan minimum, ostvarena sad već ne, kao ranije, gotovo isključivo uvođenjem protagoniste i ostalih dramskih likova u prostore njihove emotivne raspršenosti po tekstu, već poetski diskurs u drami u najnovijem Plakalovu dramskom uratku postaje uvjetovan između ostalog i naročitom kontekstualiziranošću cjelokupnog dramskog zbivanja među odsječke didaskalijskomonološkog teksta što ih u Hazreti Fatimi kazuje Sufija, lik što već u unutardramskom Prologu impostira ideju potrage za vječitim smislom, potrage svjesne da je vrijeme tek hudo ostrvo u oceanu vječnosti (Plakalo 1999:11), odnosno ideju traganja što kao takvo samu dramu verbalno te scenskosimbolički smješta izvan potencijalno smislonosnog rješenja u okvirima materijalne krhkosti, ispod kore površna života, pa samom dramskom tekstu ne ostaje niš- ta drugo doli da i sam postane teodramsko mjesto očitovanja takovrsne ezoterije, da postane te da se potvrdi kao teodrama. Zato su uostalom u Hazreti Fatimi i mogući hronotopski skokovi te njihova preplitanja, rezovi između događajnih punktova, kao što su moguća i znatno šira pomjeranja u vremenskom i prostornom smislu, pa čak i na razini identiteta dramskog lika, kao onda kada unutardramska hazreti Fatima zaigra obličjem kasnije Rabije, perzijske sufijske pjesnikinje iz 8. st. itd., riječju – redom svi elementi poetizacije dramskog teksta, a sve to tim prije što je svaki element u drami, jednostavno, empatijsko lelujanje na dašcima iste, jednosne Božije zbilje, njezine sveobuhvatnosti, apostrofirane u prološkom kazivanju, koja se pritom, prema islamskoj mistici, u ovosvjetovnoj brojnosti pojedinačno tekstualno najrječitije objavljuje upravo emotivnim i figurativnim diskursom te diskursom izrazite semantičke pluralnosti gdje tekst ne samo da ima niz značenja već se naprotiv ostvaruje kao sâmo njihovo mnoštvo, kao, naime, nesvodivi pluralizam (Barthes), a što upravo jesu bitne odrednice poetskog diskursa uopće (up. Ćulavkova 2001:145–146), koji je – već je posve očito – u Hazreti Fatimi Safeta Plakala sad primarno muslimanskoteodramske provenijencije.
Takvo šta iznova obznanjuje te potvrđuje i citatna, meta- te intertekstualna mreža Plakalove drame sa pripadnim joj unutartekstualnim signalima koje, na tragu defikcionalizirane empatijske tematizacije hazreti Fatimina žalostivog iščeznuća iz ovozemaljskih perivoja ljubavi te kao ospoljenje vlastitog poetskog diskursa, ostvaruje teodramska dramaturgija Safeta Plakala. Naime, citatnost, metatekstualnost te intertekstualnost Plakalova dramskog diskursa nije više tek puki izričaj emotivno ustreptalog svijeta dramskih likova ovog autora, već ove, ženetovski govoreći, transtekstualne reference postaju daleko talasanje uzvišenog kur’anskoga govora, njegov daleki pripjev na usnama Plakalovih likova, čiji je život u suštini okrenut samo i jedino Bogu, gest svojstven cjelokupnoj muslimanskoj književnosti u njezinu širokom rasponu od tradicionalnog do savremenog, a u kojoj je kao u religijski ukotvljenoj literaturi istina data: postoji samo projekcija odakle se ona motri (Hajdarević 1981:30), pa otuda i dramska riječ postaje ozbiljenjem isključivo te istine, dakle uopće amblemom teoliterarnog tekstualnog tkanja. Stoga, na kraju, zaključno gledano, ovakvo muslimansko teodramsko pismo Safeta Plakala, onda kad je u cijelosti ostvareno, na osnovi autorova proslova indirektno naslutivim tragom i razlikom u odnosu na prethodnu vlastitost, hijazmičkim gestom autoreferencijalno ispituje i samo sebe na način dijalogiziranja sa u osnovi apsurdističko-egzistencijalističkim zasnovom ranije dramatike ovog autora, pri čemu se sva čežnja potonjih Plakalovih unutardramskih sudbina pokazuje čežnjom što je utaživa jedino u upućenosti ka smislonosnom svjetlu Božijem, dok na jednak način metakulturalno osviješ- tena ovdašnja dramska književnost jasno pokazuje svoju hijatičnu prazninu, prazninu što se, između ostalog, dešava i kao iskorijenjenost iz vlastitog tradicijskog te kulturalnog pamćenja. Time, konačno, čitatelju ostaje da, oduhovivši vlastiti svijet suptilnim empatijskim titrajima Plakalove teodramske Istine, već jednom postane sretan, jer Plakalova drama priča je o konačnoj sreći, sreći nakon sve boli i stradanja, dok sama Hazreti Fatima Safeta Plakala prošiva novi, dosad nepoznati bod u klasifikacijsko-periodizacijskim shemama bošnjačke te bosanskohercegovačke dramatike uopće.
LITERATURA
Car-Mihec, Adriana (2003). Dnevnik triju žanrova. Zagreb: Hrvatski centar ITIUNESCO.
Ćulavkova, Katica (2001). Poetika lirike. Beograd: Narodna knjiga / Alfa.
Gašparović, Darko (2003). Obrisi nove hrvatske teodrame. Ms.
Hafizović, Rešid (1999). Raskoš duhovnog stola. U: Plakalo 1999:99–100.
Hajdarević, Hadžem (1981). Ramazan u pjesmi. Islamska misao. 31. V / 1981. 30. U: Ključanin 2000:6. Ključanin, Zilhad (2000). ”O pobožnoj poeziji”. Panorama pobožne bošnjačke poezije XX stoljeća. Tuzla: Behram-begova medresa.
Lešić, Josip (1991). Dramska književnost II. Sarajevo: Institut za književnost / Svjetlost.
Muzaferija, Gordana (1991). Tri drame Safeta Plakala. Baština. 2. 219–221. U: Muzaferija 1998:474–476.
Muzaferija, Gordana (1998). Bošnjačka književnost u književnoj kritici: Novija knji- ževnost – Drama. Sarajevo: Alef.
Muzaferija, Gordana (1999). Suvereno uobličena drama. U: Plakalo 1999:101–103.
Plakalo, Safet (1999). Hazreti Fatima. Sarajevo: Sarajevski ratni teatar – SARTR.
Von Balthasar, Hans Urs (1973). Theodramatik. Einselden: Jochannes Verlag.
DRAMENTHEORETISCHE ASPEKTE DES TEODRAMATISCHEN DISKURSES IN HAZRETI FATIMA DES BOSNISCHEN AUTORS SAFET PLAKALO
Zusammenfassung Der Verfasser versucht, diesen in der Geschichte der bosniakischen Literatur einzigartigen islamotheodramatischen Text unter Einbeziehung neuester literaturtheoretischer Einsichten zu analysieren. Es wird der Versuch unternommen, sowohl auf der literaturtheoretischen Ebene als auch auf der literaturgeschichtlichen Ebene Plakalos theodramatischen Ausdruck zu bestimmen und die grundlegenden Elemente eines theodramatischen Diskurses zu charakterisieren. Die Frage wird aufgeworfen, welchen kulturellen Status dieses neueste Drama von Safet Plakalo beanspruchen kann.
[1] Ovaj žanrovski model unekoliko, mada nipošto u cijelosti, napušta drama Nit (In vino veritas), alegorijska dramska priča sa političkim referencama o izmanipuliranosti čovjeka u totalitarnom društvu.
[2] Istina, nakon Hazreti Fatime Safet Plakalo ispisao je još jedan tekst za teatar – U traganju za bojom kestena, no kako ova drama još uvijek nije ni objavljena ni igrana, u ovom tekstu neće se uzimati u razmatranje.
[3] U vezi sa ovdje datim metodološkim okvirom autoru ovog teksta unekoliko je bila inspirativna studija Dnevnik triju žanrova riječke dramatologinje i teoretičarke književnosti / književne teoretičarke Adriane Car-Mihec. Inače, studija Mihečeve posvećena je dramatološkim značajkama srednjovjekovnih dramskih tvorbi te karakteru njihova udjela u kasnijoj hrvatskoj dramskoj povijesti, sve do devedesetih godina 20. stoljeća (up. Car-Mihec 2003). Također, autoru je izuzetno bio koristan i rukopisni tekst o savremenoj hrvatskoj teodrami opet riječkoga dramatologa i teoretičara književnosti / književnog teoretičara Darka Gašparovića (up. Gašparović 2003).
* rad je objavljen u časopisu “Pismo”, br. II/1, Sarajevo 2004.