Ovu temu tretiramo u povodu 1. februara – Dana novinara Sandžaka, kada je 1932. godine u kulturnoj prijestolnici Sandžaka nastao prvi sandžački štampani medij – Revija Sandžak[1]. Nešto ranije, 1870. godine, doduše izvan Sandžaka, sandžački novinarski prvijenac Mehmed Šakir Kurtćehajić[2], postavio je temelje sandžačkog novinarenja.
Od tada, pa do danas novinarstvo u Sandžaku je preživljavalo razne etape. Prof. dr. Šefket Krcić, kao jedan od urednika Revije u njenoj bogatoj historiji, podijelio je u pet etapa novinarstvo u Sandžaku, u svom tekstu «Glas istine i pobune», objavljenom u Reviji Sandžak i na mnogim drugim portalima.
U ovom radu poseban osvrt dajemo na petu etapu, na period od 2000. godine pa nadalje, tj. od osnivanja Internacionalnog univerziteta pa nadalje, analizirajući u kojoj mjeri je razvoj društveno-političkih okolnosti ali i IT industrije uticao na razvoj, uspon ili degradaciju medija, novinarskog zvanja i položaja novinara u Sandžaku.
This topic is treated on the occasion of February 1 – Sandžak Journalists’ Day, when the first Sandžak printed media was created in the Sandžak Cultural Capital Prijepolje in 1932 – called Sandžak Revija. Somewhere earlier, in 1870, even outside Sandzak, Sandzak journalist debutant Mehmed Šakir Kurtćehajić set the foundations of Sandzak journalism.
Since then, until today, journalism in Sandzak has undergone various stages. Prof. dr. Šefket Krcić, as one of the editor of the magazine in its rich history, has divided into five stages of journalism in Sandžak, in its text “Voice of Truth and Rebellion”, published in Sandžak Magazine and many other portals.
In this article, we give a special review on the fifth stage, for the period from 2000th onwards, from the founding of the International University, analyzing to what extent the development of socio-political circumstances as well as the IT industry influenced the development, rise or degradation of the media, the journalistic profession and the position of journalists in Sandzak
POJAVA INTERNACIONALNOG UNIVERZITETA – SMJERA ZA ŽURNALISTIKU
Zašto bih počeo od Internacionalnog univerziteta? Zato što je 2002. godine osnivanjem Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru, uspostavljena prva katedra za Žurnalistiku u Sandžaku. I to smatram, nakon 1932. godine i osnivanja Revije Sandžak, najvažnijom tačkom u povijesti medija i novinarstva u Sandžaku. Iako taj departman nije dugo trajao, ostavio je jako važan trag.
Zbog nezainteresiranosti za ovu katedru, smjer Žurnalistike biva privremeno zamrznut, i to stanje na žalost i dan danas traje. Mediji su se osnivali, pojavljivali, nikad viša ekspanzija medija nije bila nego li danas, pogotovo ako uzmemo elektronske Internet medije u obzir. Nestanak Žurnalističkog departmana uzrokovao je dvije stvari:
- Prvo, novinarstvom počinju da se bave ljudi koji ovaj posao, poziv ili misiju vole da rade, i imaju ogromnu ljubav prema njemu. Iako su u profesionalnom i obrazovnom smislu završavali druge smjerove i fakultete, vezivali su se za novinarstvo. Tako da danas, dio novinarskog neba čine novinari zaljubljenici u novinarstvo, idealisti, oni koji žele da mijenjaju stanje na bolje, oni koji žive moralnim i novinarskim kodeksima i primjenjuju ih u svakodnevnom poslu. ITD.
- No na žalost takvih je manje. Više je onih drugih. Onih drugih, koji su vidjeli prazan prostor i šansu da se etabliraju pod novinarskom kapom, a zapravo taj zanat (jer ga ovi drugi zasigurno ne doživljavaju niti kao misiju niti poziv) koriste, zloupotrjebljavaju za svoje lične finansijske, političke, jeftine interese, ili interese onih koji debelo plaćaju njihove «usluge»
NOVI MEDIJI
Pojavom novih Internet medija i društvenih mreža, već komplicirana novinarska slika u Sandžaku još se dodatno komplicira. Opet, sa dvojakom refleksijom:
- Pozitivnom, jer su oni novinari diskreditovani po raznim osnovama «neposlušnosti» itd dobili priliku da za «jeftine pare» ponovo budu u medijskom etru.
- Negativnom, jer su opet, koliko oni dobri, toliko oni loši, dobili još jednu, opet jeftinu priliku da rade za svoje prizemne i niske interese.
Još jedna stvar koja utoliko više je otežavala i otežava i danas to medijsko Internet nebo, jeste bezimenost tih informativnih web portala. Jer ako nema imena, nema impresuma, redakcije, nema odgovornosti za javno izrečen stav.
No, Internet portali su ipak trebali i trebaju određeno tehničko znanje ili podršku, trebalo je zakupiti domen, uplatiti hosting, trebalo je postaviti neku platformu, izdizajnirati sajt itd. Međutim, ubrzo se pojavljuju i društvene mreže, prije svega Facebook, Twitter, potom i Instagram, te brojni drugi (pobrojao sam samo najvažnije), za koje nije potrebno angažirati tehničko osoblje, dizajnere, programere itd, već je dovoljna elementarna pismenost u radu na računarima kako bio se kreirali i objavljivali multimedijalni sadržaji.
Zbog te uproštenosti, društvene mreže su se toliko brzo proširile, da je ubrzo postalo manje važno šta se nalazi na TV, radio ili štampanom mediju, pa čak i webu, jer ako Vas nema na društvenim mrežama, nema Vas u dovoljnoj mjeri među ljudima.
Koliko je tačna ova činjenica, govori u prilog podatak da kada upitate prosječnu grupu, studenata, intelektualaca ili običnih građana da li prate portale, TV, radio itd, većina kaže da ne prati, dok na pitanje da li prate informacije na društvenim mrežama kažu svi da prate. Ili ako ih pitate da li imaju mail, kažu da nemaju, a da li imaju FB nalog kažu da imaju. A do skoro niste mogli kreirati FB nalog bez e-mail naloga.
Sve gorenavedeno je toliko ubrzalo sistem prijenosa informacija na hiljade puta. Radi ilustracije: U vrijeme štampanih periodičnih časopisa, informacija je putovala mjesec dana od novinara do čitaoca, pa kasnije nedjelju dana, pa kasnije, u doba TV i radija po jedan dan ili 24 sata itd. Još ako uzmemo u obzir razne oblike cenzure: šta smije a šta ne smije ići na medijima, mnoge informacije nikada nisu ni odlazile u etar.
Danas, informacije od novinara ili pošiljioca (jer danas svi pošiljioci javnih poruka nisu novinari) do publike i čitalaca stižu u dijelu minute, da ne kažem sekundi. I to ako se radi o društvenim mrežama, bez ikakve mogućnosti cenzure.
PRIMJER: Posljednji pokušaj puča Turskoj otpočeo je u 20:00h, u 20:03h ja sam dobio notifikaciju od mobilne aplikacije jednog medija da se u Turskoj dešava pokušaj puča. Predsjednik te države, svoje prvo obraćanje imao je putem Interneta na smartfon platformi. Dakle nije korištena profesionalna novinarska tehnika, jer nije bilo mogućnosti. Ako to usporedimo sa predzadnjim pučom u Turskoj, siguran sam da se radilo o danima, ako ne i o nedjeljama, dok je informacija došla do nas, da se tamo desio puč.
MEDIJI KOJE JE SANDŽAK IMAO I IMA
Nije mi želja u ovom podnaslovu taksativno pobrojati sve medije u Sandžaku, već samo one najznačajnije.
Revija Sandžak je pet puta prestajala da radi, i opet ustajala. Posljednji put je obnovljena 2011. godine, 1. februara također, kada je objavljen prvi obnovljeni a 149. broj u kontinuitetu, pod uredničkom palicom dr. Jahje Fehratovića, u izdanju Bošnjačke kulturne zajednice. Do aprila 2012. godine Revija Sandžak je objavila niz istraživačkih tekstova o kriminalu, korupciji, nelegalnih i neregularnih aktivnosti tadašnjih i sadašnjih čelnika Gradske uprave. Tadašnja istraživanja koriste se i dan danas kao temelj. Čak je i CINS radio dubinska istraživanja po našim tekstovima. Otkrivene su brojne finansijske malverzacije u vezi sa stadionom, građevinskom mafijom i dr.
Zbog takovg rada, Revija Sandžak je u jednom trenutku imala 12 tužbi od kojih je 9 odbačeno a tri su realizirane, jer nam se sudilo u odsustvu.
Pored Revije Sandžak, Sandžak je imao i ima i Glas islama, koji od 1997. godine izlazi u kontinuitetu. Trenutno jedini štampani medij u Sandžaku, čija kompletna dvadesetdvogodišnja arhiva je dostupna na Internet stranici ovog lista. Imali smo i nedjeljnik Glas Sandžaka. Koje su u jednom kratkom periodu zauzele značajno mjesto. Imali smo i Sandžačke novine koje su propale zbog loše uređivačke politike i politizacije iste, PanBošnjak koji je u jednom kratkom periodu jako važno mjesto zauzimao.
Imamo Sandžak TV. Imali smo TV Jedinstvo koje je postalo predmet političke otimačine, i koje skončava svoje posljednje dane, makar po najavama trenutnog formalnog vlasnika. Imamo i Regionalnu TV koja je kroz period Ugljanina, a sada i Ljajića bila i ostala simbol retrogradnog novinarstva – školski primjer kako ne treba raditi.
Imamo radio stanice Refref, Stoplus kao Betino odjeljenje u Novom Pazaru, još neke zabavne radio stanice.
Najviše imamo web portala sa sandžačkim prefiksom. Među prvima je bio Sandzaknews kojeg danas više nema, a potom se pojavio Sandzakpress koji i dan danas drži vodeće mjesto u informisanju putem interneta u Sandžaku, što je i nedavno istraživanje Fondacije «Slavko Ćuruvija».
Ono što Sandžak nikada nije imao jeste dnevna novina, i to je misao koju zajedno sa svojim prijateljima svakodnevno analiziramo, tabirimo, «kuhamo» svih ovih godina sa željom da se i to ostvari.
NEZAVISNOST, OBJEKTIVNOST
Šta je važnije, biti nezavisan ili objektivan? Da li ova dva termina idu jedan sa drugim? Da li možemo biti objektivni ali ne i nezavisni, i u kojoj mjeri? Da li u Sandžaku, u širem regionu ili cijelom svijetu postoje nezavisni mediji?
Mišljenja smo je da je važnije to kako radiš, nego li otkud ti sredstva za rad, iako je i to važno, jer ne uzima se ni novac od svakoga. Smatramo, da nije sporno biti zavisan od nekoga, iako je važno od koga, ako ta finansijska zavisnost ne utiče na tvoju uređivačku politiku. Dakle, ako zavisiš od nekoga, a taj neko ti ne brani da budeš objektivan i poštuješ novinarsku etiku i standarde, onda ta zavisnost nije loša.
To sa druge strane otvara jednu drugu temu, da li taj koji ti daje novac, ima želju da taj medij kratkoročno iskoristi za obračune i dnevnopolitičke svrhe, ili pak želi da popravlja stanje u svojoj zajednici, popravlja svijest, i razvija novinarstvo zasnovano na moralnim i novinarskim normamama.
Da li postoji takav primjer u Sandžaku. Da postoji!
Ali postoje i suprotni primjeri. Kao nus pojava razvojnog puta medija i novinarstva u Sandžaku, kako sam naglasio u prvom dijelu, pojavilo se prljavo obračunavanje sa neistomišljenicima pod kišobranom novinarstva. To su bili a i danas su osobe lošeg morala i karaktera, koji su zarad finansijske ili statusne lagodnosti, spremni javno linčovati konkurente ili oponente u političkom i profesionalnom smislu.
KONKURSNO FINANSIRANJE
Kao nastavak priče o objektivnosti i nezavisnosti, želimo spomenuti i projektno sufinansiranje medija od strane lokalnih samouprava u Sandžaku. Već četvrta je godina kako su privatizirani lokalni mediji, a opštine i grad u Sandžaku raspisuju konkurse po kojima sufinansiraju medije.
Nešto oko 90 miliona dinara u Sandžaku lokalne samouprave opredjeljuju za medije. Budžetski je najjači Novi Pazar, sa 62 miliona godišnje. Opština Sjenica još uvijek kasni, iako su sve ostale opštine raspisale i raspisuju konkurse, Opština Sjenica još uvijek takav konkurs nije raspisala.
U Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši, poštuje se minimum propisanih zakonskih okvira i sredstva se raspodjeljuju adekvatno javnim pozivima. Koliko toliko, struka biva ispoštovana, a i javni interes.
U Tutinu i Novom Pazaru 90% i više sredstava dobijaju TV stanice koje su bile vasništvo lokalnih samouprava, što govori da privatizacija istih nije obavljena kako treba jer su lokalni moćnici zadržali vlast nad tim medijima. U Novom Pazaru je taj primjer drastičan do te mjere da je do nedavno i sam gradonačelnik bio vlasnik televizije kojoj 4 godine daje 90% sredstava za informisanje.
Prvi konkursi su skrivani u obije opštine. Novi Pazar je ubilježen kao grad koji je dodijelio najviše opredijeljenih sredstava za jedan projekat-medij. Po tome je rekorder u Srbiji. Javno su i najviše novinarske instance potvrdile da je u proceduri sprovođena konkursa bilo protivzakonskih koraka te da je sud zakazao. A da je došlo do suda bilo bi oboreno.
Posljednji javni poziv koji je raspisala GU NP potvrdio je prethodnu trogodišnju priču o korupciji.[3] Aktualna vlast odbila je finansirati ostale medije, a svojoj TV kući uplaćivat će 40.000 eura mjesečno, čime su svi ostali mediji u Novom Pazaru dovedeni u status nelojalne konkurencije.
Dakle možemo konstatovati da je priča o nezavisnosti ubijena ovakvim ponašanjem vlasti, te da je osnovna ideja projektnog sufinansiranja u Novom Pazaru dovedena u suprotnost od prvobitne.
ZAKLJUČAK
Sve gore navedeno nipošto ne znači da treba dići ruke i odustati, već nasuprot, treba zasukati rukave, opstati i nadjačati zlo. Borba dobra i zla, u našem slučaju novinarstva i kvazinovinarstva traje svugdje. Važno je kome se daje podrška.
No moramo biti svjesni da kvazinovinarstvo ne može pobijediti novinarstvo, osim ako nestane pravog novinarstva. Jer sve dok postoji dobro, zlo ne može preovladati. Sve dok postoji tačak svjetlosti, mrak ne može biti potpun. Ovo treba biti motiv svih pravih novinara, da svoju misiju novinarstva shvate što ozbiljnije i nastave svoju borbu – a danas načina ima više nego ikad.
Zasigurno, smatramo, da je istraživačko novinarstvo najveći oblik novinarstva. Takvi tekstovi, prilozi, emisije, dokumentarci ostaju dugoročno iskoristivi i nadogradivi.
Potreba za kvalitetnim novinarskim kadrom u Sandžaku je velika. Možda zbog teškog položaja novinara u našem svijetu, a možda i zbog nedostatka stručnog obrazovanja, te razvoja IZ industrije omogućivši nove načine novinarskog djelovanja.
Kao zaključak predlažem upravi Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru i Fakulteta za islamske studije da ponovo razmotri osnivanje makar jednosemestralnih studija, stručnog usavršavanja ili tome slično za novinare koji se već bave ovom profesijom, a nisu prošli osnove Žurnalizma, ali i one koji bi željeli svoju profesionalnu karijeru usmjeriti prema Žurnalizmu. Smatramo da bi to bio veliki iskorak.
[1] Inicijativu za pokretanje Revije Sandžak dala je multietnička grupa naprednih sandžačkih intelektualaca, među kojima su bili Sreten Vukosavljević, Rifat Burdžović, Milivoje Žugić, Tomaš Žižić, Mirko Tomić i Murat-ef. Šećeragić. Do tada na sandžačkom tlu nije postojao niti jedan medij. Bila je to prva medijska baklja koja iz Prijepolja poče bacati zrake svjetlosti na do tada sandžački medijski mračni prostor, čime Prijepolje postade kolijevka sandžačkog novinarstva. Obzirom da je taj datum historijski omeđio početak medijske publicistike i žurnalistike u širem kontekstu razvoja stvaralaštva u Sandžaku, Udruženje novinara Sandžaka je 1992. godine 1. februar proglasilo Danom novinara Sandžaka.
[2] Mehmed Šaćir Kurtćehajić, (1844-1872) bio je jedan od začetnika štampane riječi i novinarstva na bosanskom jeziku. Rođen je u Bijelom Polju, 1844. godine, u porodici Mehmeda Kurtćehajića, koji je, kao kadija, službovao u nekoliko bosanskih gradova. Službovao je najprije kao pisar u sjedištu Pljevaljskog kadiluka, zatim pri sudu Novopazarskog sandžaka, da bi zatim bio premješten u Sarajevo, u vilajetsku službu. 1866. godine počinje pisati u listu „Bosanski vjesnik“, a zatim pokreće list „Sarajevski cvjetnik“ koji je izlazio sedmično, na četiri strane, dvojezično, s uporednim tekstom arebicom na turskom i ćirilicom na bosanskom jeziku. 1869. godine, biva postavljen za direktora Vilajetske štamparije. Obolivši od tuberkuloze, po savjetu ljekara, u julu 1872. godine, odlazi na liječenje u Beč gdje iste godine umire u 27-oj godini života.
[3] Ponovo je RTVNP dobila 90% sredstava. Ovaj put je nešto kolača podijelila svojim poslušnim kadrovima i uposlenicima Regionalne TV, koji su svoje organizacije registrovali tik pred raspisivanje konkursa.
* Objavljeno u: Islamska misao broj 11, Novi Pazar 2019., str. 279-286.
316.774(497.11)”2000/…”
070.11(497.11)”2000/…”