Režep Nurović: “Kamen” – izabrane priče, Librocompany, Kraljevo, 2008. godine
Kažu da smo danas toliko izgubljeni u vremenu da se naši sudari sa stvarnošću mogu porediti sa brodom izgubljenim na pučini usred bure; magla je oko nas, zapljuskuju nas visoki valovi, a obale nigdje na vidiku. Teško je reći u kojoj je mjeri ovo individualni doživljaj a u kojoj mjeri zaista fenomen vremena u kome živimo.
Ipak, zahvaljujući detektiranim činjenicama, koje polaze od ličnih senzacija pa sve do objektivnog stanja čovjeka 21. vijeka koji zbunjen stoji pred čudima tehnologije koja mu na dlanu pružaju i najmanju česticu misli ili događaja na globalnom nivou, a istovremeno ga ometaju da u tom apsolutnom obilju razdvoji bitno od nebitnog, to jest da od šume vidi pojedinačno, određeno drvo, ja se odlučujem za drugu opciju: dakle, jesmo izgubljeni u realnosti, obale racionalnog poimanja su nedostupne. Zamislite sada jednog zbunjenog mornara na tom brodu koji, dok mu se paluba ljulja pod nogama čineći ga definitivno nesigurnim, treba da se odluči u kom pravcu da usmjeri brod: ukoliko napravi grešku, krenuće prema dalekoj pučini, nepoznatim morima, a obala će mu ostati zauvijek nedostupna. Pisac, danas, suočen sa ovakvim dilemama poimanja svijeta, generalno, ima dva izbora, baš kao što postoje i dvije obale: ili će krenuti od apsolutnog poimanja univerzuma, što naravno dopušta preplet mogućih igrarija duha, od irealnog do iskonstruisanog, do kataloški pobrojanih mogućnosti i vjerovatnoća, nadajući se da će ga to, u nekakvoj zlatnoj mrlji talenta, sreće i znanja dovesti u mirne vode, ili će krenuti pouzdanim putem držeći se realno viđenog i znanog, dakle imajući na umu isključivo ljude, predmete, prirodu i prirodne pojave, s nadom da će sigurna metoda opservacije znanog pripomoći sigurnosti puta i sretnom stizanju u luku. Pokušavajući da obuhvati fenomene i strategije jedog micro svijeta, Redžep Nurović u pričama koje ispisuje kreće se ovim drugim putem, čvrsto i odlučno, spisateljskom metodom koja podrazumijeva realistički prosede ili, kako bi se to definitivno moglo nazvati, obnavljajući danas već pomalo potisnutu magiju realističke naracije. Dakle, mrenu navučenu preko očne opne potrebno je odstraniti da bismo, iznova, vidjeli gde smo i šta smo, kako i zašto živimo, a realističko pripovijedanje kao odabrana strategija treba da otkrije sve elemente spoljašnjeg i unutrašnjeg života, ili bar one koje smo sposobni da uočimo, registrujemo, obradimo i sintetiziramo, i time, možda, povratimo oštru sliku i ukotvimo se u željenu stvarnost, valjda jedinu postojeću, kako mnogi kažu. Borhes je tvrdio da se, sem romana opsade i potrage, svaka druga tema može obraditi kratkom pričom, te da nema razloga pisati ništa opširnije. Po definiciji, dobru kratku priču određuje sposobnost pisca da sa što manje riječi posreduje što više značenja, što više slika, asocijacija, zvukova, što više smisla. Da u jeziku zaledi čudo i da ga uvijek iznova aktivira. Glavni likovi u Nurovićevim pričama su individue s jakom emocijom, autentičnim izričajem i uvjerljivim reakcijama. Pisac, gotovo uvijek pokazuje kako tačno lik izgleda i pronalazi mu adekvatno ime. Dojam da ti likovi doista postoje, samo je potvrda uspješnosti izvedbe. Nurović se, također, drži zlatnog pravila da je u kratkoj priči najbolje imati samo jedan glavni lik i što manje sporednih, zavisno od toga koliko su važni za priču. Dok mnogi pisaci griješe u odnosu radnje i lika – iako u glavi imaju priču, tačnije radnju, nemaju dobro rješenje ko bi trebao nositi tu radnju – Nurović ne upada u tu zamku. On vrlo precizno i koncizno uvodi čitatelja u svijet u kom protagonisti svojim poimanjima i postupcima sa puno nepomućene dobrote i oduševljenja prema sasvim malim stvarima odjednom postaju bliski, savremeni i svevremeni (priče: Svirači, Darovalac, Umka) Svojevrsno modeliranje zbilje, sa obiljem ubjedljivih, autentičnih opisa i sa vješto izvedenim dijalozima u službi karaktera likova, bitna je odlika Nurovićevog pripovijedanja. U priči Pendžeri Nurović postavljajući u samo središte priče opsesiju pendžerima, posredno oblikujući sliku o nesretnom junaku, ispisuje hroniku o jednom životu, historijskom vremenu i prilikama u njemu. Međutim, napor objektivnog pripovjedača da sklopi kockice mozaika junakove sudbine i težnji, zbog korozivnog rada opsesije pendžerima i neumitnosti protoka vremena biva znatno otežan. Budući da se opservirani svijet fragmentizira, raspada i naracija se fragmentizira. Jednače se, zapravo, u tekstu, priča, oblik i sadržaj. Zbog toga u ovoj priči poetika, zapravo ispripovjedana poetika, najuočljiviji je a samim tim i najbitniji sloj uz metaforičku i metafizičku dimenziju opserviranja i značenja pojma “prozor” – od onog što nas nosi van (ferens nos extra) do zagledanosti u suštinu, u samo dno sebe. U pričama Redžepa Nurovića iznimno je zanimljiv aspekt sagledavanja tuđih života tj. života likova: umjesto prekoplotovskog pogleda na svijet, u njima se (pričama) događaji podižu na nivo općeg ljudskog obrasca ali se strogo vodi računa i o specifičnostima: uzima se u obzir sredina, mentalitet, socijalni milje i, najčešće, karakter kao sudbina. Zanimljiv je još jedan aspekt koji se pažljivom čitaocu otkriva: sam pisac ima pomjeren ugao pripovijedanja pa čas govori u prvom licu jednine, čas komentira događaje sam za sebe. Kad iz prikrajka opisuje stvari koje se dešavaju drugima a koje ga se ne tiču, stvara se utisak da postoji još jedan nevidljivi lik, posrednik između pisca i priča, pa to, usložnjavajući književni postupak, na paradoksalan način – pojednostavljuje pripovijedanje! Ali tu nije kraj, jer iako pojednostavljeno i pitkije kao štivo – sam doživljaj čini raskošnijim, bogatijim za čitaoca! Kao kada muzika u filmu pojačava scenu na platnu, ali se ona sama gotovo i ne čuje, već je tako uklopljena u scenu da je čini jačom i upečatljivijom. Tako i taj nevidljivi posrednik iz priče u priču sve jasnije priča svoju priču! Zanimljivo bi bilo da u tom čarobnom majstorstvu naiđe i na sebe samog, ka što se susreće i komunicira s literaturom savremenika (Na stolu u mojoj radnoj sobi našao sam knjigu. “Šibica za njedra”. Na dnu ime pisca. Kad sam pročitao knjigu učinilo mi se da je u njoj slično mojoj priči. Nenapisanoj. Sreo sam prijatelja koji mnogo zna o knjigama i pitao ga je li je pročitao. Potvrdio je. Više ga ništa nijesam pitao. Činilo mi se da niko ne smije pokuditi tu knjigu, kao što ne smije lomiti crijep na mojoj kući.) ili pak najpoznatijim predstavnikom renesansne literature (Ipak, da se ovo neko s kim ne šegači? Možda je svojevremeni pjevač i genijalac navratio do Ulcinja, gdje je, vaktile, poslije Lepanta, od njegova miloglasa pucalo srce Dulčinejino kao srce pijanih Ulcinjana te, u povratku, skoljen gustinom neviđelice navratio. Čovjek želi da mi stisne ruku što upravo čitam njegovo četvoroknjižje, iz mjesne biblioteke. Nakon što ga je neki Braho čitao davne 1986. E, Braho taj, rođeni moj, odavno živi negdje u Švedskoj, kažu i sam je napisao knjigu koju, takođe, niko ne čita. A, do-braaa!). Bilo da pričaju o smrti ili životu, usponu ili padu, Nurovićevi junaci govore iz dna duše, najjednostavnije iskazuju svoje emocije, ne krijući da im, uprkos mnogih protivljenja, prija to njihovo bjekstvo iz rama svagdanice. Nurović nema namjeru da sadašnjost, još manje prošlost, slika crno-bijelim potezima. On poštuje događaj, usmeno predanje, sadašnji jezik i pripovjedački dar sredine u kojoj obitava. Dakle, Nurovićeva kratka priča, budući da se mahom zasniva na oniričkim predstavama, da tvori rijetko viđene slike i konstruira nove svjetove od djelića razbijene stvarnosti, djelimično potirući mimezis kao stvaralačko načelo, i poništavajući princip kauzalnosti i mogućnost razvijanja sižea svjesnom i namjernom fragmentarnošću, prije bi se mogla okarakterisati kao “događaj izraza” nego kao “izraz događaja”. Retorika pripovijedanja u pričama s nanosima magijskog realizma obremenjena je simbolima i palimpsestom konotativnih značenja i asocijacija, metafore su sugestivne naznake paralela i podudarnosti koje su se ukazale u epifanijskim trenucima i opiru se jednoznačnom tumačenju, a slike i isprepleteni tokovi naracije i deskripcije slažu se poput mozaika u metonimijskim spregovima. (“Kamen”, “Zemlja”, “Kutija”, “Pisac”). Dimenzija magijskog, u rasponu od neobičnog, začudnog, do izvanstvarnog i onostranog, postiže se promjenom ugla posmatranja poznatih, svakodnevnih pojava, idealizacijom ili utopijskom projekcijom, često negativnom. Okvirni segmenti priče predstavljaju fragmentarnu, mada donekle i sistematičnu Nurovićevu mitologiju i tumačenja fikcionalnih svjetova zasnovanih na snu, tajni i knjizi. Ako je fragmentarnost jedna od osnova na kojoj stoje postmodernistički načini pripovijedanja, onda Nurović i tu komponentu uspješno realizira. On istinskom poetskom snagom govori o životima svojih likova i njihovim svakodnevnim ritualima. Svaka od priča iz zbirke Kamen obogaćena je autorovim prozno-poetskim umijećem sažimanja. Ove su priče na izvjestan način poetika i lirika prošlog, koje živi zahvaljući riječima, opisima, jednom riječju, jeziku. Krhotine ogledala u kojima su uhvaćeni različiti detalji ličnih i kolektivnih sjećanja i iskustava, u kojima su sačuvana svjedočanstva o čitavim nevidljivim, potonulim ili rasprslim svjetovima, za one koji mogu da ih vide jesu blagorodni odbljesak tajne. Ali istovremeno opasna oštrica razbijenog ogledala upozorava na stakleno-srebrnu hladnoću otuđenosti u svijetu koji živi na rubu svijeta, na granici. Po svom senzibilitetu, mnogostrukosti značenja, po grananju suptilnih intertekstualnih i intermedijalnih veza, te prepoznatljivom jezičko-stilskom ruhu, Nurovićeve bajke s kraja ili možda početka svijeta dostojne su vrijednosti zapisa najboljih pisaca poteklih sa sandžačkog tla.