REDŽEP NUROVIĆ “KAMEN”

Ima kamen na mojoj okućnici,

okamenjen tu kad je iskrio prapočetka plamen.

Mojoj je trsi bio temelj kućni

i nišan na groblju

otkako je kamen.

 

Zasipa ga tresetnica kad biše trusovi i bitke,

a on nenadano nica kao pritajeno sjeme …

Zarezan harf, o vječnosti mu,

ja znam da čitam

na kameno mu tjeme.

 

 

On nije zatočen kamen u kamenu …

U njemu žubore valovi ezana,

za imena nas što se u lozi rodismo.

Tu je ljepotica iz “1001 noći” vezana,

koju u snovima plodismo…

Povijali smo ga u prostore srca

i bacali ga samo, što dalje „s ramena”.

U našim molitvama po njemu vijore bajraci žita:

„Bože, daj hljeba s drveta i kamena“!

 

 

A zmije su u neko doba godine,

pod njim presvlačile sopstvenu kožu…

I čuvar moje okućnice, Gazija na bijelu atu,

o rebra mu oštrio sječivo nožu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *