Prvo političko organizovanje sandžačkih Bošnjaka na političkom planu, desilo se 1917. godine kada je organizovana i održana “Sjenička konferencija”, na kojoj su učestvovali predstavnici iz oba dijela Sandžaka i gdje je od okupacionih vlasti traženo ujedinjenje Sandžaka i njegovo pripajanje matici Bosni i Hercegovini, a ako to ne bi bilo moguće, onda njegova autonomija kao jedinstvene cijeline.
Zbog poznatog završetka I svjetskog rata od ovih zahtjeva ništa nije bilo, a akteri konferencije su proganjani, a mnogi likvidirani posto su označeni kao “austrofili” i optuženi za veleizdaju.
Dogovorom srpskih i hrvatskih političara na Krfu 20.07. 1917. godine zapečaćena je sudbina Bošnjaka, kako ovih u Sandžaku, tako i onih BiH, ali ne samo njih nego i sudbina Crnogoraca, kosovskih Albanaca, Makedonaca. Teritorije na kojima su oni živjeli u jesen 1918. godine ulaze u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Ni u ovoj državi Bošnjacima i Albancima nije bio zagarantovan ni minimum ljudskih, političkih i ekonomskih prava i sloboda.[i]
JUGOSLOVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA JMO
Jedan period koji bi se mogao okarakterisati kao svjetli primjer borbe muslimana ovih prostor za svoja prava, jeste period političke aktivnosti Bošnjaka pod pokroviteljstvo JMO (Jugoslovenske Muslimanske Organizacije).[ii] Kao glavni autoritet među bošnjačkim borcima za ljudska prava i političko-kulturni napredak muslimana bio je prof. dr. Mehmed Spaho.[iii] Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjačkih lokalnih političkih organizacija u februaru 1919. godine.[iv] U tom periodu traje velika borba muslimana ovih prostora, a posebno Bosne za svoja prava, aktualizirajući na taj način rešavanje svog nacionalnog pitanja.[v] Za razliku od onih u Bosni, sandžački Bošnjaci su dočekali kraj Prvog svjetskog rata politički marginalizovani. Zahvaljujući srpskoj propagandnoj manipulaciji na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. septembra 1920. godine za radikale je glasala većina sandžačkih Bošnjaka, dok se za Demokratsku stranku opredeljila većina Srba. Radikali su prevarili utjecajne Bošnjake, obećavši im određenu nadoknadu za zemlju koja im je oteta tzv. Agrarnom reformom. To je bio glavni razlog masovnog prilaska Bošnjaka ovoj stranci.[vi] Uvidevši da moraju poraditi na političkom organiziranju, Bošnjaci Sandžaka zajedno sa Albancima Kosova i Makedonije osnivaju prvu bošnjačko-albansku političku stranku, koja je djelovala u Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji. Njen zadatak je bio da se bori za bošnjačke i albanske interese.[vii] Ova stranka dobija naziv Džemijet el-islami (Islamsko društvo). Osnovana je 1919.godine u Skoplju a njen vođa je bio Nedžib, a kasnije njegov brat Ferhat-beg Draga. Odmah poslije osnivanja Glavnog Odbora Džemijeta u Skoplju, osnovani su sreski odbori ove organizacije na cijelom području Makedonije, Kosova i Sandžaka.[viii]
Na zboru u Novom Pazaru, koji je održan u jesen 1922. godine, zvanično su osnovani Okružni i Sreski odbori Džemijeta. Zbor je održan u hanu Tufik-efendije Imamovića i Dželil-age Agušovića, koji se nalazio gdje je sada bioskop “Crvena zvijezda” u Novom Pazaru. Na osnivačku skupštinu došlo je toliko Muslimana – Bošnjaka da han nije mogao sve da primi. Na zboru su govorili Ćamil-beg Ejupbegović i Aćif Hadžiahmetović. Govornici su zahtjevali jedinstvo Muslimana koje će se obezbjediti preko ove stranke i apelovali na Muslimane da se ne cijepaju u razne politčke stranke i objašnjavali im da će na taj način bolje i brže dobiti svoja prava…[ix]
Najveće uspjeh Džemijet je postigao na opštinskim i poslaničkim izborima od 1923. do 1925. godine. Tada je zvanično prestao da postoji zbog terora koji je bio uperen protiv Džemijjeta, njegovih vođa i Muslimana koji su bili masovno uz ovu organizaciju. Džemijet je okupio bivše age i begove, skoro bez izuzetka, skoro sve trgovce – Muslimane, ogroman broj zanatlija, radnika, službenika i zemljoradnika. Muslimani sa seoskog područja listom su bili za Džemijet… Najugledniji Džemijetovi političari, pored Aćifa efendije, bili su: Mehmedalija Osmanbegović, Šahsuvar-beg Čavić, Ćamil-beg Ejupbegović, Alijaga Ćilerdžić, Ejup-aga Ljajić, Ahmed Daca, Fehim-beg Nuribegović, Omer Koničanin, Mehmed Pećanin, Ahmed Hamzagić, Jusuf Mavrić, Nuradin Crnišanin i drugi.[x] Džemijet je u dijelu Sandžaka koji trenutno pripada Crnoj Gori, također uživao veliki ugled, što govore i rezultati parlamentarnih izbora (Kraljevina SHS) održanih 1923. godine na području bjelopoljskog i pljevaljskog sreza. U bjelopoljskom srezu, kandidat Džemijet partije bio je Derviš Šećerkadić.
IDEOLOŠKA OSNOVA ORGANIZACIJE DŽEMIJJET
Kao što smo već istakli, kongres muslimana sa juga održan je 17. decembra 1919. godine i narednih dana u Skoplju. Bio je to veliki skup na kojem je trebalo da se pretresu pitanja od interesa za muslimane ovih krajeva i koji je trebalo da predvidi buduće korake.[xi]
Prema prvom, sumarnom izvještaju III armijske oblasti, na višednevnom saborisanju postavljeni su zahtjevi: da se obezbjedi autonomija (koja bi pretpostavljala i vezu sa vjerskim središtem u Carigradu), da se vakufima vrate dobra kojima su oni nekad upravljali, da se ishodi autonomija muslimanskog školstva, da se obeštete sopstvenici za oduzeta imanja (i to u kratkom roku od svega godine dana), da se što više zemlje ostavi vlasnicima koji bi željeli da zemlju obrađuju i da se na predstojećim opštinskim izborima postave kandidati muslimani.[xii] Ono što je ovdje interesantno primjetiti, da za razliku od današnjeg vremena, oni koji su se tada zalagali za nacionalna prava Muslimana-Bošnjaka i za njihovo dostojanstvo u šta spada i pravo na autonomiju, itekako su se zalagali i za vjerska prava, te se borili za njih i stavljali ih, ne samo deklarativno u svoje političke programe. Ovo dovoljno govori i o jednoj drugoj činjenici, da predstavnici Islamske zajednice u to vrijeme, itekako su bili učesnici svih tih, pa i političkih dješavanja, a vrlo često i nosioci tih projekata, što se da vidjeti pregledavajući izborne liste iz tog perioda.
Na ovom skupu je usvojena programska platforma, kojom su utvrđeni ciljevi i zadaci udrženja:
– Autonomija vjersko-prosvjetna. Ujedinjenje vjerske uprave u cijeloj zemlji na zakonu osiguranoj vezi s Halifatom.
– Šerijatski sudovi za ženidbu, porodične i nasljedne stvari; – Očuvanje vakufskih i mearifskih dobara;
– Maternji jezik muslimana u vjerskom obrazovanju i autonomnoj školi;
– Izbacivanje iz državnih škola čitanja molitve po pravoslavnom načinu i preuređenje udžbenika iz kojih bi otpali članci vjerskog karaktera;
– Utvrđivanje muslimanskih poslanika za Ustavotvornu skupštinu prema cjelokupnom broju muslimanskog stanovništva i zasebna politička organizacija kao sastavni dio stranke kojoj bi ona pripadala;
– Izuzeće vakufa od raspravljanja ili naknada za oduzeta dobra;
– Izuzeće agrarne reforme beglučke zemlje sa naročim pogledom na opšte rješenje agrarnog pitanja;
– Naknada za neplaćene prihode begovima od strane čifčija;
– Vraćenje zemlje u stanje od prije 1912. godine, tj. da se ne smatraju čifčijama oni koji su se od prije 1912. godine, bilo pod srpskom ili neprijateljskom upravom nasilno, bez pristanka sopstvenika, naselili na beglučkim zemljama.[xiii]
Nastup Džemijeta na prvim parlamentarnim izborima koji su uticali na donošenje Vidovdanskog ustava i Pašićevu centralističku koncepciju države pažljivo je pripreman više nedelja tokom ljeta i jeseni 1920. godine. Džemijet je na izborima dobio ukupno osam poslanika. Poslanik za okrug zvečansko-raški, bio je Mehmed Alija Mahmutović, muftija iz Novog Pazara.[xiv] Kad smo već kod Vidovdanskog ustava, da spomenemo da je tekstom istog prihvaćeno načelo zaštite nacionalnih manjina, posebno u pogledu školstva i nastave na maternjem jeziku. On je propisao da se manjinske garancije osnovnoškolske nastave primjenjuje pod uslovima koji zakon propiše.[xv] Za razliku od Vidovdanskog, oktroisani ustav od 3. decembra 1931. godine negdje izričito ne spominje zaštitu manjina.[xvi] Od slova Ustava do zakonskih odredbi bio je za Muslimane Sandžaka, Kosova i Makedonije, vrlo dug put. Zakon o narodnim školama donesen je tek 5. decembra 1929. godine, no ni poslije toga nisu otvorene škole na maternjem jeziku za Arbanase ili Turke. Jedini uslov bio je da odjeljenja imaju bar po 30 polaznika; za odjeljenje od 25 učenika mogao je izuzetno da odluči samo ministar prosvete. Da nije bilo nimalo lahko boriti se za prava Muslimana u Skupštini Kraljevine Jugoslavije svjedoči i stenogrami sa skupštinskih zasjedanja iz tog perioda. Naime, poslanik demokrata, koji će kasnije biti i predsjednika ZAVNOS-a, Sreten Vukosavljević, optuživao je radikale da zloupotrebljavaju koaliciju sa Džemijetom u uskostranačke interese. Vukosavljevićeva kritika radikalima bila je posebno usredsređena na domenu agrara, pitanja kojim se on posebno bavio. On je zapazio da su radikali sankcionisali agrarne odnose kakvi su zatečeni 1912. godine, a tim prije su i ozakonili sve nepravilnosti i uzurpacije počinjene u posljednjim godinama anarhične turske vladavine. Poslije 1915. Godine, radikali su nastavili politiku iz godina 1912-1915 da se čifčijama zabranjuje kupovina zemlje od begova, dozvoljavajući radikalima iz čaršije da tu zemlju u bescenje kupuju.[xvii] Pošto Ustavom nisu bila riješena neka pitanja muslimana s juga, oni su preko radikala postavili pitanje vjerske i prosvjetne autonomije, položaj imama, vakufsko pitanje i uvođenje šerijatskog sudstva. Vukosavljević se slagao sa ovim zahtjevima nalazeći da je nerešavanje tih pitanja izazvalo nezadovoljstvo, ali je držao da to treba da se rješava državnom inicijativom, a ne da radikali to rade za svoj partijski račun.[xviii] Na ovako koncentrisan napad radikali su morali odgovoriti. To je vrlo neubjedljivo pokušao da učini Milan Srškić (ministar pravde u vrijeme postavljenja Maglajlića za Reis ul ulemu), sarajevski radikal koji je živio u veoma lošim odnosima sa organizacijom bosanskih muslimana.[xix]
On je tada dao slatkorečivu izjavu:
“Jeste, gospodo, baš taj fakt, to naše držanje prema Džemijetu dokazuje koliko smo mi iskreno riješili da potpuno jednakom mjerom mjerimo i cijelom čestitom muslimanskom svijetu kao i pravoslavnom svijetu. Jer, gospodo, Džemijet, ako nije naše krvi, mi smatramo članove Džemijeta za lojalne građane koji imaju pravo da vole ovu državu isto kao i mi.”
On je aludirao da su džemijetlije (na primjer sam Nedžib-beg Bašić, kojeg je Vukosavljević optužio da ima mračnu prošlost, te da je bacio na smjetljište krst, Jevanđelje i kraljevu sliku), bili u demokratskom klubu i da su tada bili dobri.
Zato je demokrata sa Kosova Jovan Magovčević vrlo oštro dobacio: “Džemijeti – to su protivdržavna stranka gori od komunista. Među džemijetskim poslanicima ima ih koji su bili kačaci, koji su bili turski oficiri, koji su bili u četama bugarskim, koji su agitovali u ime Kemala.
Same džemijetlije nisu odgovarali, nego je Vukosavljeviću, (ne i Magovčeviću), 7. juna, odgovorio radikal, Hajdar Hasanović u ime muslimana sa juga.
Ta izjava je glasila:
“G. Vukosavljević u svome govoru nazvao je dio muslimanskih građana iz južne Srbije članovima nekakvih kemalističkih organizacija, tj. antidržavnih organizacija. Netačno je tvrđenje Vukosavljevića da su muslimani iz Južne Srbije pristalice ćemalističkih organizacija. Ja kao predstavnik muslimana, koji sam i sam musliman u ime svih građana koji su me birali odlučno protestvujem protivu ovog generalnog napada na moje saplemenike u toliko prije, gospodo poslanici, što su muslimani najlojalniji građani u današnjoj Kraljevini SHS, koji su često puta izlagani denuciranjima na najgori način od strane nesavjesnih činovnika demokratskih. Kako je g. Vukosavljević bio načelnik, sreski sekretar načelstva i povjerenik za agrarnu reformu to najbolje služi za dokaz koliko je mogao biti savjestan u svojoj dužnosti da čak traži iseljavanje Muslimana iz Južne Srbije na način kako se to nekada radilo sa muslimanima Niša i Vranja, iako je vama, gospodo poslanici, poznato da su se ondašnji muslimani svojevoljno odselili/…/ Ali ja, gospodo poslanici, u ime Muslimana moga kraja izjavljujem otvoreno u ovome domu da smo mi punopravni građani u ovoj zemlji i da je ovo naša otadžbina. Prema tome, nikakve denuncije nesavjesnih članova ovog doma, poglavito demokratski napadi, neće skrenuti nas sa pravoga puta kojim danas idemo.”
Izjavu su pljeskom pozdravili radikali i džemijetije.[xx]
Sreten Vukosavljević je kritikovao program džemijetlija: slaba organizacija, orijentalni metodi u saobraćaju s ljudima; negativni odnos prema državi; pomaganje kačačkih porodica; taktika kod raspoređivanja ljudi u dva poslanička kluba, pojedinci kao Nedžib Bašić koji su neiskreno služili mnoge gospodare, neiskren odnos Džemijeta prema JMO-u; Džemijet nije klerikalna nego nacionalistička organizacija; radikali se oslanjaju na feudalce; zabrana seljacima da kupuju begovsku zemlju, ponovno uvođenje haka, neuspješna kolonizacija, o vjersko-kulturnoj autonomiji, radikalska računska politika prema muslimanima, koruptivno činovništvo omogućava da se Turci i Arbanasi dignu protiv države u vrijeme opšte krize islama; navodne zasluge radikala za Kosovo, iz ranije prošlosti o Debarskom kongresu 1909. godine i Erentalovoj koncepciji teritorijalne autonomije Arbanasa u okviru Otomanskog carstva.[xxi]
Sretenu Vukosavljeviću su po perifernim stavovima njegovog velikog govora odgovorili (7. juna) Hajdar Hasanović, H. Ali pa i prebjeg među radikale Nedeljko Simonović. Posljednji je govorio o Vukosavljevićevoj listi u Metohijskom okrugu. Prva dvojica su govorila o Vukosavljevićevim optužbama za kemalizam i o odnosu muslimana i demokrata. Makedonski poslanici su osudili dobacivanja Vukosavljeviću.
Vukosavljević je poručio radikalima:
“Vi se oduševljavate što su vašu partiju pojačali jedno zgodnom koalicijom. Računajte malo, koliko staju državu koliko staju naš narod ustupci koje dajete za jednu takvu koaliciju/…/ Razgovarajte sa živim svjedocima koji pamte kad smo mi imali preko 50 % svoga stanovništva na Kosovu, Labu, Podgorcu i skoro cijeloj Metohiji, i raspitajte koliko je procenata danas našeg življa tamo/…/ Stoja Protić zabranjivao je iseljavanje Arnauta.”[xxii]
Protiv antidžemijetske ofanzive u parlamentu istupio je na kraju (8. juna) dužim izlaganje i dotadašnji stvarni vođa organizacije Ćenan Zija. Kao demokrata po uvjerenju, njemu je bilo simpatično demokratsko ime te je bio naklonjen Demokratskoj stranci. Čak je rekao za Davidovića, kad je ovaj prije izbora za Ustavotvornu skupštinu dolazio u Bitolj da želi da proba program demokrata. No, kad je ušao u tu partiju, vidio je da u njoj ima gorih pljačkaša od komunista. Ta izjava je izazvala pravu gužvu te je sjednica morala biti prekinuta. U nastavku je izjavu malo ublažio time da u Demokratskoj stranci ima više konzervativaca i više jagmadžija nego kod komunista. Opet je nastao lom. Jedan demokrata mu je dobacio da je trebao da žrtvuje svoje čifluke, ako je htio da postane demokrata. Dr. Slavko Šećerov (demokrata iz Banata) dobacio je: “On je pljačkaš, on je spaljivao seljacima kuće i tjerao ih sa sela!” Jovan Magovčević je živo reagovao: “Zar ćete Vi, Ćenan Zija, kazati da smo mi jagmadžije!? Vi, koji ste pljačkali narod 500 godina u Južnoj Srbiji! Tigrovi narodni!” Svetomir Borisavljević je ironično dobacio: “Nema više čifčija, nema više robova, Ćenan Zija, da ih globite i pljačkate!” Šećerov je završio ovaj duel upadicom da bi te “jagmadžije” za takvu izjavu trebalo glavu da mu skinu. Poslije toga je sjednica i po drugi put morala biti prekinuta.[xxiii]
U drugom nastavku sjednice, Zija, složivši se sa Kujundžićem da je bilo kupovanja useljeničkih pasoša za zlato i da je korupcija ipak manja nego u tursko doba, založio se za to da se svaki čovjek koji se rodio u Južnoj Srbiji, da ima prava da se vrati na svoje ognjište. On je primjetio da ako se radikalnoj homogenoj vladi prebacuje zašto radi na sporazumu sa Hrvatim i Slovencima i zašto prima Džemijet, onda demokrate idu za cijepanje države i na odvajanje Hrvatske, Slovenije iz Južne Srbije. Potom je okrivio demokrate da su uvijek radili protiv muftija, ali ovi nisu prišli demokratskoj stranci, jer su vakufska imanja uzurpirana, džamije rušene, muslimanska groblja skrnavljena i rasipana, a vjerske organizacije zabranjivane, da preko milion muslimanske djece šetaju kao goveda po ulicama i ne idu u škole i da su zatvorene i one turske škole koje su radile 1913-15. godine, jer je uspjela demokratska agitacija sa po nekom od tih škola koje su obnovljena. Tu mu je dobačeno: “Ali svi muslimanski učitelji primaju svoje plate.” Za Ministarstvo vjera je rekao da je Ministarstvo propagande, a za agrarnu reformu kazao da je bila agrarni jagmaluk. Izvjesni činovnici demokrate govorili su čifčijama da treba da se žandarmima odupru oružjem, ako bi željeli vlasti seljacima naredile da se nagode sa čifluk-sahibijama. Džemijet je tražio da se zaštiti bar manji posjed od 25 hektara, ali to nije odgovaralo demokratskoj agitaciji; desilo se, međutim, da su zemlju dobili ljudi koji je nikada nisu obrađivali, pa je stvoren novi feudal odnos. Uoči izbora (1920) Sreten Vukosavljević je ispitivao puls Džemijeta u vezi s JMO-om, te je po njemu bilo najpre prirodno da Džemijet bude sa JMO-om, a potom da postoji posebna organizacija na jugu. Zbog toga što su neki muslimani prišli demokratama, Džemijet je izgubio sedam okruga. S. Vukosavljević napada vladu što ne istjera milion muslimana iz zemlje.[xxiv] Tu veoma zaoštrenu diskusiju zaključio je Sreeten Vukosavljević, rekavši: ” Ako među turskim i arnautskim građanima našim dole na jugu ima protivnika ove države, njima se takođe sa moralne strane ne može prebaciti, ali se ni nama ne može prebaciti što mi branimo ovu državu. Jer, gospodo moja, kada bi ti protivnici države bili mnogobrojniji od nas i kad bi se pretpostavilo da su oni i bolji od nas koji branimo ovu državu, da su pošteniji, kulturniji, ipak je dopušteno imati toliko egoističkog nacionalizma i braniti oznake države tamo na jugu.[xxv]
ZAKLJUČAK
Svakako ovakvo nastupanje muslimanskih poslanika koji su javno govorili o problemima koje tište one u ime kojih to i govore smetalo je srpskim vlastima, koje su 1925. godine zabranili dalji rad ove organizacije.
Sa zabranom rada Džemijeta, muslimani ovih prostora ostaju bez svojih legitimnih političkih predstavnika sve do 1990. godine i osnivanja SDA za SFRJ sa Alijom Izetbegovićem na čelu. Ono što se može zaključiti iz ovih činjenica je da su u momentima kada su muslimani bili jedinstveni oko svog cilja, bili u situaciji dobiti određena prava, pa makar to bilo i kao posljedica političke nagodbe. Onda kada nisu bili jedinstveni u svojim temeljnim zahtjevima, bili su lak plijen onih koji bi Muslimane u parlamentu države, koja bi valjda trebala da bude zajednička, željeli samo kao dekor.
Još jedna situacija ukazuje na kontinuitet današnjeg stanja sa ovim koje smo imali prilike podrobnije proanalizirati. Uvijek kada bi Muslimani kroz državni sistem, legalnim putem, kroz parlament i zakone, tražili za svoj narod određena prava koja su od suštinskog značaja za dalji opstanak i očuvanje, kako vjerskog tako i nacionalnog identiteta, uvijek su u kontinuitetu optuživani da su ti zahtjevi neprijateljski u odnosu na državu, te da se iza toga kriju određene separatističke težnje. Nažalost, i tada, kao uostalom i devedesetih godina takav odnos srpske politike prema ostali narodima koji su nekada činili tu zajedničku državu, tjerali su ih da sreću i selamet potraže izvan njenih granica.
[i] Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, GRAFOMARK, ZAGREB, Drugo izdanje, 2001. g., str. 246.
[ii] Jugoslovenska muslimanska organizacija Muslimanska narodna organizacija (MNO), kasnije JMO, politička partija osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovisala je ideju posebnosti Muslimana u odnosu na pravoslavce i katolike. Grupa disidenata koja se između ostalog deklarisala kao hrvatskomuslimanska, formirala je partiju nazvanu Muslimanska napredna stranka (MNS), ali je dobila malu podršku naroda i stoga je upotpunosti nestala u narednih nekoliko godina iz političkog i javnog života.Prvi Ustav Bosne i Hercegovineiz 1910. godine, jasno je naznačio Srbe, Hrvate i Muslimane kao “autohtone narode”. Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije, kada je izborni sistem bio podijeljen na način da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasački listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasačkim listićima i njihovi članovi su formirali saziv, uprkos tome što je ovaj parlament posjedovao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u početku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumačenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik Muhammed, umjesto Allaha, dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski koristili su malo slovo “m” za muslimane, kao pripadnike islama. Poslije Prvog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina je postala dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se kasnije transformisala u Kraljevinu Jugoslaviju. Srpska monarhija, kao jedan od pobjednika u Prvom svjetskom ratu tražila je hrvatske i slovenačke političke partije, kao partnere za formiranje države. MNO se transformisala u Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), odustala od težnje za ozakonjivanje muslimanskog nacionalnog identiteta do povoljnijih vremena i usmjerila se na zaštitu vjerskih i egzistencijalnih pitanja Bošnjaka, kroz saradnju sa drugim partijama, ponekad čak i sa srpskim partijama kao što su Narodna radikalna stranka NikolePašića i Srpskom radikalnom strankom Milana Stojadinovića.
[iii] http://bs.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Spaho – Mehmed Spaho rođen je 1883. godine u Sarajevu. Otac mu je bio veliki znalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beču (1906. god). Doktorski ispit je polagao koncem 1907., a 1908. je promoviran u doktora pravnih nauka. Isprva se posvetio sudačkom zvanju, te je 1906-1908. godine bio sudski prislušnik, a do 1910. godine advokatski pripravnik. Kada je u sarajevu osnovana Trgovačko-obrtnička komora, izabran je njenog tajnika. No tom položaju ostao je do stupanja u politički život. Bio je član Muslimanske narodne organizacije, član Narodnog vijeća poslije sloma Austro-Ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan da bi se uklonio kao moguća prepreka Cvetković-Maček sporazumu. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničkovjerskom ključu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije među 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta.
[iv] Ibid. Imala je i svoj političko-informativni list – Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor – industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao “turski paragraf”, a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada “ostaje u postojećim granicama”. Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Mehmed Spaho ostaje u jednom (JMO), a Ibrahim Maglajlić u drugom (JMNO).
[v] Član ilirskog pokreta iz 19. vijeka, Ivan Franjo Jukić isticao je Bošnjake pored Srba i Hrvata kao jedno od plemena koje sačinjava Ilirsku naciju. U zoru Ilirskog pokreta, bošnjačka inteligencija se okupila oko časopisa Bosna i tokom 1860-ih promovisala ideju bošnjačke nacije. Član ove grupe bio je i Bašagićev otac. Ova bošnjačka grupa će ostati aktivna nekoliko decenija, sa kontinuitetom ideja i korištenjem arhaičnog bošnjačkog imena. Od 1891. do 1910. godine, izdavali su časopis pod nazivom Bošnjak. Na prekretnici vijeka, međutim, ova grupa je ipak izumrla, jer su njeni najistaknutijI članovi ili umirali ili se priklanjali ideji hrvatstva. Uprava Benjamina Kallaya, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine, podstakla je ideju jedinstvene ujedinjene bošnjačke nacije, koja će pored muslimana uključiti i pravoslavce te katolike, i na taj način se suprotstaviti nacionalnim uticajima iz Zagreba i Beograda na kršćansko stanovništvo Bosne. Ideji su se žestoko suprotstavili nacionalno sazreli katolici i pravoslavci koji su već svoj identitet formirali pod uticajem nacionalnih pokreta iz Srbije i Hrvatske. Štaviše, ovakva politika je zakomplikovala bosansko etničko pitanje i učinila da se Bošnjaci smatraju prorežimskom nacijom. Poslije Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika se lagano usmjeravala ka prihvaćanju trojne etničke realnosti Bosne. U popisu iz 1921. godine, samo su Srbi, Hrvati i Slovenci priznati kao autohtoni narodi ili plemena, te sujedino oni predstavljali moguće opcije za nacionalnu pripadnost. Rezultat je bio da je veliki dio Bošnjaka jednostavno ostavio nepopunjeno polje za nacionalnu pripadnost. Ovaj fenomen, označen kao nenarodni element, bio je tema žestoke debate između naučnika i političara u godinama koje će doći. Neki su izvodili dokaze da su pripadnici nenarodnog elementa nasljednici turskog okupatora i da kao takvi trebaju biti protjerani. I pored toga, zahvaljujući korisnom uticaju JMO, javljali su se samoizolovani incidenti ugnjetavanja Bošnjaka. Ovaj politički fenomen je iskorišten od strane velikog broja opozicionih partija koje su priznavale Bošnjake kao posebnu naciju pod imenom Muslimani. Među njima je bila i Komunistička partija Jugoslavije, što potvrđuje i dokument iz 1930.godine. Nije slučajnost što je veliki broj bosanskih muslimana prišao Komunističkoj partiji i kasnije partizanima, među kojima će mnogi od njih postati istaknute političke vođe i komandanti.Tokom Drugog svjetskog rata, zvaničnici Nezavisne Drzave Hrvatske su pokušali da ostvare savez sa Bošnjacima koje su smatrali Hrvatima muslimanske vjere, Hrvatskim cvijećem, a protiv Srba i drugih neprijatelja ili nepoželjnih elemenata. Kao gest pridobijanja Bošnjaka, Meštrovićev paviljon u Zagrebu je preuređen u džamiju. Deklaracija Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH), izdata 25. novembra 1943. godine od strane antifašističke vlasti je dokument koji je obnovio državnost Bosne i Hercegovine i smatra se ustavnom osnovom moderne Bosne i Hercegovine. Ovaj dokument koristi u osnovi isti rječnik kao i ustav iz 1910. godine, a u njemu je navedeno sljedeće: „Danas narodi Bosne i Hercegovine preko svog jedinog političkog predstavnika, ZAVNOBiH, žele da njihova zemlja, koja nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska, treba da bude slobodna i jedinstvena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti garantovana puna jednakost pred zakonom Srbima, Muslimanima i Hrvatima.“ Ipak, deklaracija je bila prekršena čim se Drugi svjetski rat završio, pošto je Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije (kasnije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) naveo Srbe i Hrvate, ali ne i Bošnjake kao konstitutivni narod, bilo pod nazivom Muslimani, bilo pod imenom Bošnjaci ili Bosanci, iako je takvih zahtjeva bilo od strane malobrojnih bošnjačkih intelektualaca. U popisu iz 1948. godine u Jugoslaviji, 90% jugoslavenskih muslimana izjasnilo se kao “nacionalno neopredijeljeni”. Štaviše, mnogi koji su se deklarisali kao Srbi ili Hrvati, učinili su to ponajviše uslijed društvenog i ekonomskog pritiska. Kada se 1953. godine pojavila mogućnost deklarisanja kao “Jugoslaven, nacionalno neopredijeljen”, 900.000 ljudi se izjasnilo na taj način.
[vi] Crnovršanin, H., Sadiković, N.: Sandžak porobljena zemlja, GRAFOMARK, ZAGREB, Drugo izdanje, 2001. g., str. 287.
[vii] Ibid.
[viii] Ibid.
[ix] Radović, Miodrag, Efendijina sjećanja i kazivanja, Novi Pazar, 1998., str. 119-120.
[x] Ibid., str. 289.
[xi] Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohija i Sandžaka 1919 – 1928., str. 81.
[xii] AVII, IV/3 – 57VII, BR. 2/228, Izvještaj ministru vojnom 18. XII 1919.
[xiii] Misao, (BEOGRAD), knj. II, sv. 1, 1920, 461.
[xiv] Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohija i Sandžaka 1919 – 1928., str.109.
[xv] Jovanović, S.: Ustavno pravo Kraljevine SHS, Beograd 1924., str. 459- 465.
[xvi] Pržić, I., Zaštita manjinskog prava odredbama ugovora o manjinama 1919-1920. i uverena prava država, Arhiv za pravne i društve nauke, 1922, knj. IV, 202, 208, 415.
[xvii] Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohija i Sandžaka 1919 – 1928., str.179.-180.
[xviii] Sten. bel. NS, vanredni saziv za 1923, knj. I,V prethodni sastanak 23. V 1923., 337-38
[xix] Ibid.
[xx] Kako je u brojevima 563 i 564 ( 5. i 6. jun 1923.) pozitivno pisao o djelovanju džemijetskih narodnih poslanika i da ne postoji neslaganje i razdor između Zije i Drage.
[xxi] Knj. I, 39 (3.VI 1923.) 335-339. vidi B.Hrabak, Sreten Vukosavljević – politički aktivista i narodni poslanik 1919 – 1927. simpozijum: Seoski dani Sretena Vukosavljevića, sv. XVIII, Prijepolje 1998, 9-24.
[xxii] Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 ( 4. jun 1923_), 390, 391 ( 8.VI 1923).
[xxiii] Hrabak, B.: Džemijet – organizacija Muslimana Makedonije, Kosova, Metohija i Sandžaka 1919 – 1928., str. 185.
[xxiv] Sten. Bel. NS, Vanredni saziv, knj. I, 340 ( 4. jun 1923_), 430-31, 433.
[xxv] Ibid., 444.
* Objavljeno u: UnUniverzitetska misao – časopis za nauku, kulturu i umjetnost iverzitetska misao, Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru, br. 13/3, Novi Pazar 2014., str. 286-297.