Ima kamen na mojoj okućnici,
okamenjen tu kad je iskrio prapočetka plamen.
Mojoj je trsi bio temelj kućni
i nišan na groblju
otkako je kamen.
Zasipa ga tresetnica kad biše trusovi i bitke,
a on nenadano nica kao pritajeno sjeme …
Zarezan harf, o vječnosti mu,
ja znam da čitam
na kameno mu tjeme.
On nije zatočen kamen u kamenu …
U njemu žubore valovi ezana,
za imena nas što se u lozi rodismo.
Tu je ljepotica iz “1001 noći” vezana,
koju u snovima plodismo…
Povijali smo ga u prostore srca
i bacali ga samo, što dalje „s ramena”.
U našim molitvama po njemu vijore bajraci žita:
„Bože, daj hljeba s drveta i kamena“!
A zmije su u neko doba godine,
pod njim presvlačile sopstvenu kožu…
I čuvar moje okućnice, Gazija na bijelu atu,
o rebra mu oštrio sječivo nožu.