Prva lastavica koja je navijestila duševni preporod u Bosni i Hercegovini, – prvi domaći sin koji je pokrenuo prvi samostalni list u glavnom gradu svoje domovine – jest daroviti i poletni mladić Mehmed Šakir-ef. Kurtćehajić, vlasnik i urednik Gjulšeni Saraja.[1]
Mehmed Šakir rodio se u varošici Bijelo Polje (Akova) u Novopazarskom sandžaku godine 1261. (1845.).Otac mu Mehmed Emin bio je po zvanju kadija; služio je u nekoliko gradova po Bosni. Okupacija ga je kao kadiju zatekla u Bihaću, odakle je otišao u svoj zavičaj, gdje je kasnije i umro.
Naš Mehmed Šakir sve je škole svršio u Bosni. S tijem je dosta rečeno o njegovoj naobrazbi.
Nu poletnu duhu, kao što je bio Mehmed Šakir, i toliko je naobrazbe bilo dosta da zadivi i visoko obrazovane glave, da pokaže: šta može učiniti darovit mladić i bez srednjih i bez visokih škola, ako se još darovitosti pridruže volja i marljivost. Prednost okretna i polenta duha sastoji se u tome što sâm krči sebi put, što se kreće bez ičijeg vodstva, što se ne da sapeti u konvencionalne
veze klasičnog i modernog ukusa; on ne trpi pravila, nego sâm po svome aršinu mjeri i kroji djela. Njegovo pisanje političkih, ekonomskih i poučnih članaka u Gjulšeni Saraju čisto je originalno, a jezik mu je – uza svu jednostavnost – jedar i klasičan; zato je i svratio na se pozornost diplomata i literata u Turskoj.
Ove tvrdnje posvjedočiće jedno kratko pisamce, koje je kao odgovor napisao Rešad-begu, koji mu je stavio nekoliko pitanja glede naobrazbe i dobe, jer niko u Carigradu nije vjerovao da jedan mladić Bošnjak bez visoke naobrazbe znade onako pametno pisati i vješto perom baratati. To pisamce glasi:
Primio sam Vaše patriotsko pismo. Pitate me za godine – jesam li izvan Bosne nauke slušao, ili nijesam – jesam li putovao po Evropi, ili nijesam – i jesam li imao priliku naučiti koji evropski jezik, ili nijesam? – Drage volje sve ću vam reći:
Ja sam u dvadeset i trećoj godini. Šta sam mogao naučiti? Otac me donekle podučio u osnovnim znanostima. U našim krajevima nema škola gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić. Čitajući lijepe knjige domogao sam se opet ovdje osmanlijskog jezika i štila da nešto umijem napisati. Preko bosanske granice nijesam prelazio. Obnašao sam jednu-dvije državne službe u jedan-dva grada.
Moja je najviša želja da odem u Evropu. Budući da je u našim krajevima nauka sasma zanemarena, a u Evropi – ne znam: je li to prirođeno svojstvo naroda, šta li? – naprotiv, mnogo se goji i njeguje. Želja me vukla – makar bilo i sramota – da se barem u tuđoj zemlji na tuđem jeziku izobrazim kao čovjek. To mi nije u dio palo s dva razloga, i to: što imam ženu, a nemam najprečeg sredstva koje vodi do ljudske sreće, naime, oskudijevam s novcem, a to mi dvoje pravi zapreke.
Od ostalih želja nije mi bila mnogo manja želja da naučim francuski jezik, kojim se na Zapadu najviše govori. I to da naučim, nesmiljeni zulumćar, to jest “neimanje” nije mi dalo prilike. Samo slovenski znam, jer se ovdje najviše govori tijem jezikom.
Na Vašim bratskim simpatijama prama Gjulšeni Saraju (Sarajevskom cvijetniku) i prama gajretu da preko pisma nepoznata čovjeka upoznate… itd.
Eto to je živa i vjerna slika jedne poletne duše, koja bi daleko dotjerala da je sudbina prema njoj imala više milosrđa da joj obezbijedi dug život i pruži materijalne pomoći.
Pa uza sve to ipak je taj veliki talenat s Gjulšeni Sarajom ostavio trajan spomenik!
Mehmed Šakir bio je dvije godine urednik služebnog lista Bosne, a dvije i po godine kao vlasnik i urednik izdavao je Gjulšeni Saraj obnašajući ujedno čast načelnika glavnog grada Sarajeva, dok ga sušica ne prisili da ode na bečku kliniku i potraži lijeka nesmiljenoj boljetici. Vas trud i u ona vremena jako dugi put ostali su uzalud. Pomoći se nije moglo, jer nakon nekoliko nedjelja ispustio je u Beču veliku dušu 1870. u dvadeset i šestoj godini života. Njegovi zemni ostaci sahranjeni su u centralnom groblju, gdje se sada kopaju muslimanski vojnici.
Vijest o njegovoj smrti ne samo u Bosni nego i u cijeloj Turskoj izazvala je veliko saučešće. Otac mi je pripovijedao da mu je Arif Hikmet-beg Stočević kazivao, kad je došao brzojav u redakciju Ibreta da su Zija-paša, Kemal-beg, Suavija i on plakali kao djeca, i da ih je gubitak Mehmed Šakira više potresao nego li gubitak Beograda. Kolike je nade u njega polagala turska javnost – dobar je dokaz eto ta predaja.
* Safvet-beg Bašagi Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Edicija “Bošnjačka književnost u sto knjiga”, BZk “Preporod”, Sarajevo 2007., str- 357-360.
[1] Muris Idrizović, “Mehmed Šakir Kurtćehajić”, POF XIV–XV/ 1964–65., Sarajevo, 1969., str. 353-358.