O poeziji Redžepa Nurovića, Almanah, Podgorica 2003.
Ima kamen na mojoj okućnici,
okamenjen tu kad je iskrio prapočetka plamen.
Mojoj je trsi bio temelj kućni
i nišan na groblju
otkako je kamen.
(„Kamen“)
Ko je Redžep Nurović?
Odgovor, moj odgovor, iz punih usta, glasi: pjesnik. Može i Pjesnik.
Ko sa imalo sumnje i podozrenja, pogleda na moj odgovor, pozivam ga da sam pročita i, pod Nurovićevim ekslibrisom, provjeri istinitost mojih usta.
Ne bi bilo lako toliko otmeno i tako literarno, uvjerljivo i pjesnički otmeno, pohvaliti priče i pjesme Redžepa Nurovića, pa da ta hvala stane na ravnu nogu sa ljepotom, uvjerljivošću i otmenošću Nurovićevoga štiva.Ta „hvala“, iz bilo čijih usta, mogla bi biti nedostatna u svojoj stilskoj formulaciji (stereotipna,frivolna, infantilna), ali mi se čini da ninakoji način ne bi mogla biti pretjerana, u smislu afirmativnog kritičkog suda o poeziji ovoga autora.Možda je izlišno priznanje nadmoći Nurovićeve rečenice nad riječima koje ispisujem, ali neka i to priznanje bude argument iskrenosti ove izjave o njegovoj „rečenici“. „Izjava“ se odnosi na dvije nirovićeve knjige – “Šta bi mi ostalo”, poezija (Almanah, Podgorica, 1997.) i “Pendžeri” (kratke priče, u stvari pjesme u prozi, El- kelimeh, Novi Pazar, 2002. godine).
U pjesmi „Kamen“ (Prva njena strofa citirana je na početnu ovog zapisa) Nurović je kamen pretvorio u „glavnu ličnost“ svog pjesničkog vjeruju. Transponira ga kao „porodičnog“ pretka- utemeljitelja svetosti doma i svetilišta groba. Na okućžnici Kamen stoji domaćinski, uspravno. Dostojanstveno ćuti, i označava gdje je njegova okućnica i njegov vatan. Kao što nad mezarom, takođe ćutke, pokazuje na kome mjestu počiva prah njegovog ukućanina.Kasarnskim jezikom bi se reklo – „mrtva straža“.Tek po „pravilu“ neizbježnosti,neminovnosti, samoodbrana „dejstvuje“.
Tema identiteta,čovjekove slobode i integriteta, poetskom asocijativnošću etablirana je kao jedinstven „serum protiv bjesnila“. Ako manita psa ne možeš preduhitriti, ili mu izbjeći da te ne ugrize, ostaje ti bjedina mogućnost (i pravo) na samopomoć, da koristiš lijek protiv ugriza. Za takve rane mehlem se hrani u porodičnoj posudi od „kamena na okućnici“. U farmakološki sastav „seruma“ uvršteni su svi pra i svi post elementi – zemlja, voda, vatra, vazduh, duga, jutro, akšami, voćnjaci i behari, spućeno konjče što sanja zelen busen, topola u poplavi, neponovljivi Ramizaga i tetka Hata.
, Zarkina koza, Šemsine oči, Zuhrini uzdasi, i čitav sliv večernjih kikota Halimačinim
sokakom. Kakva apoteka!
To, dakle, više nije kamen, već zavještanje. Oita se i prenosi „s koljena na koljeno“. Čitanju „zavještanja“ potomci će se učiti na okućnici. Na drugom mjestu, u drugim licejima i akademijama, nastava iz toga predmeta veoma je reducirana, apstraktna ili sasvim izostavljena.
U pomenutoj pjesmi Nurović je dobronamjerno „opovrgao“ inačepačno i poetično zapažanje Frencisa Ponža, da se u prirodi jedino kamen ne obnavlja. Neprestano biva manji. Odronjava se, sipi, pretvara se u prah, prelazi u vlastitu „vječnost“ , kaže pjesnik iz Monpeljea. Ali, slavuj iz Jošanice, uspjelimpoetskim obrtom, preobrazio je kamen u stablo na okućnici. Stablo neiskorjenljivo i plodotvorno. Osobito rodno u godinama kad svi drugi usjevi i ljetina izdaju. Kamen na jošaničkoj okućnici je artikulisana riječ, glas, zvuk, melodija, dovoljno čujna i razgovjetna poruka. Svoj motiv on doživljava i promišlja alegorijski – kao čuvara, hranitelja i branitelja smisla i ljepote postojanja, kao anagram individualnog i kolektivnog jesam, ispisanog glasom molitve ili gestom i stavom otpora. Bez takvog Nurovićevog kamena, mnoge (čak i sve) lijepe slike davnine,
Njuhovo moralno i filozofsko značenje, ne bi postojale ili bi, na svakoj drugoj (drugačijoj) istorijskoj podlozi isčezle, i naše bi oči bile više nego napola prazne.
Podsjetimo se, na trenutak, „okućnica“ Helade, drevnog Egipta, Mesopotamije, Acteka, Inka, Indije. Koliko je, na tim istorijskim atarima civilizacije i duhovnosti, „kamenja“ progovorilo, prohodalo, zazvučalo i prolistalo. Zasluga pripada snazi stvaralačke mašte i čarobnjaštvu umjetničkog nadahnuća.
Gotovo da i nije poznata okomitost takvog stepena niz koji bi se „kamen sa okućnice“ survao bestraga, ma pod kojim se uglom vrtjela ova „kuglica blata“ na kojoj stanuje ljudski rod. Da su, recimo, trščane kolibice Irokeza bile isklesane od „kamena“ anurovićevske granulacije, ko zna da li bi ih i Njujork mogao tako bez ostatka zgnječiti.
Kamen na okućnici ne ćuti. Ne ćuti ni nad grobom. On pokazuje, ovdje poljanu opstanka, onde – predio vječnosti, urnu praha. Nurović je proosjećao i elegantnim poetskim govorom izrazio tu „kamenu“ sponu koja mitskom snagom povezuje „oba svijeta“. Pjesnik duboko osjeća „melanholiju kamena“ onaj njen vid koji se žove melancholia misantropica, strah od ljudi. Kamen na njegovoj okućnici kao da podrhtava od toga straha. U podtekstu ove slike, kao njena „legenda“, stoji jasna, riječima nekazana, ali faktografski neopoziva istina. Ona glasi: ljudi nemaju, niti su kadgod imali, rrazloga da strahuju od kamena. U daljem prevođenju na vanliterarni jezik, ta istina može se transkribovati do jasnoće, do razumljivosti i za slabovide i maloumne. Tek ako bude, stihijom ili rušilačkom rukom, isčupan iz svog prirodnog zgloba, ili djelovanjem tih sila
bude lišen oslonca, nađenog stvaralačkom rukonm i umom, i kamen će se pretvoriti u osvetnika.
Takvom poetskom transpozicijom motiva na temu smisla postojanja i međuljudskoga ospoljavanja, Nurović pred čitaocem otvara široko asocijativno polje zapitanosti o čovjeku. Sa tog ekrana nameće se misao da samo naizgled ljudsko biće ima svega dvije ruke. One prikrivene, ruke za oroz i kamu, za piromaniju, pljačku i krađu, i za sve druge moralne prljavštine, u „pogodnjim“ klimatskim uslovima izniknu i izvriježe. Svaka od takvih ruku neumorno obavlja dograbljeni animalni posao, uvijek na ispodanimalnom nivou. I misao koja za ovo slijedi nije prijatno saznanje: čovjek ne vodi porijeklo od svega jedne životinje.
Nurovićev kamen na okućnici, tu stigao na predačkom brodu i na talasima pjesnikovih vizija i nadahnuća, jedino iz te poezije uspješšno brani našu evoluciju od uvreda i poniženja. I iamen je tu stekao smislenost i snagu, nasuprot krokodilskoj stranici života i njegove evolucije. Ljudolika hobotnica ne može da ga sa toga mjesta jednom za svagda slisti. Tako je pjesnička okućnica Redžepa Nurovića osvojila status ni malo apstraktnog mjesta na kojemu se i kamen obnavljaTo je ona predhodno pomenuta Nurovićeva pjesnička „replika“ i „polemika“ sa Pondžom o kamenu. Tu, u
Jošanici:
On nije zatočen kamen u kamenu…
(Kamen)
Ovdje je prirodno slobodan i slobodno „neprirodan“. Očovječen i zaštićen koliko se najviše može (ne koliko je nepovredivo) od onih rukolikih pandži sa zlatnim arkanovskim verigama o vratu. I tu izbija asocijacija naa ubijenog nilskog aligatora u čijem su želucu nađene dvije zlatne grivne neopreznih ljepotica. Istina, Jošanica nije Nil, ali svi danas preživjeli naši ljudi osvjedočili su se da i kod nas gamižu nilske aždaje.
Uzgred, čini se logičnom i sljedeća paralela. U izražajnom pjesničkom jeziku Nurovića, i na platnima Aldemara Ibrahimovića, osjeća se blisko misaono i emotivno srodstvo. Ibrahimovićeve metafore u boji i Nurovićeve u stihu, i poruke koje tim sredstvima emaniraju ova dvojica stvaralaca, odlikuje bogata sedimentnost karakteristika jedinstvenoga miljea, jedinstvene duhovnosti narodnoga kolektiva iz koga ovi stvaraoci dolaze. Bošnjačko-muslimanska kultura i umjetnost, jedina među kulturama slovenskoga Balkana, imala je odvažnosti da sa spinozinske tačke, u kojoj se“krajnosti dodiruju“ – sa oboda dvaju kontinenata – pogleda na istok, na Orijent, u Aziju, a da pri tome ne postane „azijatska“, i da se, istodobno, cijelim licem okrene evropskome Zapadu, ne postajući katolička, ne ostajući pravoslavna, i ne bolujući kolonijalnu boljku evropocentrizma.
Gotovo da je jedino mitološkim rječnikom i jezikom primjereno tumačiti pojavu nove, obnoviteljske stvaralačke energije u biću naroda mučenika, nedužnog i nevinog u tragediji. Iz ranjene nevinosti bošnjačkoga naroda, kao u sličnim istorijskim nesrećama drugih naroda, izbijaju duhovni izdanci čiji izraz i glas podsjeća na bogojavljenjska obasjanja iz svetih knjiga.Ovdje nije moguće nabrojati sva imena toga bljeska. Uzmimo nehotimičan grijeh na dušu pominjući samo neka od njih – Sarajlića, Sidrana, Rebronju, Bašića, Dizdarevića, Tanovića (i, razumije se, pjesnika o kojemu je ovaj tekst) uz blistavu plejadu njihovih umjetničkih predšastvenika – Kulenovića, Selimovića, Sijarića i drugih. Osobito dug, bezmalo neiscrpan, bio bi spisak imena darovitih slikara, vajara, kompozitora, odličnika pozorišta, filma i arhitekture. Ta će energija, bez sumnje, umjeti artikulisati svoju umjetničku i naučnu istinu i svoju kritičku misao o vremenu i zbivanjima posljednje decenije prošloga i prvih godina ovoga vijeka. Na pitanja, koja čekaju otvorena kao otvorene rane, cjeloviti i istiniti odgovori još su, nažalost, pod embargom. Jedno od ovih pitanja, možda najdelikatnije i najneugodnije, i preko sveg prigušivanja i guranja u stranu, uporno izbija i sablasno pritiska savjest ljudsku.
Ako već, kao očevici, sa „lica mjesta“ poznajemo u jednom vijeku dvije neskrivljene ljudske tragedije – obje na istom kontinentu, veoma međusobno srodne po svojim ciljevima, metodama i brutalnostima – da li je, pri tome, logično negirati i postojanje i kolektivnog počinioca tragedija? Može li se izvjedba nasilja takvih razmjera, pa i odgovornost za to, reducirati isključivo na grupicu njegovih projektanata, iako grupicu snabdevenu mandatima kolektivnog povjerenja? Kako istorijska nauka može opravdati
Tako ponižavajući status „kolektiva“ tretirajući ga isključivo kao zapregupod fijakerom njegovih izabranika? „Kolektiv“, dakle, nema bolju ulogu do „podjelu rada“ u istorijskome procesu (ne samo domaća) istoriografija nameće kao nauku istorije! Ruku na srce, ili je to loša nauka ili je potpisnik ovih redova njen „nikakav đak“. Bio bi podvig obnove naše savjesti doživjeti da se, iz neke svenarodne ankete, na to pitanje, uporedo čuje javno pokajanje naroda-grješnika, i odgovori naroda-stradalnika. Meditacija ljudi iz „neinvolviranih“ sredina i sa distanci, onih „objektivnih“ analista, „“nepristrasnih“ i „neemotivnih“ opserviraca, već su poznate kao bljutave, neke i do povraćanja gadne.
Vratimo se, ipak, Nurovićevom lirskom govoru.
Tragično osjećanje u njegovoj lirici i govori jezičkom formom tragedije, lakonski uzvišeno. On nije „pjevač“, pjevač žanra estrade, riječ je o talentu čija je osjećajnost, u svakome retku, osjećajnost muzičkog instrumenta.Dirka, u dodiru sa talasima stvarnosne pragme. Ti se udari, odjeci i brujanja čuju i vide – u pjesničkim slikama, u ritmu, u metafori, u jezičkoj arhitektonici stiha iprozne rečenice, podjednako.
Kad u snovima ne bi gorjele / Šemsine oči“, okućnica pjesnikovoga djetinstva i mladosti bila bi luka bez svetionika.Rošavahridina u pomrčini. A tapije koje ima „na Zuhrine uzdahe“ ponijeće, kao legitimaciju plemenitosti, sa ovog na „drugi svijet“.Biće mu to, vjeruje, viza za „nastanjenje“ u vječnosti, podalje od „džehenemskoga mraka“. Iz takvog pjesnikovog „ljubavnog idealizma“ umjetnička istina glasi: istinska, čista ljubav možda nijesasvim ona platonska, ali jeste sasvim „neprofilni sektor“.
Kod ovog pjesnika nema ničeg početničkog. Ni epigonstva. Ni plagijata. Nurović osvaja povjerenje potpunom literarnom zrelošću i odgovornošću. Spisateljski špekulant, literarni kradljivac, a takvih je „književnih“ džeparoša i protuva danas koliko i pušača marihuane,
Ne može da govori jezikom Redžepa Nurovića, u zbirci „Štabi mii ostalo“ : „Oči mu kao prezuveni opanci“; ljudi tegobni „kao redovu ranac“; „katkad progickaju žensna dupeta“; sa zaljubljenih u zagrljaju „ispod žalosne vrbe“ mjesec je „povukao svoje tmuše“ (drski, bestidni mjesec!); „Napolju spućeno konjče/ sniva busen zelene trave“; „Kasaba se raspukla – radosni na jednu stranu, / tužni na drugu“; o bezbrižnosti djetinjstva: „Tada je svaka drina bila prava“; radoznala dečurlija gledaju pridošlice: „Činilo se da su došli iz dvije knjige / Mejra iz neke o lanetu / Hrusto iz junačkog epa“; nemože se čuti i razaznati
Dali je u vodenici oteta djevojačka nevinost jauknula ili pjevala, jer se sve zbilo „kad je kamen mljeo kamenu po glavi“.
Ili u kratkim pričama „Pendžeri“ (nesumnjivo, pjesme u prozi). Pjesnička metafora „prozor“ u Nurovićevoj filozofiji jezika, ne stoji na zidu, već na jednom od stepenika filozofskog stubišta. Nije tu da bi se kroz njegovo okno gledalo napolje, no da bi se zagledalo unutra. U nutrinu. U suštinu.
O muci pisanja (odgovorno) – „olovka u mojoj ruci … gumena varalica u ustima odojčeta“; očev plač mi liči „na kamen koji se otapa“; država „u kojoj niko nikom nije smio biti što drugo osim brat“ survana je u ambis, a njeno rušenje nas je „koštalo više nego njena izgradnja“; „o ratu ni najbolji pisci nisu ništa napisali što liči na rat“; „na tvojoj ti je zemlji i glava skuplja, valja makar dvije tuđe“; o spokojstvu i miru „na balkanski način“, o ratovima: „Pritaje se. A pouzdano se zna, i kad nije rat, ko bi s kim ratovao – da je rat. U zatišju svi navale, ko što umije i koliko može, te rađaju, grade, uče, pišu, pjevaju,glume, i šta još, da sljedeći rat imade više da pohara“; „Kroz pendžere, naše ili tuđe, stvarne ili umišljene prozreli smo ostatak svijeta“; „Odveli su me iz škole, s radnog mjesta, ispred dječice kojoj sam držao čas o čovjekoljublju. Osvrnuo sam se ali više nijesam vidio školu, ukazao mi se samo njen pendžer pun dječjih glavica“. Dakle, prozor koji vodi naš pogled u utrobu mnoštva značenja, ili svih značenja, u dubinu smisla i nade. I najzad: „Ipak, kuču sam napravio. Sve mi je po planu, osim pendžera“.
Takvim jezikom može da piše samo potpuna, kreativna pjesnička individualnost. Ovaj nivo nikako nije dostupan najamnicima sezonske kulture, niti medijski lansiranim klepetalima sajamske i revijalne „beletristike – blebetristike“.
Za svjedoka uzimam „Poplavu“. Ova pjesma, završnom strofom i poentom , može pobuditi, kod poznavalaca Jesenjinove lirike izvjesne asocijacije na njegovu pjesmu o keruši. Da je, kojom srećom, ruski lirik živ, uz to da je i po godinama mlađi od Nurovića, k tome da „Poplavu“ može čitati na izvornom jeziku, Jesenjinova bi keruša svoje bačene kučiće oplakivala pod lukom duge, „lijepe kao djevojačka obrva“, na obalama Nurovićeve Jošanice. A sad čujte mog „svjedoka“:
POPLAVA
Zasukala se topola
do pola gola
u poplavi,
najžešćoj u zadnjih sto godina,
i između života i smrti se klati…
Odnese povodanj kravu muzaru,
i jagnje,
i pile,
ali velika žalost bi
kad Zarkina koza Vitoroga glavom plati…
Kad se sve smiri,
sunce pomilova preplašene Vrtine,
izvi se duga iz Jošanice,
lijepa kao djevojačka obrva,
pa rekoše jedni da je to moć Prirode,
drugi da je kuvet Boga.
Samo Zarka viče po selu:
„Ljudi, eno je šarena ćuprija
od Vitorogina roga!“
Monumentalna „lirska“ freska na temu narodne tragedije.
Ono što neuropsihijatar Jung smatradvijema komponentama pjesničkog djela –psihološku i vizionarsku – Nurović je sinhronizovano ostvario, osobitou pjesmama „poplava“ i „Kamen“. ( Sad „Poplavu“ sad „Kamen“ uzimam kao paradigme ukupnog poetskog bića dviju Nurovićevih knjiga.) U objema pjesmama je govor o, svim nama poznatim, prirodnim pojavama ipredmetima fizićke prirode. Jungovsko „psihološko polje“ Nurović je promišljeno odabrao, kao blindram i brižljivo „preparirano“ slikarsko platno, za podlogu na kojoj će autor nanijeti onaj „vizionarski“ sloj svog pjesničkog izraza (umjetnička istina, misaona poruka). I u jednom iu drugom sedimentu riječ je o silama drugačije destruktivnosti od prirodnih stihija. Govori se o demonskim udarima, čije porijeklo nije iz svere „nesvjesne prirode“. Ona dolazi iz namjernog „ljudskogplana“ (agresivnost, genocid,patološka mržnja i niz drugih iracionalnosti). Na pozadini prirodnih stihija , kao likovnoj „podlozi“, Nurović eksplicira poetsku misao o čovjekovom demonizmu, beslovesnijem, odioznijem i strahotnijem od zuluma „viših sila“ Njegov umjetnički podvig ogleda se upravo u tome što nam sve to saopštava razgovjetnim lirskim izrazom, blagim tonom, mekim zvukom, nježnom melodijom, ritmom i metaforom punom ljubavi, jecaja i sjete. I o zlu nezlobivo. Time je odbranio i spasio identitet svoje vlastite pjesničke i ljudske individualnosti.On ne nudi recepte niti prstom pokazuje izlazna vrata iz ludnice. Pjesnik nije činovnik, ne izdaje rješenja. Ukoliko, pak, iskrenost i čestitost pjesnikovih misli i osjećanja uopšte postoje, a kod Nurovića ona su postojano oslonjena na moralno načelo: kud riječ, tamo i duša – ako ove vrijednosti iole doprinose oporavku i isceljenju ucvijeljene nevinosti i poniženog smisla življenja, ako poezijana na takve rane prinosi bar dašak topline i olakšanja, Hipokrat možei pjesnika Nurovića smatrati svojim dobrim učenikom.
U Podgorici, 2003.